Tvrdnja da se u trenutnim previranjima unutar tužilaštva radi o sukobu između vrhovne javne tužiteljke Zagorke Dolovac i glavnog tužioca Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Nenada Stefanovića je pomalo neozbiljna i krajnje površna analiza. Da se ne vole – ne vole se, da je Stefanović hteo njenu fotelju a da ona nije želela da je da, takođe je tačno, ali su svi ti lični odnosi postali nebitni od trenutka kada je SNS izgubio vlast.
Tada se odnos snaga i te kako promenio i Stefanović je postao samo jedan od retkih preostalih naprednjačkih lojalista, mada mu se mora odati priznanje na srčanosti u odbrani palog režima koju poseduju još samo v. d. predsednika Srbije Ana Brnabić i Dragan J. Vučićević. Iako iznad sebe ima odlazeću vlast, oko sebe kolege koje su se većinski distancirale od njega, a ispod policiju koja više nije spremna da ga bespogovorno sluša, ipak se upušta u krajnje rizične avanture. Recimo, kao što je pravna ispomoć u vidu promene tužilaca u slučaju odgovornih iz Milenijum tima, koju mu okrivljeni isporučuju kao muzičku želju a ne baš razumljiv pravni zahtev ili saslušanje v. d. glavnog urednika Informativnog programa RTS-a Borivoja Uskokovića jer je napravio intervju sa Aleksandrom Radićem – licem sa poternice na koju su ga udruženim snagama smestili Vučić, Stefanović i njegova desna ruka Miodrag Marković.
Komisiji stiže veliki broj prijava i informacija o zloupotrebama u različitim institucijama. Dosta pouzdane su informacije da su zloupotrebljavane mere i to tajni nadzor komunikacije i tajno praćenje i snimanje, kao i mere koje je primenjivala BIA
Goran Ilić
Na drugoj strani je Dolovac koja je već dva puta uspešno prošla kroz tranziciju vlasti i koja je u pravom trenutku odlučila da svoje znanje i iskustvo u prestrojavanju stavi na raspolaganje novoj dolazećoj Studentskoj listi ili bar njenom zahtevu da institucije počnu da rade. Svoju instituciju je otkočila (našlo se i dovoljno tužilaca i dovoljno policije da joj u tome pomogne), uz prikladne reči da su se nakon nedavnih izbora i dešavanja „stekli uslovi“ za otklanjanje političke i institucionalne opstrukcije u radu pravosuđa. I sve što je nakon toga uradila, uradila je krajnje vešto i sa tačnim saznanjem šta se od nje očekuje: hoćete pravnu državu – imaćete pravnu državu, hoćete da se izvade predmeti iz fioka – evo, vadimo ih, hoćete li slučajeve korupcije u koju su umešani visoki funkcioneri – evo, imam i to.

Da, bila je na dugom i dobro plaćenom odsustvu, ali sada je tu, a Više javno tužilaštvo je samo jedan u nizu problema koje mora da reši s obzirom na to da i u fiokama ostalih tužilaca stoje predmeti po SNS bitnih lica. Zbog toga je Dolovac izdala obavezno uputstvo koje je dostavljeno na adrese svih 89 tužilaštava na teritoriji Srbije i u kome piše da je Vrhovno javno tužilaštvo formiralo posebnu Komisiju 27. oktobra 2026. godine i da su sva tužilaštva obavezna da joj omoguće uvid u svaki predmet tog tužilaštva. Takođe je apelovala na policiju da spreči uništavanje dokumentacije.
