profimedia 0892735275 copy
Foto: Aytac Unal / AFP / Profimedia

Svečano otvaranje Olimpijskih igara u Parizu bilo je spektakl za istoriju, kakav svet nikada nije video. Prvi put manifestacija nije održana na stadionu, već su reka Sena i njene obale, krovovi i mostovi Pariza, bili pozornica na kojoj se odvijao četvorosatni program pred tri stotine hiljada gledalaca, uz milijardu ljudi pred TV ekranima širom sveta.

Sportisti iz više od dve stotine država pozdravljali su građane tokom defilea brodova i čamaca. Ni kiša, koja je sve vreme pljuštala, nije mogla da pokvari slavljeničku atmosferu, iluziju da je te večeri čitav svet zajedno u Parizu, gradu svetlosti. Poruke koje su poslali učesnici daju nadu da planeta može preživeti. Bio je to poziv na razumevanje, na poštovanje različitosti i rodne ravnopravnosti, oda ljubavi i nenasilju. Međutim, negativne reakcije na ceremoniju, kako u svetu, tako i u našem srpskom, „svračjem zakutku“, razlog su za brigu, i samo potvrđuju veliku istinu da što je manje znanja, više je straha i netolerancije prema drugom i drugačijem. Odsustvo znanja vodi u fanatizam. Manje znanja ‒ više straha. Glupost prebiva u bezdanu neznanja.

Zato ne iznenađuje činjenica da je odsečena glava Marije Antoanete mnogima izgledala kao satanističi obred, da je konjanik koji na kraju ceremonije galopira po vodi vitez smrti, a ne Sekvana, boginja reke Sene, da je performans modne revije na mostu aluzija na sliku „Gozba bogova“ holandskog majstora Jana Hermansa van Bijlerta, a ne na Leonardovu „Tajnu večeru“. I onda ne čudi da se zagovornicima, navodno porodičnih vrednosti, raspojasani čovek u plavom priviđa kao Štrumpf, a ne kao Dionis, bog plodnosti, vina i zadovoljstva, kojeg su Rimljani preimenovali u Bahusa, i uz koga vezujemo bahanalije.

Cena diplomatske pobede

Tokom ceremonije otvaranja Olimpijskih igara, gledaoci su bili sudionici putovanja kroz istoriju Pariza i kulturu Francuske, sa referencama na događaje iz njene istorije i najpoznatija umetnička dela, sa posebnim veličanjem uloge žena koje i dalje ostaju u senci svojih muških kolega. Ritual paljenja olimpijske vatre u kojem ravnopravno učestvuju muškarac i žena je važna poruka. Na kraju, olimpijsku vatru nosi balon lebdeći iznad Pariza, grada svetlosti ‒ doslovno, i metaforički.

Bio je to spektakl u kojem se skoro četiri sata nije spuštala tenzija. Sve je izgledalo kao san. Kamere su beležile priče koje su se ukrštale, izranjale jedna iz druge. Sa obala Sene učesnici su akrobatski uskakali u Luvr i muzej D’orse, na skele Notr Dama, jurili po krovovima i pod vodom, da bi se nit priče vraćala na reku gde se odvijao defile olimpijaca.

U jednom trenutku u kadru se pojavio brod sa kojeg su publici mahali sportisti Republike Kosovo. Nigde zvezdice sa napomenom tzv.“, „samoproglašena“ ili „lažna država“. U zamenu za glas protiv nezavisnosti Kosova, Srbija je dala silne pare državama na pacifičkim ostrvima, koje tokom plime jedva da fizički postoje. Međutim, to je cena pobede srpske diplomatije rezultatom od 5 : 0.

I dok brodovi plove Senom, Kosovo je sve bliže onoj stolici koja je čeka u palati UN u Njujorku. Za uspešno otplovljavanje Kosova iz Srbije velike zasluge ima predsednik Vučić. Taj neumorni borac i patriota već godinama radi na projektu isplovljavanja Srbije iz Evrope. I zato, vratimo se našem „svračjem zakutku“, i oslušnimo šta poručuje jedan veseljak sa FB.

„Strašno je bilo ovo otvaranje Olimpijskih igara u Parizu. Jedva čekam da naši opet provozaju nekog mrtvaca po gradu, da mu ljubimo kosti, da se malo oporavim…“

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

78 komentara
Poslednje izdanje