nemanja jovanovic nova rs
Foto:Nemanja Jovanović/Nova.rs
Petar Peca Popović, kolumna

Društvena degeneracija se ubrzava

Pamtim polugole beskućnike koji spavaju po pločnicima Hararea. Nisam uznemiravao nesrećnike po haustorima donjeg Menhetna. Nikad ne smetam klošarima i azilantima koji zimi leže po pariskim trotoarima gde šiklja topao vazduh iz metroa, ili (ovakvim letima) hiljadama na obalama Sene. Bio sam zapanjen šunjajući se jedne noći između stotina nesrećnika dok su sređivali svoje pozicije za spavanje u ulazu podzemne stanice na londonskom Totenhem Kort Roudu. A koliko ih tek, moj Bogo, ima sa donje strane atinskog trga Omonia?! Da ne govorim o bulevaru Los Anđelesa.

Milena Blagojević, socijalna radnica iz nevladine organizacije Adra, koja radi sa beskućnicima, uznemirila je informacijom da se samo u Beogradu u situaciji beskućništva nalazi oko 5.000 ljudi, od kojih većina nema lična dokumenta, te ne mogu ni da ostvare svoja elementarna prava. Njihov položaj naročito je težak tokom ekstremnih vrućina. Većina nema gde da se skloni.

Znam da je tražiti ključ za razumevanje svakog ćorsokaka života u svetu u kome vlada tolika nepravda isto što i dresirati vetar, ali sam duboko postiđen znajući kako se najbolje skućeni znaju bahatiti po Beogradu.

Beskućništvo je rušenje vidljivo spolja, a ljudsko urušavanje se događa iznutra. Srušeno se može podići, urušeno ne. Srušenost je trenutno stanje, urušavanje trajan proces. Urušenost označava ništavilo, kraj. Okean tuge. Ponižavajuće je gasiti se na taj način. Izlažući se samoizabranom kraju, ti ljudi ne očekuju niti traže neku pomoć znajući da je to dodatno ponižavanje. Kako sam stariji, to bolje primećujem. I sa velikom zebnjom gledam…

Srušeno se može podići, urušeno ne. Srušenost je trenutno stanje, urušavanje
trajan proces. Urušenost označava ništavilo, kraj. Okean tuge

Ulice Beograda sve su punije živim krajputašima – gomilom gubitnika sa raznih strana. Na te sugrađane bez adrese niko u Srbiji ne računa. Ni porodica, ni poznanici, ni država. Rim je u doba Cezara bio preplavljen „talogom velikog carstva“. Od tada je svaki glavni grad istovremeno i vrsta, oprostite, humane deponije. Moralne recesije, izazvane istorijskim tragedijama pogodovale su umnožavanju nesigurnih, zavedenih, upotrebljenih i poraženih duša. Svima je zajedničko da su u godinama kada nema povratka u normalan život.

Pamtim polugole beskućnike koji spavaju po pločnicima Hararea. Nisam uznemiravao nesrećnike po haustorima donjeg Menhetna. Nikad ne smetam klošarima i azilantima koji zimi leže po pariskim trotoarima gde šiklja topao vazduh iz metroa, ili (ovakvim letima) hiljadama na obalama Sene. Bio sam zapanjen šunjajući se jedne noći između stotina nesrećnika dok su sređivali svoje pozicije za spavanje u ulazu podzemne stanice na londonskom Totenhem Kort Roudu. A koliko ih tek, moj Bogo, ima sa donje strane atinskog trga Omonia?! Da ne govorim o bulevaru Los Anđelesa.

Ali ovi beogradski, prećutani i zaboravljeni prilikom svakog državnog dobročinstva, ti ljudi skrivenih lica što nestaju u osvit novog dana i gube se u vrevi centra jesu slika okrutnog sudara našminkane stvarnosti i zajedničkog poraza.

beskucnici foto goran srdanov radar 14 copy
Foto: Goran Srdanov/Radar

Dok centar grada po jari kako-tako pulsira, paralelno po senima Ade Ciganlije i parkovima egzistira jedna bolna stvarnost – svet zajedničke prećutane siročadi. Odustala od svega, raskrstivši sa svakom nadom, ta siročad vegetira bez ikakvog cilja i kao rikošet meci se odbijaju od betona i šarenih bilborda, sve teže prevaljujući ostatak onoga što bi trebalo da se zove život.

Nema sudbine u koju neće tresnuti neka velika oluja, ali taj besciljni hod vlasnika čupavih srca, jedna je od potresnijih slika Beograda ovog i ovako bezdušnog leta.

Kada su zbog toplotnog talasa stigla upozorenja da se zbog nesnosnih temperatura bez preke potrebe ne izlazi, oni nemaju drugog izbora nego da budu napolju. Tropski dani za njih su možda i teži nego zimski minusi sa košavom. Beskućnici, bilo da su stariji ili sa hroničnim bolestima, nisu u situaciji da poštuju upozorenja i preporuke.

Po rečima Milene Blagojević, jedino Prihvatilište za stara i odrasla lica, koje trenutno zbrinjava beskućnike u Beogradu (u sklopu Gerontološkog centra Voždovac), umesto prvobitne 104 postelje, sada ima 75.

„Nevidljivih“ 5.000 osuđeno je na milost i nemilost klimatskih orgija.

Onda čujete od državnog sekretara jednog ministarstva da je „Aleksandar Vučić iz svog džepa izvadio novac, svotu novca u vrednosti jednog stana u Beogradu, i poklonio. Zar je to malo, upitao se taj aparatčik, sasvim zaboravivši da se upita: odakle članu raspevanog hora, pod šatrama i seoskim krkanlucima, toliki džep da poklanja novac u vrednosti stana u Beogradu, imajući u vidu predsedničku platu od 240.479 dinara(neto). Ako tako galantno deli novac kako mu ne pade na pamet da iznajmi jednu halu pa napravi skromnu zakusku za tih svojih 5.000 nevidljivih sugrađana?

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

0 komentara
Poslednje izdanje