„Opšta slika je da se ustalila praksa da nisu svi jednaki pred zakonom. Recimo, postalo je normalno da ako si biznismen blizak SNS-u, poslovanje tvoje firme se ne ispituje od strane policije i tužilaštva. Čini se da je članska karta vladajuće partije u praksi bila osnov za poseban krivični imunitet. Trebalo bi reći da je bilo dosta tužilaca koji su pružali otpor takvoj praksi i da su zbog toga trpeli poledice. Uz to, Komisiji stiže veliki broj prijava i informacija o zloupotrebama u različitim institucijama. Dosta pouzdane su informacije da su zloupotrebljavane mere i to tajni nadzor komunikacije i tajno praćenje i snimanje, kao i mere koje je primenjivala BIA. Imam utisak da su BIA i pojedine službe policije radile sve osim onog što im je bio glavni zadatak – zaštita bezbednosti zemlje i suzbijanje kriminala! U zaštiti ljudskih prava na ispitu su pali svi, a naročito sudovi jer su odobravali mere nadzora i kada nije bilo sumnje da se radi o krivičnom delu, samo da bi omogućili praćenje aktivnosti studentskog pokreta i pojedinih organizacija civilnog društva koje su kritički bile nastrojene prema vlasti. A ljudima u Srbiji je potrebna pravda“, kaže tužilac Vrhovnog javnog tužilaštva Goran Ilić koji je na čelu Komisije.
Selektivno primenjivanje prava je najuočljivije u slučaju „Zvučni top“ koji je formiran samo da bi se dokazalo da on nije upotrebljen, a postupajući tužilac Miodrag Marković je pre okončanja istrage javno zapretio procesuiranjem svakoga ko tvrdi da jeste upotrebljen
Krstareći širom Srbije, devetočlana Komisija je ušla i u sporno Više javno tužilaštvo u Beogradu i, kao što smo mogli da očekujemo, naradila se. Da tamo nešto baš ne valja postalo je jasno još 2023. kada je sa slučaja „Bauvezen“ sklonjena Bojana Savović, tužiteljka koja se usudila da izda nalog za hapšenje osoba koje vlast nije želela da iko dira šta god da su radile, i kada je mimo teritorijalne nadležnosti uhapšena policajka Katarina Petrović. Nastavilo se maltretiranjem i premeštanjem svih tužilaca koji su pokušavali da rade svoj posao (kada je tužiteljka Jasmina Paunović upozorila Stefanovića da krši Ustav koji tužiocu garantuje samostalnost i integritet, lupio je rukom o sto i dreknuo: „Prekini dok ja govorim“), hapšenjem svih koji su trn u oku vlasti (krivično delo koje se odnosi na kršenje Ustava je do te mere rastegnuto da se najednom odnosilo na sve koji nisu sigurni glasovi SNS-a), do toga da su formirani predmeti na osnovu „dokaza“ koje su iznosili teoretičari zavere poput onoga da je za pad nadstrešnice kriv terorizam. Čak se Stefanović javno pohvalio da su tri sata razgovarali sa kasnije preminulim Đurom Racom, ocem jedne od žrtava, koji je govoreći na mitinzima SNS-a tvrdio da je u pitanju terorizam, iako je njegovo tužilaštvo smatralo da je odgovorna Komisija za tehnički pregled novosadske železničke stanice. Ali da SNS ne bi ispao smešan, trebalo je dati tužilački značaj senzacionalističkim tezama koje su širili gosti na mitinzima.

Kojih tridesetak slučajeva u nadležnosti Stefanovićevog tužilaštva je Komisija obradila, znaćemo tek nakon drugog izveštaja, ali kako se radilo jasno je već nakon prvog. U njemu su analizirani predmeti koji su izazvali najveću pažnju i na kojima je primećen sistemski obrazac iz kog se vidi selektivno primenjivanje prava, pristrasno tumačenje činjenica i vrednovanje dokaza, privilegovanje pojedinih okrivljenih i preuranjeno odbacivanje krivičnih prijava.
Analizirani su predmeti koji su izazvali najveću pažnju i na kojima je primećen sistemski obrazac iz kog se vidi selektivno primenjivanje prava, pristrasno tumačenje činjenica i vrednovanje dokaza, privilegovanje pojedinih okrivljenih i preuranjeno odbacivanje krivičnih prijava
Recimo, kao ilustracija za taj poslednji primer je uzeta krivične prijava Srđana Milivojevića protiv bivšeg predsednika Aleksandra Vučića zbog zloupotrebe službenog položaja prilikom pomilovanja, koju je postupajuća tužiteljka Danijela Kljajić odbacila ne preduzevši nijednu radnju, pa čak i ne tražeći dodatno pojašnjenje od Ministarstvu pravde ili kabineta predsednika. Selektivno primenjivanje prava je najuočljivije u slučaju „Zvučni top“ koji je formiran samo da bi se dokazalo da on nije upotrebljen (nije saslušano 150 žrtava koje imaju urednu lekarsku dokumentaciju, već je procenjeno da im je pozlilo usled gužve i buke, kao da na svim prethodnim mitinzima nije bilo podjednako bučno), a postupajući tužilac Miodrag Marković je pre okončanja istrage javno zapretio procesuiranjem svakoga ko tvrdi da jeste upotrebljen. Preuzimanje tuđe nadležnosti je jasno dokumentovano u slučaju „Vista Rica“, kada je tužilac Aleksandar Milošević priveo pomoćnicu direktora Uprave za sprečavanje pranja novca Danijelu Maletić iako je TOK nadležna adresa za javne funkcionere.

