Građani Srbije prolaze kroz prilično neobičan i psihološki zahtevan emocionalni tobogan. S jedne strane imamo nadu, olakšanje i uverenje da građani zajedničkim delovanjem mogu uticati na političku stvarnost. Desilo se svojevrsno čudo – udruženi građani uspeli su demokratskim putem da pobede, najblaže rečeno, nedemokratsku vlast, ističe Zoran Pavlović, socijalni psiholog, redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, u razgovoru za Radar.
„To je retko viđena situacija čak i u svetskim razmerama. Međutim, upravo ova politička promena omogućava da se društvo u punoj meri suoči sa razmerama onoga što se prethodnih godina događalo i razmerama naše propasti. Takvo suočavanje može proizvesti bes, razočaranje i zabrinutost, pa čak i neku vrstu naknadne traumatizacije ili svojevrsne moralne povrede, duboke uznemirenosti do koje dolazi kada osoba shvati da su prekršena njena temeljna moralna očekivanja, naročito od strane onih koji su imali obavezu da štite ljude i javni interes. Ljudi shvataju da nisu bili samo izloženi lošem upravljanju već i godinama manipulacije, ponižavanja i obmanjivanja. Imajući to u vidu i novostečena nada može biti ugrožena ukoliko očekivanja od nove političke realnosti budu previsoka, a rezultati ne budu vidljivi dovoljno brzo. Zato je najveća opasnost kombinacija opravdane želje za pravdom i nerealističnog očekivanja da se društvo može brzo oporaviti od dugogodišnjeg institucionalnog razaranja. Politička promena nije događaj koji se završava proglašenjem izbornih rezultata, već proces koji tada tek počinje. Pobeda na izborima jeste dokaz da društvo nije bilo nemoćno, ali nije i dokaz da je već postalo onakvo kakvo želi da bude“, naglašava Pavlović.
U kakvom su odnosu bes, posebno od pada nadstrešnice, i potreba da se stvari čiste i sređuju na mikronivou, u ambijentu na koji formalne i neformalne grupe građana mogu da utiču i efektivno deluju?
Pad nadstrešnice u Novom Sadu bio je mnogo više od tragičnog događaja. Postao je simbolička tačka u kojoj su se susrele ljudska tragedija i dugogodišnje iskustvo građana da žive u društvu u kojem se odgovornost izbegava, institucije ne funkcionišu, a režimlije ne snose posledice svojih postupaka. Bes je u takvim okolnostima potpuno razumljiva reakcija. Međutim, on sam po sebi nije dovoljan za društvenu promenu. Može biti snažan motivacioni pokretač, ali i voditi impulsivnosti i destruktivnom ponašanju. Njegov značaj zavisi od toga da li će se transformisati u organizovano i konstruktivno delovanje.

U socijalnoj psihologiji poznato je da iskustvo uspešnog zajedničkog delovanja povećava kolektivnu efikasnost – uverenje grupe da može ostvariti zajednički cilj. To je posebno važno u društvima u kojima su ljudi dugo pokazivali naučenu bespomoćnost – uverenje da njihovi postupci ne menjaju ništa i da je najracionalnije povući se u privatnost. Kada ljudi, možda u početku podstaknuti besom, počnu da organizuju lokalne inicijative, zahtevaju odgovornost lokalnih funkcionera ili čiste Ćacistan, oni ponovo uspostavljaju iskustvo da mogu nešto da promene. Ta nova politizacija, odnosno povratak agensnosti na mikronivou (sposobnost pojedinca da samostalno deluje, donosi odluke i utiče na sopstveni život i okruženje), jedna je od potencijalno najvažnijih tekovina studentskog pokreta i sila koja ovo društvo dugoročno može zaista učiniti boljim mestom za život. Ali, postoji jedno veliko „ali“ – ne smemo dopustiti da građanski aktivizam postane zamena za institucionalnu odgovornost. Nije posao građana da neprestano popravljaju ono što institucije sistematski ne rade. Građanska inicijativa treba da bude korektiv, pokretač i kontrolor institucija, a ne njihov surogat. Društvo ne može stalno živeti u stanju povišene mobilizacije.
Gde je danas pozicija medija koji su učestvovali i doprinosili u kreiranju propagande režima, sa akcentom na polove u tom spektru – RTS na jednom, Informer na drugom, kakav je tu odnos autentičnosti i nastupa u vidu kameleona, pre svega kod javnih medijskih servisa?
