Nije to lako. Zarobiš gotovo sve medije u zemlji, televizije, portale, kablovske operatere, novine, radio-stanice, samo što nisi i frekvencije radio-amatera zauzeo, a onda se u toku godine preko tih medija obratiš više puta nego što godina ima dana. I ni to ti nije dosta, nego bombarduješ narod i sa društvenih mreža, nemilice sipaš pare u taj internet, praviš čak i podkaste, ali ništa ne vredi. „Džen zi“ generacija je rođena i odrasla na internetu, to je njihov teren i ništa drugo im nije ni bilo potrebno da ti potpuno razvale koncepciju i pošalju te u istoriju. A tvoji studenti koji žele da uče, iako istih godina kao „džen zi“ generacija, nisu baš bili od velike pomoći. Jedan se sapliće o sopstvene reči, a drugi se oduševi kad vidi kako radi magnet.
Proslava poraza
Sada su uz tebe još samo oni koji su procenili da su suviše duboko ušli sa tobom u blato da bi mogli da očekuju bilo koju drugu sudbinu osim da sa tobom i potonu. I kao što si ti onomad izveštačeno slavio sopstveni poraz pred kamerama pokušavajući da fingiraš kako zapravo nisi poražen, kako je sve pod kontrolom, da prikažeš jedan „lako ćemo“ pristup, sada i tvoji malobrojni medijski lojalisti rešiše da proslave sopstvenu propast koja stiže brže nego što mogu i da zamisle.
Uz tebe su još samo oni koji su procenili da su suviše duboko ušli sa tobom u blato da bi mogli da očekuju bilo koju drugu sudbinu osim da sa tobom i potonu
Da, pričam o Informerovom bizarnom veselju u Savanovi. Prostor su valjda uspeli da dobiju bez problema, ali Dragan J. Vučićević se zahvalio muzici koja je došla da im svira što ih makar oni nisu otkačili. Pa vi sad zamislite tu situaciju u kojoj više skoro niko neće da dođe ni da ti svira u jednoj prilično kamernoj večeri, za mali broj ljudi, takoreći inkognito.
Prošla su vremena bahaćenja u vidu velikih Informerovih narodnih veselja, nema više šatora, nema više pečenih bikova, a nema više ni Ere Ojdanića. A možda je i bolje privići se na skromnost, s obzirom na to da će i za ta velika narodna veselja morati da se polože neki računi. Ni bivši predsednik, koji je koliko do juče takođe obilazio naprednjačke šatre po Srbiji – a atmosfera je pod tim šatrama često bila više teskobna nego vesela – nije bio preterano veseo na ovom malom Informerovom nenarodnom veselju, jer kako bi i mogao da bude. Bila je to jedna usiljena i depresivna žurka, čak i bez plaćenog naroda koji bi aplaudirao, jednako entuzijastična kao i ona proslava izbornog poraza. Koliko je bilo loše govori i to što Vučićević nije podizao ni klupu iznad glave i mahao njome okolo.
Zmije, pacovi i narkomani
Bivši predsednik, a sada samozvani lider opozicije, pokušavao je da deluje veselo i opušteno, ali njemu to realno nije polazilo za rukom ni u najboljim danima. Umesto toga, dok je ekipa isforsirano đuskala oko njega, pogled mu se gubio u ništavilu, a izraz lica odašiljao je samo jedno pitanje: „Kako smo, dođavola, došli do ovog trenutka?“, uz eventualno potpitanje: „Zašto sam, pobogu, raspisao izbore?!“

Ali dobro, ne treba ni na stvari gledati skroz negativno. Ako ništa drugo, svi ti ljudi su makar i dalje u prilici da odu na žurku i slave nešto, koliko god to „slavlje“ bilo isforsirano i neubedljivo. Mnogo ljudi iz njihove kaste, koja se raspala preko noći, nemaju više tu slobodu da odu na žurku jer bukvalno više nemaju slobodu. Čini se kao da su mnogi iz sistema, koji je do juče delovao monolitno, jedva dočekali ne da im vide leđa, nego da ih pošalju iza brave, a ovo je tek početak. Zato neka se makar provedu i slave, dok su još u prilici.
Mada, kada čovek pogleda onaj prizor, pomisli kako bi možda bilo i bolje da su na prostoru Savanove ostali zmije, pacovi i narkomani. Ili su možda zapravo i dalje tu?
