On želi da se njegov glas čuje. Dugo, predugo su ga ignorisali i njegov protest nije samo čin otpora, već izraz osnovnog ljudskog prava – da čovek obznani da je nezadovoljan. Sada je na ulici i vlastodršci moraju da ga čuju hteli to ili ne. Da, svestan je da rizikuje. Državni represivni aparat bije i hapsi ljude već i zbog toga što dele informacije o stvarnosti, a kamoli kada o toj stvarnosti kolektivno na ulicama urlaju. Ali nema drugog izbora kada mu zemlja tone u siromaštvo dok na površini ostaje samo nekoliko srećnih i korumpiranih političara i biznismena. Možda je baš sledeći čovek koji će se pridružiti kap koja će preliti čašu i naterati predsednika i vladu da odstupe. Nije, doduše, reč samo o aktuelnim nosiocima vlasti – on odbacuje ceo sistem jer smatra da i sistem odbacuje njega.
Od Čilea do Japana
Ko je, kada i gde govorio sve to? Mladi Parižanin ove jeseni na Trgu republike (Place de la République) ili mladi Beograđanin početkom 2025. na Autkomandi ili Slaviji? Vremenski, priča se odvijala negde između, u jesen 2025, a govorio je 20-godišnji Rober. Ime ukazuje na Pariz, ali mesto je zapravo daleko i od Francuske i od Srbije. Rober je sa Madagaskara i njegovo svedočanstvo zabeležio je Amnesti internešenel. Mladić je protestovao u Antanarivu zbog nestašica vode i struje, a u istom tekstu je Paola objašnjavala peruanske proteste zbog ugroženog prava na abortus, dok je Deri govorio o indonežanskim protestima zbog rastuće autoritarnosti. Svi pripadaju generaciji Z, što je termin kojim obično obuhvatamo ljude rođene od 1997. do 2012, što će reći i današnje srednjoškolce, studente i mlade radnike.
Protesti generacije Z nemaju iste povode, nemaju iste razmere, različite su im i šanse za uspeh, ali već su obarali režime – ne samo u Srbiji
Britanski Gardijan je prošle sedmice zapisao da se u barem 25 zemalja sveta odvijaju protesti u kojima „generacija Z“ ima vidnu ulogu. Zahvatili su Evropu uzduž i popreko, a svet od Argentine i Čilea do Australije i Japana. Nemaju iste povode, nemaju iste razmere, različite su im i šanse za uspeh, ali fenomen je dovoljno ozbiljan da ga Gardijan u naslovu nazove „globalnim političkim buđenjem“. Proteste u Bangladešu, koji su 2024. naterali premijerku Šeik Hasinu Vazed da pobegne iz zemlje nakon petnaest godina vlasti, generacija Z može da posmatra kao svoj prvi veliki politički uspeh.

Prošle godine su „zumeri“ bili u prvim redovima dok su padale vlasti u Mongoliji, u Nepalu, na Madagaskaru, dok se borilo za bolje zdravstvo i obrazovanje u Maroku ili za Paradu ponosa u Mađarskoj. Mladi mogu sebi barem delom da pripišu i prošlogodišnji pad Bajruovog kabineta, mada je istina da nije neki naročit podvig oboriti vladu u Makronovoj Francuskoj. Sa druge strane, nema potrebe podsećati na ovogodišnji spektakularni uspeh srpske generacije Z.
Sa kraja na kraj sveta, mladi nisu sigurni u društvu koje im ostavljamo. Zapravo nisu sigurni da ćemo im ostaviti bilo kakvo organizovano društvo
Pitanje zašto se mladi bune, ima prvoloptaški odgovor da im je to u prirodi. Međutim, reč je o generaciji koju smo do juče, ne samo u Srbiji, optuživali da je nezainteresovana za politiku, za bilo kakvu društvenu organizaciju. Sada nam vraća te optužbe u lice i ukazuje se kao žustrija od prethodnika. A reč „nesigurnost“ redovno se čuje u objašnjenjima. Sa kraja na kraj sveta, mladi nisu sigurni u društvu koje im ostavljamo. Zapravo nisu sigurni da ćemo im ostaviti bilo kakvo organizovano društvo.
Egzistencijalni strahovi
„Počnimo od bazičnog – visoko obrazovanje im je sve teže dostupno. Obrazovne prilike u Francuskoj povod su tamošnjim protestima. Loše ili preskupo obrazovanje znači da mlad čovek ne zna kakav će posao moći da nađe na tržištu rada. Sami poslovi su sve prekarniji, ugovori su sve nesigurniji, tendencija je da se sindikalno organizovanje urušava. Zato mlad čovek ne zna da li će ikada moći da reši svoje stambeno pitanje“, navodi za Radar sociolog Vladimir Simović, istraživač i autor bloga Rupture.
Uz malo hiperbole ili čak i bez nje, mladi ni u „Prvom svetu“ nisu sigurni šta će da jedu i gde će da žive, a ako se interesuju za klimatske promene, ne znaju ni da li će uopšte imati gde da rešavaju stambena pitanja. Istina je, podseća Simović, da ti egzistencijalni strahovi nisu izbili danas. Generacijski transfer nesigurnosti traje decenijama.