Važno je razlikovati propagandni medijski aparat koji je otvoreno funkcionisao kao produžena ruka vlasti i javni medijski servis koji je imao posebnu obavezu profesionalnosti, mada je u realnosti bio prikriveni propagandista, što je, zapravo, i „ubojitije“. Informer, koji je, iskreno, teško i nazvati medijem, imao je pre huškačku nego uređivačku politiku – otvorenu političku mobilizaciju, diskreditaciju protivnika vlasti, proizvodnju neprijatelja, normalizaciju politički motivisane agresije. Izgovoreno je i pokazano ono nezamislivo. Reč je o trovanju i zagađenju javnog prostora od koga ćemo se kao društvo dugo oporavljati. Takav „medij“ problem ne može rešiti promenom tona, nekoliko novih gostiju ili naslovnih strana. Posebno ne, kao ovih dana, kada se, ugrožen, kune u norme demokratskog društva koje sam nikada nije poštovao. Neko ko najgore uvrede i govor mržnje brani slobodom govora, očigledno ne razume šta sloboda govora jeste.
Pad nadstrešnice postao je simbolička tačka u kojoj su se susrele ljudska tragedija i iskustvo građana da žive u društvu u kojem institucije ne funkcionišu, a režimlije ne snose posledice svojih postupaka. Bes je u takvim okolnostima potpuno razumljiva reakcija
Vreme je da se snosi odgovornost za posledice dugogodišnjeg medijskog delovanja. Javni servis pak postoji da bi služio svim građanima, uključujući i one koji se ne slažu sa vlašću. Njegova obaveza nije da bude neutralan između istine i laži, već da bude profesionalno nepristrasan, proverava informacije i obezbeđuje pluralizam. A sasvim je prosto – ko ćuti pred represijom i nepravdom staje na stranu onoga ko ih vrši. Zato je porazno ukoliko javni servis menja uređivački kurs tek kada se promeni odnos političke moći. Ako neko godinama pristaje da bude deo propagandnog mehanizma, a zatim preko noći postane zagovornik profesionalizma, moramo se zapitati da li je reč o promeni vrednosti ili utilitarnom prilagođavanju novim okolnostima – menjanju dlake, ali ne i ćudi. Ljudi imaju snažnu potrebu da sačuvaju pozitivnu sliku o sebi i svoje prethodno ponašanje predstave kao opravdano ili neizbežno. Tek ćemo slušati kako su jedni samo izvršavali profesionalne zadatke, drugi nisu imali prostora za drugačije postupanje, treći su, navodno, sve vreme bili protivnici onoga što su do juče podržavali.

Ne treba, naravno, sve zaposlene u medijima stavljati u isti koš i odgovornost mora biti individualizovana, ali je mora biti za sve one koji su bili važan šraf u mašineriji udruženog tlačiteljskog poduhvata i sprovođenja terora nad sopstvenim narodom. Hoću reći, RTS-u, Informeru i ostalim glasnogovornicima i nosiocima spin-diktatorskog režima mesto je u – istoriji. Posle toliko godina medijskog kameleonstva, najmanje što nam treba jeste promena boja na medijskoj sceni. Ne trebaju nam mediji koji će se prilagođavati novim centrima političke moći, već oni koji će prema svakom centru moći zadržati istu profesionalnu distancu. Postojeći su imali priliku da se pokažu, ali su je neki, na njihovu nesreću, propustili. Zašto bismo verovali da će ovog puta biti drugačije? Sada su nam umesto kameleona potrebni bilo koji drugi kičmenjaci, a ne političke mimikrije. Njihova lojalnost mora biti usmerena prema istini, profesionalnim standardima i javnom interesu, a ne prema onima koji trenutno upravljaju državom.
U kakvoj su danas poziciji ljudi koji su bili primoravani da daju podršku SNS-u, ali i oni koji su voljno prihvatali da borave u Ćacilendu, oni koji su aktivno učestvovali u podršci režimu kroz prikupljanje glasova, organizovanje nasilničkih paraformacija, ali i politički i poslovni krugovi, koji su direktno učestvovali u stvaranju autoritarne piramide odlazećeg režima, a kakva je pozicija bivšeg predsednika ove zemlje?