Čini se da ne može neprofesionalnije, ali se u slučaju istrage povodom samoubistva studentkinje na Filozofskom fakultetu u Beogradu otišlo još dalje – iako je Viši sud potpisao nalog da se samo iskopiraju video-zapisi sigurnosnih kamera za period od 26. februara do 26. marta, policija je oduzela ceo server i na nezakonit način došla do podataka koje nisu predmet istrage. Na osnovu nalaza Komisije vidimo da su postupajući tužioci Marković i Milošević usmenim putem izdavali naređenja da se oduzima elektronska oprema u Rektoratu i na Filozofskom fakultetu, kao i 26 registratora sa zapisnicima sa plenuma, a da je policija postavljala pitanja o studentskom pokretu i planovima što je zloupotreba instituta iz člana 288 Zakona o krivičnom postupku. Komisija je zbog toga zaključila da predmet istrage nije ni bila smrt studentkinje, već je to iskorišćeno kao povod da se prikupe saznanja o studentskom delovanju, „čime je tužilaštvo prihvatilo da postane instrument za vanpravne ciljeve“.
Da nešto baš ne valja, postalo je jasno još 2023. kada je sa slučaja „Bauvezen“ sklonjena Bojana Savović, tužiteljka koja se usudila da izda nalog za hapšenje osoba koje vlast nije želela da iko dira šta god da su radile, i kada je mimo teritorijalne nadležnosti uhapšena policajka Katarina Petrović
Konačan zaključak je bio da Stefanović, formalno delujući u okviru javnotužilačkog sistema, faktički deluje paralelno, „rukovodeći se vanpravnim interesima, čime vrši instrumentalizaciju pojedinih javnih tužilaca u svrhu ostvarivanja nelegitimnih ciljeva i, suštinski, uspostavlja paratužilački sistem“.
Reakcija Višeg javnog tužilaštva (upućeni kažu da ih lično piše Stefanović i da nikada nisu prošla kroz kolegijum), bila je više nego nelogična s obzirom na to da su analizirali motive tužilaca Vrhovnog javnog tužilaštva i zaključili da je „ova optužba najblaže rečeno pranje sopstvenih profesionalnih biografija“. Iz toga bismo mogli da zaključimo da je Stefanović svestan da je tokom naprednjačke vlasti tužilaštvo radilo nešto nečasno u ime režima i da bi iskupljenje za to mogli da dobiju ukoliko bi bar pročistili njegovo tužilaštvo, ali da je on moralno a ne profesionalno superiorniji jer ostaje da služi bivšem režimu. A slična nelogičnost se naslućuje i u napadu zbog optužbe da je tu uspostavljen paratužilački sistem, jer Stefanović s ponosom ističe da njegovo tužilaštvo radi drugačije i od Vrhovnog i svih ostalih tužilaštva, što onda nije njegov već paratužilački sistem svih ostalih. I što će dokazati na sudu, baš kao i ogromnu povredu ugleda institucije koju vodi (biće interesantno videti koliki ugled ima tužilaštvo nakon što je Marković slavio Vučićevo pomilovanje optuženih u njegovom predmetu) jer je već podneo krivičnu prijavu protiv Gorana Ilića i disciplinsku protiv tužioca Vrhovnog javnog tužilaštva Branka Stamenkovića.
Članovi komisije su bili skromniji od njega – napisali su izveštaj i preporučili TOK-u i disciplinskom tužiocu da ga pročitaju i vide da li postoji razlog za njihovo postupanje.