„Ne govorimo samo o nekadašnjoj sigurnosti socijalizma. I na zapadu je postojala socijaldemokratija. Lakše se dolazilo do poslova, do stabilnih ugovora, do stanova. Kada je socijalizam praktično nestao sa mape – makar sa evropske mape – dobili smo sistem za koji je Margaret Tačer govorila da ’nema alternativu’. A kada nema alternative, ima bespomoćnosti“, nastavlja Simović.
Naravno da mlad čovek kojem nedostaje voda i mlad čovek kojem nedostaje Parada ponosa nisu u istom položaju, ali svejedno da li žive na Madagaskaru ili u Mađarskoj, gledali su i još gledaju kako ekonomske i prateće društvene nejednakosti rastu iz dana u dan; kako su njihovi takozvani politički zastupnici pred tim nejednakostima sve više slepi i sve više za fotelje slepljeni. Gledali su i gledaju kako planeta gori i doslovno, usled klimatskih promena, i metaforično, usled političke nepromenjenosti.
Ljudi ne žele da se bore za moć unutar stranke. Zanima ih da se nešto suštinski promeni. I onda se artikulišu kroz masovne društvene pokrete koji nemaju lidere i direktno su demokratski – Vladimir Simović
Zahvaljujući savremenim tehnologijama mogu to da vide bolje nego bilo ko pre njih. Nije slučajno što se palestinske zastave vide na protestima koji su od Palestine veoma daleko i koji na prvi pogled sa njom nemaju veze. Generacija Z je od jeseni 2023. širom sveta mogla uživo da gleda genocid u Gazi, pakao kakav je – obećavali smo im – trebalo da pripada istoriji. A za sve to „zumeri“ u mejnstrim politici nisu mogli da nađu sagovornike.
„Imamo krizu predstavničkog modela demokratije. Nakon Drugog svetskog rata – i pre njega, naravno – imali smo partije koje su se konstituisale na idejama, koje su postojale pod pretpostavkom da zastupaju interese određenih društvenih grupa. Posle pada socijalizma partije su se potpuno ’profesionalizovale’ i postale tehnokratske strukture koje pod krinkom neutralnosti i ’objektivne’ ekonomske politike sprovode mere iz spektra desnog centra i neoliberalizma. Čak i socijaldemokratske partije, koje dolaze na vlast upravo obećavajući da će voditi više socijalnu politiku, samo su kontinuitet, samo održavaju status kvo ante“, objašnjava Simović.
Divljačka represija
Biće da je „apolitičnost“, koju smo mladima spočitavali, pre svega gađenje nad političkim shvatanjima kakva smo pokušali da im poturimo. Prvo su se osećali bespomoćno. Nebrojeni su, dakako, oni koji se i dalje tako osećaju. Ali su sve brojniji i oni koji su shvatili da se „političan“ može biti i van sistema.
„Čini mi se da je došla nova generacija koja misli da kroz partijsku politiku ne može da artikuliše sopstvene interese. Ne mislim da možemo bez političkih partija, naravno da su nam one važne, ali je njihova demokratska kultura duboko problematična. Previše je zakulisnih radnji, previše borbi za sitne interese. Ljudi ne žele da se bave politikom na tom nivou, da se bore za moć unutar stranke. Zanima ih da se nešto suštinski promeni. I onda pokušavaju da se artikulišu kroz masovne društvene pokrete koje karakterišu to da nemaju lidere, da spolja gledano nemaju jasnu strukturu i direktno su demokratski. Direktna demokratija čoveku nudi da zaista učestvuje u organizovanju i u donošenju odluka“, smatra Simović.