Ovo je jedno od najvažnijih pitanja za budućnost Srbije, jer će način na koji budemo rešavali pitanje odgovornosti odrediti da li ćemo iz autoritarnog iskustva izaći kao demokratsko društvo ili ćemo samo promeniti političku garnituru. Moramo razlikovati različite oblike podrške režimu. Nije isto osoba koja je glasala za SNS zato što joj je prećeno gubitkom posla, neko ko je išao na miting zbog novčane stimulacije, neko ko je aktivno prikupljao glasove i organizovao pritiske i neko ko je organizovao nasilne grupe ili učestvovao u sistematskim zloupotrebama javnih resursa. Ljudi mogu podržavati vlast iz straha, zbog koristi ili zato što zaista prihvataju njene vrednosti.
Najveća pobeda studentskog pokreta bi mogla biti ne to što je uspeo da pobedi jezivi politički režim, već što je doprineo stvaranju društva u kome niko više neće morati da bude deo jednog pokreta ili partije da bi imao pravo na dostojanstven život i ravnopravan tretman
Spolja gledano, ponašanje može biti isto, ali su motivi i stepen lične odgovornosti veoma različiti. Činjenica da je neko glasao za SNS ne znači automatski da je odgovoran za sve što je taj režim radio. Posebno moramo voditi računa o ljudima koji su bili ekonomski zavisni od poslodavaca ili izloženi neposrednim pretnjama. Njihova odgovornost ne može se meriti istim aršinom kao odgovornost onih koji su prinudu organizovali. Ako sve koji su na bilo koji način bili povezani sa prethodnom vlašću proglasimo neprijateljima novog društva, reprodukovaćemo upravo onu logiku političke isključivosti protiv koje smo se borili, a borili smo se da ovo bude bolje društvo za sve i da više nikada ne budemo u situaciji da se politička podrška iznuđuje silom.
Međutim, ne možemo ni svako ponašanje opravdavati strahom, egzistencijalnom ugroženošću ili nedostatkom izbora. Oni koji su svesno učestvovali u izbornim manipulacijama, zastrašivanju građana, nasilju ili zloupotrebi institucija moraju snositi odgovornost. Politički i poslovni krugovi koji su izgradili i održavali autoritarnu piramidu ne mogu se sada predstavljati kao slučajni saputnici glavnog nevaljalca, naivci i neinformisane poštenjačine. A odgovornost bivšeg predsednika je posebna priča i ne može se svesti na odgovornost jednog političara koji je izgubio izbore. Čini se da je vrhuška SNS-a, sa građaninom Vučićem na čelu, nesvesna težine svojih prestupa prema našem društvu, prema osnovnim demokratskim principima, ali i načelima elementarne ljudskosti.

Pripadnici bivšeg, prečesto surovog režima deluju uljuljkani u iluziji da je to, izgleda, to – da su izgubili izbore; da su sad opozicija; da se odgovornost polaže tamo gde su je oni ustanovili i jedino i tražili, pred sudom partije; da su, eto, na kraju ispali i „dobri momci“ jer su na izborni dan postupili državnički i na taj način sprečili nasilje i crni scenario koji su, gle čuda!, sami bili planirali. Ali vreme krivične odgovornosti dolazi. Demokratija se dokazuje upravo sposobnošću da obezbedi pravičan postupak čak i onima koji su je ugrožavali. Ukratko, ostavka ili smena, pa pošteno suđenje. S tim u vezi, najveći test nove vlasti neće nužno biti koliko brzo može da kazni prethodnike, već koliko brzo može da uspostavi institucije koje će kontrolisati i samu novu vlast da nikada više ne dođemo u poziciju da se nevaljalci ovoliko namnože. A na dnevni red mora doći i pitanje druge vrste odgovornosti – političke i moralne, zbog koje se ne ide nužno u zatvor, ali se odlazi iz javnog života, odnosno u privatnost. Čišćenje, na srpskom, iliti lustratio, na latinskom.
Šta je potrebno učiniti da bi se sprovela demontaža režima kroz institucije ako imamo u vidu policijski i pravosudni sistem, te stanje u bezbednosnim strukturama, drugim rečima, da li je ovo društvo zaista spremno za korenite reforme i kakva se paleta otpora i opstrukcija može očekivati?
