„Dobili ste broj 2436… Ako navijate za Partizan, ostavite poruku. A ako slučajno navijate za ove, onda zdravo!“
Ovo je bio jedini način da dobijete Boža Koprivicu kad bi vam zatrebao. Okrenete taj broj, on nije tu i uključi se sekretarica. Pozdravi vas glas Ivane, njegove ćerke, sestre Jovanine. O njihovoj majci je pisao: „Mogu da izdržim pogled sa Klintom Istvudom, ali nisam mogao da izdržim to zelenoplavo more oka: što me gledaš? Dubrovkinja nije trepnula. Samo je lebdeo njen osmeh. U oku Dubrovkinje smeo bih da usnim… One večeri kad si bila u teget haljini s belim obrubom, hteo sam da ti kažem da te volim, a mislio sam da ćeš reći: ma ludače… Ne bi ti to rekla.“
Jednog dana će neki mladi čovek koji se bude bavio likom i delom Boža Koprivice, obavezno citirati kako je profesorka Mirjana Miočinović kazala svom suprugu Danilu Kišu: „Znaš, ima jedan mladi Crnogorac, zove se Božo Koprivica…“ Taj mladi Crnogorac koji nas je napustio 20. marta, ispisao je najdragocenije stranice o Kišu, Borislavu Pekiću, Mirku Kovaču i Filipu Davidu.
Do kraja je s ljubavlju govorio o zemlji u kojoj je rođen, tvrdeći da Jugoslavija nije bila zemlja, nego vreme. Nije zaboravljao prijatelje koji su ostali raštrkani po novonastalim državicama. I umeo da zaključi: „Da je Jugoslavija te 1990. postala prvak sveta, ne bi se raspala!“
Kao dramaturg, potpisao je dvadesetak predstava u srpskim i crnogorskim pozorišnim kućama. Najviše u Jugoslovenskom dramskom. I najdirljiviju Rođeni u YU u režiji Dina Mustafića. Počinjala je tako što dupke puna sala ustaje i peva pokojnu himnu razvaljene zemlje – Hej Sloveni, jošte živi duh naših djedova… Najveći crnogorski Jugosloven kazao bi: „Mi Crnogorci smo bili najveći Jugosloveni, a najviše smo izgubili.“ Do kraja je s ljubavlju govorio o zemlji u kojoj je rođen, tvrdeći da Jugoslavija nije bila zemlja, nego vreme. Nije zaboravljao prijatelje koji su ostali raštrkani po novonastalim državicama. I umeo da zaključi: „Da je Jugoslavija te 1990. postala prvak sveta, ne bi se raspala!“
Objašnjavao mi da dribling nema nacionalnost, da je dupli pas nešto najlepše u fudbalu, nešto što se podrazumeva u životu, u prijateljstvu, u ljubavi. Saznala sam i zašto je sa zapada Partizanovog stadiona prešao na istok. Tamo je većina partizanovaca koji su protiv vlasti.
Tvrdio je da je Zoran Đinđić pisao odlične tekstove koje mu je on kao urednik objavljivao u Književnim novinama. Književni opus Boža Koprivice nema žanr u onom smislu kako bi štreber voleo da odgovori za peticu. On je pisac raskošnog meandra, pačvork iskrojen od proze, poezije, drame, filma, pozorišta, fudbala i još ponečega tanano autobiografskog. Svedene, s dobro nađenom unutrašnjom merom i svojevrsnom jezičkom preciznošću, knjige ovog autora predstavljaju pre svega sistematičnu i ubedljivu odbranu duha koji će sačuvati svet. I počast majstorima svakog od poslova koje je Božo voleo i razumeo. Fudbalerima, trenerima, piscima, glumcima, rediteljima, pesnicima, profesorima, kafanskim maherima…
Bio je pisac raskošnog meandra, pačvork iskrojen od proze, poezije, drame, filma, pozorišta, fudbala i još ponečega tanano autobiografskog
Dugo je mislio da je književnost njegov prvi dar i valjda je otud diplomirao na Svetskoj književnosti kod profesora Vojislava Đurića. A onda bi se predomislio i rekao da je to prvenstvo, ipak, imala lopta. Ona fudbalska, naravno. Umeo je s njom kao neki od velikana o kojima je pisao. Dok loše okolnosti nisu presudile da ne može da igra u Partizanu. I ostalo mu je samo da piše, da voli Partizan, kao oči svoje.
Nije pripadao nijednoj instituciji, pripadao je gradu u kome je živeo, zemlji u kojoj je rođen, Mediteranu koji je voleo i osećao. Njima pripadaju i Božove knjige – Volej i sluh, Vreme reči, Razgovori s Borislavom Pekićem, Kiš, Borhes, Maradona, Dribling 1001 noć, Samo bogovi mogu obećati, Vježbanka Danilo Kiš, Luđak je vječno dijete i Bluz dva prijatelja u 54 tjedna. Da mu sačuvaju mesto u crnogorskoj, srpskoj, jugoslovenskoj i mediteranskoj kulturi.
U skladu s mišlju Ezre Paunda: „Ono što najviše voliš, niko ti uzeti ne može!“