I tako su omladinci rešili da ne pate sami u sobama, već zajedno na ulici. A pate zaista, što smo do juče gledali i na sopstvenim ulicama. Represija nad protestima generacije Z divljačka je, podvlače mnogi posmatrači čak i kada ne koriste baš takve izraze. Ubijali su ih u Bangladešu, u Keniji, u Tanzaniji. Francuska je na nekolicini svojih demonstranata mogla da vidi povrede kakve inače vidi na svojim vojnicima koji upadnu u zasedu u Iraku ili Libanu. I ta je represija, naravno, znak koliko se sistem oseća ugroženim.
„Vladajuće strukture trpe opoziciju ako igra po pravilima sistema. Mogu da smatraju da je u redu preispitivati političke odluke, ali samo kroz mehanizme koje sistem daje. Onog trenutka kada prestane da se igra po tim pravilima, kada počne da se preispituje koren sistema, ekonomski i politički odnosi moći, režimi ne znaju drugačije da odgovore nego represijom. Ludi koji imaju moć u rukama mogu da daju neke koncesije, ali pod uslovom da moć zadrže i da sami odlučuju o tome gde će popustiti“, podseća Simović.

Razume se da su „zumeri“ imali i bliske preteče, da su i u prethodnoj generaciji mogli da pronađu nekakvu inspiraciju. Simović samo primera radi podseća i na pokret „Okupirajmo Volstrit“ i na španske „Indignadose“ iz 2011. Takvi su pokreti, podvlači Simović, bili delovi slagalice koju sada posmatramo. Pitanje šta tačno posmatramo, međutim, ostaje komplikovano. Izraz „globalno političko buđenje“ Gardijan duguje eseju američke politikološkinje Erike Čenovet, profesorke na Harvardu, koja u tom radu detaljno obrazlaže da su neki protesti generacije Z uspeli, da drugi još nisu, a da treći definitivno nisu. Tamo gde jesu, uspeh se za sada sastojao u obaranju vlasti ili ponekoj reformi, a to je veoma daleko od promene sistema. Amorfnost takvih pokreta nužno znači i amorfnost njihove politike, a prepreke sa kojima se suočavaju, monumentalne su.
Neposredna demokratija ili nova kriza
Naposletku, kao što smo već zapisali, „zumeri“ pokušavaju da ih pređu baš zbog njihove monumentalnosti. No bilo kako bilo, Čenovet kaže i da na planeti u ovom trenutku živi oko 2,8 milijardi mladih u rasponu od deset do 29 godina, to jest da čine trećinu svetske populacije. Oni su generacija Z i njeni prvi sledbenici. Ako nastave, ako izdrže i ako – po opisu Čenovet – „sklerotične vlade“ prihvate da njihove ideje uvedu u institucionalne tokove, možda zaista gledamo generacijski prevrat u svetskim odnosima.

Ali ako se to ne dogodi, ako se ne otvori prostor za neposrednu demokratiju i ako se političke promene ne pretoče u ekonomske, zaključuje Simović, onda gledamo samo početak neke nove krize, u kojoj nijedan ekstremni odgovor neće biti nemoguć. U međuvremenu, dodaje sagovornik Radara, generacija Z nam pokazuje da društvo ipak postoji, šta god o tome tvrdila Margaret Tačer. A već je i to uspeh.