Najvažnije je razumeti da autoritarni sistemi ne počivaju samo na jednom lideru ili partiji, već na mrežama zavisnosti, lojalnosti, interesa i neformalnih odnosa moći. Zato promena političkog vrha ne znači automatski demontažu sistema. Institucije formalno postoje, ali njihovo stvarno funkcionisanje često zavisi od neformalnih centara moći. Prvi zadatak nove vlasti jeste da obezbedi stvarnu autonomiju institucija – nezavisne istrage korupcije i zloupotrebe položaja, profesionalizaciju policije i bezbednosnih struktura, transparentno upravljanje javnim preduzećima, reformu pravosuđa… Ali i ovde važi isto što i za medije – nisu nam potrebni novi ljudi koji će igrati po starim političkim pravilima. Zamena postojećeg kadrovskog aparata ljudima bliskim novoj vlasti značila bi da smo promenili kontrolora institucija, ali ne i način na koji one funkcionišu. Potrebna nam je promena pravila političke i društvene igre. Reforme moraju počivati na profesionalnim kriterijumima, proveri integriteta i individualnoj odgovornosti. Ne smeju biti političke čistke, ali ni izgovor za očuvanje ljudi koji su dokazano zloupotrebljavali funkcije.
Prvi zadatak nove vlasti jeste da obezbedi stvarnu autonomiju institucija – nezavisne istrage korupcije i zloupotrebe položaja, profesionalizaciju policije i bezbednosnih struktura, transparentno upravljanje javnim preduzećima, reformu pravosuđa… Ali i ovde važi isto što i za medije – nisu nam potrebni novi ljudi koji će igrati po starim političkim pravilima
Da li je društvo spremno? Ne znam, želim da verujem da jeste. Znam, međutim, da ćemo u tom smislu ili biti najbolji ili poslednji. Korenita reforma je preduslov opstanka, odnosno prelaska Srbije iz pretpolitičkog, gotovo plemenski organizovanog društva u funkcionalnu političku zajednicu. Otpori će sigurno biti raznovrsni – institucionalna opstrukcija kroz usporavanje postupaka, selektivno dostavljanje dokumentacije i uništavanje dokaza; ekonomski otpori grupa koje su profitirale od saradnje sa bivšim režimom; pokušaji da se svaka reforma predstavi kao revanšizam i proizvede strah od nestabilnosti. Biće i psiholoških otpora šireg društva, jer će veliki deo populacije morati da preispita svoja uverenja, podrške i uloge u našoj propasti. Psihološka promena teška je upravo zato što zahteva napuštanje obrazaca na koje smo navikli. Po obodima ovog izbornog cunamija postoji velika društvena energija za promenu, ali to nije isto što i spremnost da se izdrže njene posledice. Ljudi žele pravdu, ali moraju prihvatiti da ona zahteva vreme. Žele nezavisne institucije, ali moraju prihvatiti i odluke tih institucija koje im se neće dopadati.
Kako saznanje o tome koga je bivši predsednik pomilovao utiče na društvo; šta nam izbor i način sprovedene procedure pomilovanja govori o odnosu prema ljudima, studentkinji Sonji Ponjavić i ocu poginulog mladića u Namenskoj na jednoj strani i pomilovanje Dijane Hrkalović na drugoj? I šta to govori o njegovom odnosu prema društvu u celini?
Objavljivanje spiska pomilovanih ima mnogo šire društveno i psihološko značenje od samog pravnog čina. Nije uznemirujuće samo pitanje ko je pomilovan, već i simbolička poruka o tome čiji su životi i patnje važni, a čiji nisu. Bivši predsednik pokušao je da pomilovanjima izvede neku vrstu moralnog izjednačavanja – da u isti koš stavi i „naše“ i „njihove“, i one koji su se borili protiv nepravde i one koji su bili deo sistema koji je tu nepravdu proizvodio, između politički montiranih postupaka i postupaka koji se odnose na stvarne zloupotrebe i nasilje. Ako su pomilovani i jedni i drugi, sugeriše se da su svi bili deo istog problema, da su svi na neki način bili krivi, ali da je on velikodušno odlučio da svima oprosti. Odgovornost se tako pretvara u opšti društveni nesporazum, a pitanje ko je kome učinio nepravdu postaje nevažno. To je posebno opasna vrsta moralne relativizacije jer nisu svi podjednako odgovorni za društveni konflikt, niti su mu podjednako doprineli. Ne može se izjednačiti student koji protestuje zahtevajući odgovornost za pogibiju ljudi sa nekim ko ga namerno gazi automobilom.
