Nedavno sam se u Njemačkoj susreo s jednim svojim bratom po činu. Riječ je o koptskom episkopu. Kopti su, kao što je poznato, jedan od najdrevnijih naroda na svijetu, potomci starih Egipćana. Gotovo milenijum i po oni žive bez „svoje“ države, oni nemaju svoju vojsku, policiju. Nebrojeno puta bili su progonjeni, a mnogima od nas se u sjećanje urezala strašna slika dvadeset i jednog koptskog radnika, istinskih mučenika, koje su 2015. u Libiji pogubili pripadnici ISIS-a.
I kaže tako meni tokom razgovora moj koptski brat, između ostalog, kako su mučenici najveća snaga za nas hrišćane danas i da je stalno podsjećanje na njih najbolji put za izlazak iz krize (ili možda prije krizâ) savremenog hrišćanstva. Ali više od toga što je rekao začudio me je način na koji je (iz)govorio te riječi. I kod nas se često, možda i prečesto, govori o mučenicima, ali je to gotovo uvijek stvar nekakvog bizarnog nadmetanja, zbog čega se govori ostrašćeno, pa se čini da je stradanje nevinih u prošlosti samo izgovor i opravdanje za današnju mržnju i antagonizme. Ali koptski episkop je o mučenicima govorio bez trunke mržnje i ostrašćenosti, krajnje ozbiljno i samouvjereno, s namjerom da naglasi nešto naizgled paradoksalno – kako pomirenje među crkvama i narodima treba tražiti upravo preko mučenika.
Mučenici – put ka pomirenju
Početkom avgusta je u Prebilovcima proslavljen spomen na tamošnje mučenike postradale tokom Drugog svjetskog rata. Pripala mi je čast i dužnost da tog dana besjedim. Govorio sam inspirisan iskustvom susreta sa koptskim episkopom i njegovim riječima i zato bih volio da i sa vama podijelim ono što sam tom prilikom rekao, a što vam u cijelosti prenosim u nastavku teksta:
Draga braćo i sestre, draga djeco,
Kada dođemo u Prebilovce, uvijek je važno da se prvo podsjetimo šta se to ovdje zbilo, a zbilo se upravo ono o čemu govori jevanđelje koje smo maločas pročitali: ustao je, ni manje ni više, nego brat na brata da ga ubije. Ovo selo u tom času, kada je tama ophrvala i natkrilila cijelu Evropu, bilo je puno života i radosti, puno djece i naroda. A onda su došli vukovi da pokolju jaganjce – nastalo je potpuno istrebljenje nakon čega je ostao živ samo onaj ko se u tom zlom času nije zatekao tu. Niko nije bio pošteđen niti pomilovan, pa čak ni djeca u kolijevci.
I kod nas se često, možda i prečesto, govori o mučenicima, ali je to gotovo uvek stvar nekakvog bizarnog nadmetanja, zbog čega se govori ostrašćeno, pa se čini da je stradanje nevinih u prošlosti samo izgovor i opravdanje za današnju mržnju i antagonizme
Potom su ih, kao da to nije bilo dovoljno, tako mučki ubijene zatrpali u jamu bezdanicu u kojoj su čekali skoro pola vijeka da njihove kosti budu iznesene na svjetlost i da budu sahranjene kako dolikuje. Ali tek što su sahranjene, ponovo su se tama i ludost nadvile nad ovim prostorima, te su se braća i komšije još jednom počeli međusobno ubijati. U Prebilovcima više nisu imali koga da ubiju, jer su se Prebilovčani – oni koji su pretekli u prethodnom ratu – poučeni tim strašnim iskustvom, ovaj put na vrijeme sklonili.
Kad jaganjci pobede vukove
A neprijatelji su, pošto nisu imali šta drugo da urade, minirali tek sahranjene kosti mučenika, ubijajući ih tako po drugi put, uvjereni da su ih tim činom jednom zasvagda ubili. Poslije tog svirepog čina ovo mjesto je pretvoreno u deponiju, mjesto gdje se odlaže ono što više nikome nije potrebno. Ali dragi Bog je naredio da jaganjci pobijede vukove, da vaskrsenje pobijedi smrt, da život nadvlada ad i pakao, pa je ta deponija – milošću Božijom – pretvorena u ovo što danas vidite, u čudesni hram Vaskrsenja Hristovog. I ne samo to: djeca iz Prebilovaca počela su ponovo da se igraju na ovim poljanama i da idu u školu.
