Početkom marta ništa nije najavljivalo da će izbori za Hrvatski sabor, u ovoj superizbornoj godini za domaći i europski parlament, kao i za predsjednika republike, proteći drugačije od prethodnih. A onda su došle Martovske ide. Predsjednik Zoran Milanović je ocijenio da događanja ne ukazuju na smjenu vlasti HDZ-a, te je tog 15. marta raspisao izbore na radni dan – srijedu 17. aprila. Iako je već svima poznata Milanovićeva neobuzdanost, nitko nije očekivao takav potez, koji i danas izaziva kontroverze. Naime, kako je dan izbora neradni tako su, primjerice, u ambulantama i bolnicama otkazani svi pregledi.
Ipak, to nije bio vrhunac iznenađenja. Samo nekoliko sati kasnije on se pojavio na presici Socijaldemokratske partije zajedno s njenim predsjednikom Peđom Grbinom i najavio kandidaturu za premijera. Pojasnio je da izbor državnog odvjetnika koji je lagao u Saboru „nije kap koja je prelila čašu, već je kanta koja je prelila septičku jamu svih nečistoća koje guše našu zemlju godinama“. „Svi pokušaji da se to dokine i spriječi završili su s još većim zulumom, bezobrazlukom, samovoljom, bezakonjem“, pojasnio je i najavio da će okupiti saborsku većinu za „vladu nacionalnog spasa“, te da će „punog gasa krenuti u čišćenje Augijevih štala, koje su premijer Andrej Plenković i njegova bulumenta ostavili iza sebe. Čitave rijeke će, baš kao u grčkom mitu, biti potrebne da bi se to postiglo. Ovog puta ne Heraklove nego rijeke pravde. Rijeke pravde dolaze“, rekao je citirajući pjesmu Jure Stublića i najavljujući slogan pod kojim će SDP sa koalicijskim partnerima krenuti u izbore.
U SDP-u, koji proteklih devet godina vladavine HDZ-a nije izrodio konkurentniji program i nove ljude, već se bavio sobom, s ushićenjem je prihvaćena Milanovićeva mesijanska uloga
Milanović, svjestan da ljevica nema dovoljno za pobjedu, koketira s desnicom. Kao „HDZ-ovac s dna kace“, kako kaže novinar Boris Dežulović, izdaje se za većeg suverenistu od samog Franje Tuđmana. Dijeli odlikovanja pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane, računajući i na glasove zapadnih Hercegovaca. Računa na konzervativni MOST i radikalno „domoljubniji“ Domovinski pokret, kao najizvjesnije s desnice u parlamentu.
U SDP-u, koji proteklih devet godina vladavine HDZ-a nije izrodio konkurentniji program i nove ljude, već se bavio sobom, s ushićenjem je prihvaćena Milanovićeva mesijanska uloga. To je dovelo do kontroverzi i osporavanja čak i ustavnopravnih stručnjaka, a dio partnera je napustio koaliciju, jer predsjednik nije dao ostavku na sadašnju dužnost. Reagirao je i Ustavni sud i upozorio SDP i Milanovića, da ne mogu govoriti o njegovoj kandidaturi. Suprotstavljeni tabor predvođen HDZ-om ga je proglasio kukavicom. Tako je počelo bezobzirno predizborno šamaranje u kojem je HDZ unatoč nekim evidentnim uspjesima, u nepovoljnijoj poziciji. Napadaju ga i s lijeva i s desna, jer je riječ o Vladi koja je promijenila dvadesetak ministara, pod optužbama za korupciju i za druge kaznene „nepodopštine“.
Za dio ljevice koketiranje s desnicom je neprihvatljivo pa se okreću stranci Možemo!, iznikloj iz nevladinog sektora, koja okuplja mlađe i lijevo protestno tijelo. To sublimira novinar Ante Tomić govoreći da će ljevičari glasati za Možemo!, stranku koja ne odustaje od humanističkih načela. Tako se izborna utrka svela na opredjeljivanje između Milanovića i Plenkovića, a najveći dio od 165 lista sa 2.277 kandidata će ostati bez izgleda za jedno od 151 mjesta u Saboru. U toj, za sada egal utrci, presudno bi moglo biti osam mandata nacionalnih manjina, među kojima su tri srpska, kao i tri iz dijaspore.