Nije uznemirujuće samo pitanje ko je pomilovan, već i simbolička poruka o tome čiji su životi i patnje važni, a čiji nisu. Bivši predsednik pokušao je da pomilovanjima izvede neku vrstu moralnog izjednačavanja – da u isti koš stavi i „naše“ i „njihove“, i one koji su se borili protiv nepravde i one koji su bili deo sistema koji je tu nepravdu proizvodio
Kada se izbrišu sve moralne razlike i unese moralna konfuzija, više se ne zna ko je žrtva, ko počinilac, ko je odgovoran, a ko zaslužuje zaštitu. Zato ovo ne vidim kao gest pomirenja, već kao pokušaj izbegavanja suočavanja sa odgovornošću. Istinsko pomirenje podrazumeva utvrđivanje činjenica, priznavanje nepravde i preuzimanje odgovornosti. Društvo se ne može pomiriti tako što će žrtve i oni koji su im naneli nepravdu administrativno biti proglašeni jednakima. Ovakve odluke mogu zapravo kod ljudi proizvesti snažan osećaj nepravde i uverenje da se pravila ne primenjuju jednako na sve, posebno kada su odraz ličnog ćefa sada našeg sugrađanina Vučića. Tokom godina gledali smo izrazito personalizovan model političke moći u kome se bivši predsednik predstavljao kao neko ko odlučuje, presuđuje, daje i oduzima, rešava pojedinačne sudbine i određuje šta je pravedno. Ovo je bio poslednji čin te političke tragedije – besmisleni pokušaj da se, u pet do dvanaest, postavi u poziciju arbitra koji stoji iznad sukobljenih strana, iako je sve vreme jednu stranu zapravo predvodio.
Ako imamo u vidu da je studentski pokret heterogen, kako održati svest o višem interesu i ne podleći konfliktnoj situaciji između oprečnih ideoloških uverenja i opredeljenja?
Ovo je možda najvažnije pitanje za dugoročnu budućnost studentskog pokreta. Relativno je lako okupiti ljude oko zajedničkog protivljenja nečemu, ali mnogo teže održati zajedništvo kada se postavi pitanje šta konkretno treba izgraditi umesto postojećeg sistema. Heterogenost pokreta ne treba posmatrati kao nedostatak. Naprotiv, njegova širina jedan je od izvora političke snage. U njemu se susreću ljudi različitih ideoloških uverenja, političkih preferencija i vrednosnih orijentacija.

Ono što ih povezuje je saglasnost oko temeljnih zahteva – odgovornosti, vladavine prava, funkcionalnih institucija i mogućnosti da građani utiču na političke odluke. Socijalna psihologija odavno pokazuje da ljudi mogu pripadati različitim grupama, a istovremeno razvijati zajednički, nadređeni identitet. To bi mogao biti ključ održavanja studentskog pokreta. Pristalice pokreta mogu biti liberali, konzervativci, socijaldemokrate, nacionalno orijentisani ili šta već, a istovremeno deliti identitet ljudi koji zahtevaju demokratsku i funkcionalnu državu. Taj zajednički identitet ne treba graditi na ideji da svi moraju misliti isto, već na tome da svi imaju pravo da misle različito. Zato je važno izgraditi društveni konsenzus oko minimalnih demokratskih pravila, a ne oko svih političkih i ideoloških pitanja.
Ljudi mogu pripadati različitim grupama, a istovremeno razvijati zajednički, nadređeni identitet. To bi mogao biti ključ održavanja studentskog pokreta. Pristalice pokreta mogu biti liberali, konzervativci, socijaldemokrate, nacionalno orijentisani ili šta već, a istovremeno deliti identitet ljudi koji zahtevaju demokratsku i funkcionalnu državu
Pokret ne mora imati jedinstven odgovor na pitanja ekonomske, kulturne ili spoljne politike, mada bismo mogli reći da ga ima – na izborima je kandidovan program iza koga su stali svi kandidati – ali mora imati jasnu saglasnost o tome kakve institucije želi, kakva pravila političkog nadmetanja prihvata i koje vrednosti nisu predmet kompromisa. Njegov demokratski kapacitet ne meri se time da li će svi njegovi pripadnici ostati zajedno, već time da li će uspeti da stvori politički prostor u kome različiti ljudi mogu da se razilaze bez međusobne delegitimizacije i takmiče bez ugrožavanja demokratskih pravila. Najveća pobeda studentskog pokreta bi i mogla biti ne to što je uspeo da pobedi jedan jezivi politički režim, već što je doprineo stvaranju društva u kome niko više neće morati da bude deo jednog pokreta, partije ili ideologije da bi imao pravo na dostojanstven život i ravnopravan tretman. A i pred svima nama je izazov koji nije samo da završimo jednu političku epohu, već da sprečimo da se ona ikada ponovi u nekom sličnom obliku.