Draga braća i sestre, imajući sve ovo na umu, važno je da se danas, na ovom važnom mjestu, sjetimo apostolske riječi koja kaže da je „Bog naš oganj koji spaljuje“ (Jev 12, 29). A s vatrom se ne treba igrati, jedna je od prvih stvari kojoj odgovorni roditelji uče svoju djecu. Mučenike slaviti nedostojno isto je što i igrati se sa ognjem. Stoga i danas treba da shvatimo ozbiljno molbu koju sadrži himnografija gotovo svakog crkvenog praznika, a to je da se pokažemo dostojni praznika koji proslavljamo.
Šta znači biti dostojan proslavljanja mučeničkog spomena? Odgovor je jednostavan: biti dostojan znači slijediti put na koji su mučenici svojim podvigom ukazali. Zato treba i danas da se podsjetimo onoga što često zaboravljamo: slijediti mučenike ne znači nužno podnositi muke, jer mučenici nisu sveti zbog muka koje su podnijeli, već zbog svjedočanstva koje su tim podnošenjem učinili.
Grčka riječ μάρτυς, koju prevodimo riječju mučenik, prije svega znači svjedok, onaj čije je svjedočenje toliko ubjedljivo da postaje kriterijum istine te da mu se ne može odoljeti. A nema ubjedljivijeg svjedočanstva od onog koje je dato i potvrđeno životom. Mučenici su, tako, svojim davanjem života posvjedočili da postoji nešto i od života pretežnije, a to je ono što životu daje smisao i bez čega on ne vrijedi življenja.
A jedino što životu daje smisao, ukoliko smo hrišćani, to je Bog i njegovo dejstvo u nama koje se projavljuje kroz vrline, odnosno kroz sljedovanje njegovim spasonosnim riječima. I jedno i drugo, i Bog i tvorenje njegovih zamisli, u Novom zavjetu zove se ljubav. A ako je ta ljubav savršena, to se, prema riječima samoga Gospoda, ogleda u ljubavi prema neprijateljima, jer je takva ljubav jedina koja je bogolika. Ako neko u ovo sumnja a smatra se hrišćaninom, neka samo pogleda u krst koji nosi oko vrata ili koji gleda kad god ode u crkvu ili prođe pored nje i sjeti se šta je onaj koji na njemu raspet rekao Ocu za svoje zločinitelje.
Nema ubedljivijeg svedočanstva od onog koje je dato i potvrđeno životom. Mučenici su, tako, svojim davanjem života posvedočili da postoji nešto i od života pretežnije, a to je ono što životu daje smisao i bez čega on ne vredi življenja
Nema tu, braćo i sestre, nikakve patetike, niti je ljubav prema neprijateljima bilo kakvo samozavaravanje. Nažalost, danas mnogi koji sebe zovu hrišćanima ovu vrlinu nad vrlinama izruguju nazivajući je nekakvim „ljubičastim hrišćanstvom“. U svom nepoznavanju Hrista ljuto se varaju: ljubav prema neprijatelju je, u stvari, podvig, i to ozbiljniji od svakog drugog, jer znači stremljenje da se voljno i razumno postupa suprotno impulsima, emocijama i strastima. Ljubiti neprijatelje znači ne pristajati na zločin, ne pristajati na pogubnu i demonsku logiku koja umnoženje zla kroz osvetu naziva pravdom.
Zato slaviti mučenike dostojno ovdje i danas i ne igrati se sa božanskim ognjem znači prije svega pozivati na mir i svjedočiti taj mir, a pravog mira nema bez dvije stvari: pokajanja i praštanja. I to tim redoslijedom. Pokajanja za zlo koje smo sami učinili, pa čak i za ono koje su drugi učinili u naše ime, i opraštanja za zlo koje je nama ili našim bližnjima učinjeno. Pritom, i jedno i drugo mora biti bezuslovno.
Eto toliko, ni manje ni više. A „što je više od toga“, kaže Jevanđelje, „od zloga [= satane] je“ (Mt 5, 37).
