Poznavao sam Duška Vujoševića, mada sam samo jednom imao priliku da se nešto duže družimo. Ne mogu, dakle, reći da smo bili prijatelji, ali mogu reći da sam ga izuzetno cijenio, jer je bio hrabar, iskren i dosljedan.
Odlazi od nas još jedan čovjek koji nije volio da laže, a takvih je sve manje.
Jednom prilikom, na letu Tivat–Beograd, rekao mi je:
„Znaš, Grigorije, ja ne vjerujem, ali to ne znači da se time ponosim i da ne bih volio da vjerujem u Boga.”
Na izlazu sam mu rekao da odavno nisam čuo dublju i iskreniju ispovijest.
Pratio sam njegovu karijeru i borbu za život. Sve je to zajedno bilo čovječno i veličanstveno.
Danas mi je žao što će među nama ostati jedan hrabar manje, ali se, s druge strane, nadam da će ga Gospod primiti u Carstvo svoje, i da će i tamo biti dočekan gromoglasnim aplauzom, kakav je i ovdje dobijao od onih koji su ga voljeli i razumjeli.
