Zakoračivši u čarobnu gorskokotarsku šumu, tamo gde se susreću ljudskom rukom stvorena jezera Lepenica i Bajer, koje od 1952. odnosno 1998. postojano napaja rečica Ličanka, Džafar Panahi, ovogodišnji nosilac kanske Zlatne palme, rekao je da je bio gost na festivalima na svih pet kontinenata, ali da ovakav festival, i takvo mesto na kome se festival odigrava, nije do sada iskusio.
Treće izdanje Cinehilla, preobraćenog Motovun film festivala, posle probnog 2023. i prvog izdanja 2024, koja su održana na 1.035 metara visokom vrhu Petehovac iznad Delnica, ove godine održano je u Fužinama, gradiću od 1.300 stanovnika, u Rakovom jarku, u crnogorično-listopadnoj šumi, u tri bioskopa podignuta pod šatorima s erkondišnom i mrakom – kinu Bauer (po Branku Baueru), kinu Mak (posveta Dušanu Makavejevu) i kinu u šumi, pod zvezdama i stoletnim stablima.

U Fužinama – prekrasnom gradiću na 722 metra nadmorske visine, u kome je turistička praksa započeta 1874, posle izgradnje Karolinske ceste i železničke pruge Karlovac-Bakar-Rijeka, bila su još dva mesta za prikazivanje fimova – Kino pod branom (ekran kočoperno stoji pod zvezdama, ispod brane na jezeru Bajer) i kino Golik, jedini bioskop u zatvorenom prostoru, posveta Krešimiru Goliku, rođenom u Fužinama, kome je u čast i šetnica sa zapadne strane jezera dobila ime. Golikov Tko pjeva zlo ne misli, jedan od najboljih hrvatskih filmova po reditelju Vinku Brešanu, članu Cinehill žirija, imao je potvrdu svake večeri posle projekcija filmova, na koncertima u šumi u Rakovom jarku, za mlade i one koji ignorišu protok vremena i tragove na telu koje taj nepovratan tok nosi.
Protok vremena i istorijska fakta dekantirani kroz mehanizme sećanja često ponešto zaobiđu. Spomen-ploču na rodnoj kući Viktora Bubnja, „narodnog heroja (1918-1972), ponosa Gorskog kotara, ratnika revolucije, stratega mira, postavili su mještani Fužina, Liča, Vrata i okolice 1975“. U Fužinama, rodnoj kući bake Čedomira Kolara, jedinog producenta sa ovih prostora koji je dobitnik Oskara za film Danisa Tanovića Ničija zemlja, još ima mesta za prigodno obeležje.
Stipe Božić, slavni alpinist rođen u Dalmaciji, dobitnik je Nagrade 50 godina, koju Cinehill dodeljuje istaknutim ličnostima za doprinos filmu. Njegove Alpske ratnike, o alpinistima stradalim pri pokušajima osvajanja svetskih planinskih vrhova, rađen po knjizi Bernadet Mekdonald, u odsustvu iznenada obolelog Božića predstavio je Viki Grošelj, alpinist – kolega koji je na uručenju nagrade izjavio da je njih dvojicu pre mnogo godina spojila Jugoslovenska narodna armija, od kada su započeli strast za visinama.
Panahijev film je poziv na zaustavljanje kruga torture, a nagradu je posvetio iranskim sunarodnicima
Publika Cinehilla nije prenebregla, već je kao najbolji odabrala dokumentarni film Mirotvorac, Ivana Ramljaka, pulskog pobednika, o ubistvu Josipa Reihl Kira, načelnika Osječke policije, čoveka koji je bio posvećen pregovorima i iznalaženju načina da se izbegne nedavni krvavi rat.
Pristup s poštovanjem
Igor Mirković, agilni direktor Cinehill festivala sa saradnicima – umetničkom direktorkom Milenom Zajović i Juricom Pavičićem, izabrali su Švajcarku kao zemlju u fokusu. Film Kasna smena Petera Volpe, o uobičajenoj šihti medicinskih sestara, prikazan je na otvaranju, u prisustvu ambasadora Švajcarske konfederacije i brojnih medicinskih radnika kojima je film bio posvećen. Briga za okolinu (Cinehill travnati zeleni tepih) i ljude angažovane na nezahvalnim a bitnim poslovima, potvrda su opredeljenja Igora Mirkovića da pokretnim slikama pristupi s poštovanjem, kako prema sineastima, tako i prema publici i junacima čije sudbine trepere s ekrana.
Džafar Panahi je ove godine, kao veoma poseban gost na otvaranju, tokom performansa koji je vodio Igor Mirković, ispisao naziv svog omiljenog filma – Kradljivci bicikala Vitorija de Sike. Branki Katić, članici ovogodišnjeg žirija je to Žena pod uticajem Džona Kasavetisa, Igoru Mirkoviću Malholand Drive Dejvida Linča, Mileni Zajović Ljubav Mihalea Hanekea… Džafar Panahi je rekao da nigde, nikada nije doživeo takav čin obožavanja i posvećenosti filmu – javnim isticanjem svog filma favorita.

Spuštanje sa Petihovca na 722 metra iznad nivoa mora u Fužinama, ni u kom slučaju nije značilo „spuštanje Gogolja u narod“, povlađivanje publici koja nije navikla na suočenje s autorskim filmom. Pored značajnih filmova, Igor Mirković i saradnici imali su dva izuzetna svetska umetnika – pored Džafara Panahija tu je bila i Katrin Breja. Panahijevih pet filmova prikazano je u Fužinama, Delnicama i u Rijeci, a u Kinu pod branom Panahi je primio Maverik nagradu – „priznanje za individualnost, slobodu duha, inovativnost i širenje granica filmskog izraza“.
Jedini nosilac zlata u Kanu (Palma), Berlinu (Medved), Veneciji (Lav), Lokarnu (Leopard), brojnih lateralnih nagrada na svetskim festivalima, koji je proveo mesece u zatvoru i godine u kućnom pritvoru, započeo je rad na filmu kao asistent Abasa Kjarostamija, scenariste svog debija – Beli balon. Ovom prilikom predstavio je i svoj najnoviji film ovenčan Zlatnom palmom Jedan običan incident, koji nije o sadašnjem trenutku, već je usmeren ka budućnosti. To je poziv na zaustavljanje kruga torture, a Panahi je nagradu posvetio iranskim sunarodnicima i borcima za slobodu. Za razliku od Kjarostamija, koji u fokusu ima čoveka u odnosu prema prirodi, Panahi istražuje i predstavlja čoveka u društvu.

Katrin Breja, hrabra rediteljka, rodonačelnica feminističkog filma, glumica u Poslednjem tangu u Parizu Bernarda Bertolučija, koscenaristkinja filma Morisa Pjala Policija, slavu je stekla filmom Prava mlada devojka, koji je 25 godina bio neprikazan (producent je bankrotirao, a film je bio izraz velike autorske slobode: „Glumci mogu da simuliraju radnju, ali ne i emociju. Oni ne smeju da glume osećaj – moraju stvarno da ga prožive“, rekla je tom prilikom). Dobila je nagradu Maverik za hrabrost u predstavljanju želje, seksualnosti žene, ljubavi i brutalnosti koja uvek dođe iznenada. „Nemam moralnu perspektivu. Samo prikazujem ono što mislim da se događa između dvoje ljudi – ali i unutar jedne osobe, nje same.“ Nagrada joj je uručena u kinu u šumi, koje je na specifičan način bilo u rezonanci s ključnim scenama iz filma.
Dva velika umetnika, u čijem središtu interesa, na dva sasvim autentična načina je žena, obeležili su uspešan Cinehill 2025.