Naša je nevolja, čudno će ovo zvučati, da se u Hrvatskoj ne živi loše. S rekordno niskom nezaposlenošću i dobrim plaćama, s neprekinutim nizom iznimno unosnih turističkih sezona, s Nepalcima koji nam poslužuju hranu i Filipincima koji se umjesto nas veru po skelama gradilišta, s milijardama koje Europska unija velikodušno ulijeva u hrvatsko gospodarstvo, HDZ jednostavno nije mogao izgubiti izbore. Presudna je naravno uloga EU. Za razliku od prkosnog Zorana Milanovića, koji tragično precjenjujući svoju važnost stalno nešto suverenistički kenja protiv EU, Andrej Plenković je poslušni, umiljati europski štenac.
Plenković je iz Brisela dobio novac da kupi sebi još jedan premijerski mandat, povišicama da umiri i penzionere, i državne službenike, i zdravstvene i prosvjetne radnike. Kad ih je sve podmitio, oni su zahvalno izabrali njega i njegovu stranku, ne obazirući se mnogo na bezbrojne afere ministarskih lopova i pokvarenih sudaca. Moralno anestezirani glasači u srijedu sedamnaestog donijeli su HDZ-u visoku, nedostižnu brojku od šezdeset jednog zastupnika. Za većinu treba sedamdeset šest. Taj zaostatak nije mali, no svakako je dostižniji od onoga na drugoj strani. Zoran Milanović je s koalicijom Rijeke pravde osvojio samo četrdeset dva saborska stolca.
Izborni rezultati ispali su mnogo izvjesniji nego smo očekivali. Kad je predsjednik države prošli mjesec izašao s odvažnom, ludom i pomalo sablažnjivom idejom da izađe na megdan premijeru, djelovao je pobjednički. Dolazeći na velikom cunamiju nezadovoljstva koji je u javnosti uslijedio nakon sramotnog izbora Ivana Turudića za glavnog državnog tužitelja, Milanović se činio kao neki gnjevni anđeo osvetnik koji će plamenim mačem sasjeći hadezeovsku bagru. I HDZ se zbilja uplašio. Cijeli se državni sustav zatresao. Ustavni suci prestravljeno su prdili u svoje crne toge.
Četiri razloga Milanovićevog neuspeha
Ali, Milanovićev se trijumfalni trenutak brzo ispuhao. Nekoliko je razloga za to. Za početak, svadljivac se nesmotreno zapleo u paučinu fejsbučkog dopisivanja s ministrom Olegom Butkovićem, a na Fejsu, kao što znamo, nitko nikad nije ispao pametan. Pod dva, predsjednik je napravio i poznatu grešku ljevičarskih kandidata. Poželio se dopasti glasačima desnice i okružio se sa skandaloznim tipovima poput Tuđmanovog generala, osuđenog privrednog kriminalca Ljube Ćesića Rojsa, čime je samo obeshrabrio one pristojne koji su razmišljali zaokružiti listu Rijeka pravde. Pod tri, javnost je s memorijom vinske mušice sasvim smetnula da je Plenković na vrh represivnog aparata stavio suspektnog Turudića. Afera je umrla, kao što i inače afere ne žive dugo. Novine izlaze svaki dan i novo smeće naprosto je zatrpalo ono staro. Napokon, pod točkom četiri i prije svih drugih točaka, rekli smo već, u Hrvatskoj se ne živi loše.
Moglo bi, istina, uskoro biti gadno. Ekonomski analitičari upozoravaju kako će bujica europskog novca presahnuti i kako ćemo već dogodine bespomoćno zijevati na dnu, zakopani u mulju i zapetljani u uvelo riječno bilje, ali nitko se ne želi uznemiravati sumornim prognozama pesimista. Glasačima je samo važno da ovog časa nisu siromašni, a kakvi će biti u neodređenoj budućnosti sekira ih koliko i globalno zatopljenje, mikroplastika u oceanima ili pobjednik iduće sezone kulinarske emisije Večera za pet.
Sve je to zajedno Milanovića i koaliciju koju je on nasumično sklepao ostavilo daleko od mogućnosti da sakupe saborsku većinu. SDP je, istina, na izborima uzeo daleko više nego što bi uzeo da se predsjednik države nije umiješao, ali to ipak nije bilo dovoljno da se nakon osam godina sruši jedna očito loša, duboko kompromitirana vlast.
