Pravci razvoja tech giganata sugerišu da se nalazimo na kraju istorijski vrlo kratkog perioda u kom su ljudi mogli da budu anonimni u javnom prostoru. Kompanija Meta je bez najava integrisala tehnologiju prepoznavanja lica u svoje pametne naočare, a apdejtovana aplikacija je preuzeta na milionima telefona, piše magazin WIRED. Novinari navode da u kodu postoje reference na funkcije povezane sa prepoznavanjem lica i da Meta eksperimentiše sa opcijama koje su ranije javno odbacivane. O Meta naočarima smo već pisali u Radaru, ali moguće verzije uređaja nagoveštavaju nove izazove. Možda ključni je da li idemo ka društvu u kom ne postoji anonimnost? Većina rasprava o privatnosti polazi od pogrešne pretpostavke – problem je što nas neko posmatra. Međutim, pravi problem je nagoveštaj da bi novim personalnim uređajima identifikacija postala neodvojiva od pogleda. Danas, dok hodamo ulicom, prolaznici mogu da nas vide. Ali, ako neko od prolaznika bude nosio neku buduću verziju Meta naočara, postoji mogućnost da uređaji jednog dana povežu lice prolaznika sa velikim količinama javno dostupnih podataka o toj osobi. Tako bi nečiji pogled mogao automatski da stvara naš dosije. Veliki gradovi 19. i 20. veka prvi put su omogućili čoveku da bude nepoznat i nevidljiv, a mnogi sociolozi su u tome videli jednu od najvećih sloboda modernosti. Moguće je da sada svedočimo gašenju te slobode. U slučaju Meta naočara i njihovih novih funkcija dešava se i interesantan obrt jer se opasnost i pretnja pomeraju sa države, od čijeg nadzora se u distopijskim scenarijima najviše strepi, ka pojedincima koji postaju nadzirači.
Nije ni važno da li će Meta zaista aktivirati funkcije sa kojima tek eksperimentiše. Trend ostaje. Postoji mogućnost da bi nečiji pogled mogao automatski da stvara naš dosije
Kamere postoje decenijama, ali neki budući scenario menja količinu znanja koju pogled proizvodi. Promena je radikalna, a postoji i njena veza sa društvenim mrežama. Naime, danas još uvek postoji granica između onlajn i fizičkog identiteta, a ta granica nas je štitila proteklih dvadesetak godina. Mogli smo imati profil na internetu, a da prolaznik na ulici ne zna ko smo. Prepoznavanje upotrebom naprednog uređaja, kakve bi mogle biti Meta naočare budućnosti, briše se upravo ta granica. Internet prestaje da bude onlajn mesto, a postaje novi sloj stvarnosti i našeg fizičkog identiteta. U takvoj svakodnevici više nije ključno pitanje da li želimo da Meta (ili bilo koja druga tech kompanija) zna ko smo, već da li želimo da svaka osoba koju sretnemo ima opciju da odmah zna ko smo. Naravno, podele koje danas postoje, ostale bi netaknute, pa bi anonimnost bila privilegija bogatih. Dok obični građani postaju potpuno „vidljivi“, politički i finansijski uticajni pojedinci bi imali resurse koji bi garantovali reputaciju, zaštitu podataka ili privatne mreže. Ukratko, ako dođe do gubljenja anonimnosti, neće je svi izgubiti podjednako. Ako analiziramo ambicije tehnoloških giganata scenario u kom buduće generacije ne mogu ni da zamisle da je nekada bilo moguće ući u autobus, prošetati gradom ili sedeti sam u kafeu, a da niko ne zna ime ili detalje o svakoj osobi koju pogleda, deluje realno. Kao što nam danas zvuči neobično da su ljudi nekada putovali bez pasoša ili telefonirali bez identifikacije, tako će možda i anonimni prolaznik postati istorijska figura, artefakt nekog zaboravljenog vremena. Na kraju, nije ni važno da li će Meta zaista aktivirati funkcije kojima tek eksperimentiše. Trend ostaje isti, kao i pitanje da li je anonimnost u javnom prostoru prolazna epizoda ljudske istorije. Možda ćemo tek kada je izgubimo shvatiti da anonimnost nije bila odsustvo identiteta, već jedan od njegovih najvažnijih oblika i garant slobode.