Milanović je poželeo da se dopadne glasačima desnice i okružio se skandaloznim tipovima poput Tuđmanovog generala, osuđenog privrednog kriminalca Ljube Ćesića Rojsa
S druge strane, nije ni HDZ bezbrižan. Svinjarije koje su napravili ipak su ih oslabile. Želi li Plenković nastaviti vladati, ne može se više oholo kurčiti kao nekada. Za većinu mora tražiti pomoć na desnici, a svi koji u njegovom susjedstvu iole drže do ugleda, zgađeno okreću glave. Most, stranka konzervativnih poštenjaka, prva ga je hladno otpilila. Katolički fanatici, ksenofobi i antivakseri s Plenkovićem već imaju jedno loše iskustvo i nitko im ne može zamjeriti da su sa svojih jedanaest zastupnika odlučili ostati u sigurnoj zavjetrini opozicije. HDZ će stoga sakupljati boraniju iz liberalnih stranaka, zastupnike manjina, a osobita mu je muka da će se morati ulizivati nekim bitangama i barabama gorima od sebe. Za ne vjerovati, u Hrvatskoj ima i takvih.
Domovinski pokret razmjerno je mlada stranka. Nastala je u čudnim okolnostima, zahvaljujući popularnosti jednog pjevača tamburaških i zabavnih. Njega se jednom doživljavalo nepomirljivim hrvatskim domoljubom, premda za to nije bilo puno osnova. Dapače, supruga mu je američka Srpkinja. Sve nas je ođe slatko nasmijalo kad se otkrilo da je ona u mladosti čak surađivala s nekim četničkim listom iz Pitsburga. Ali, dobro, to je sada prošlost. Pjevač tamburaških i zabavnih se prije dvije i po godine uvrijeđeno razišao sa ostatkom Domovinskog pokreta, a oni su za predsjednika izabrali Ivana Penavu, vukovarskog gradonačelnika, nastavnika tjelesnog odgoja koji se proslavio razbijanjem ćiriličnih natpisa.
Nastavili su, manje ili više otvoreno, ustašovati. I upalilo im je, jer ustašovanje u Hrvatskoj uvijek ima svoju odanu publiku. Neugodno mi je kazati, gotovo dvije stotine hiljada je glasalo za njih. Uglavnom ljubitelja srpskog turbo-folka. Od onih koji su oduševljeno dizali ruke i zborno pjevali s Acom Lukasom, od početka do kraja njegovog veličanstvenog koncerta u zagrebačkoj Areni, većina je glasača Domovinskog pokreta.
Plenković je iz Brisela dobio novac da kupi sebi još jedan premijerski mandat, povišicama da umiri i penzionere, i državne službenike, i zdravstvene i prosvetne radnike
Poricatelja jasenovačkog genocida, koji su se u crnim uniformama postrojavali na Blajburgu sve dok im austrijske vlasti nisu nabile nogu u guzicu, nema da bi samostalno vladali, ali ih ima da bi zamutili vodu. Ovaj put su osvojili četrnaest zastupničkih mjesta, pa se drže kao da su direktori svemira. Šepure se, paunišu, misle kako su pametniji nego što jesu. Kratko poslije izbora krenula je glasina kako u zamjenu za suradnju, od Plenkovića u novoj vlasti traže četiri ministarstva i među njima, kao posebnu poslasticu, Ministarstvo kulture, u kojeg bi namjestili notornog Zlatka Hasanbegovića. HDZ tvrdi kako je to laž, kako o podjeli ministarstava još nisu pregovarali, ali poznajući hrvatske desničare i njihov osjećaj za mjeru, zaključujemo da bi ipak moglo biti istinito.
Kako bilo, pregovori će biti teški. Zastupnici Domovinskog pokreta otvoreno su nazivali HDZ veleizdajničkim. Štoviše, tvrđi među njima to i dalje tvrde. Plenković je, s druge strane, potajno snimljen kad je samo nekoliko dana prije izbora za Ivanu Penavu i društvo kazao: „To su kvarni ljudi. Zli. Zli ljudi s kojima nećemo imati posla. Nema nikakvih dilema. Nemojte biti zavarani, joj to su desni, naši su Hrvati. Nisu.“
Osmjehivati se ljubazno zlim ljudima i očekivati da te oni podrže u nastojanju da osvojiš treći premijerski mandat, Plenkoviću će biti iznimno zahtjevna zadaća. Nije da je on nešto gadljiv čovjek, ali porcija govana pred njim ovoga je puta baš obilna. Ustaška spadala vjerojatno će povući dio svojih uvjeta za suradnju, jer naposljetku sve je to samo biznis, jedino što ustaška spadala zaista uzbuđuje su pare, no u jednoj stvari su oni nepopustljivi. Domovinski pokret ne želi dijeliti vlast sa Srbima. Oni odlučno odbacuju Milorada Pupovca, jednog od Plenkovićevih najodanijih saveznika u posljednjih osam godina.
To je točka u kojoj bi se pregovori mogli raspasti. Domovinski pokret bi HDZ odveo na samu ivicu desnice, možda i odgurao preko ruba u provaliju. Vlast bez predstavnika srpske manjine jednostavno je loša za naš ugled. Europskoj uniji se to nikako ne bi dopalo. Andrej Plenković više ne bi bio obožavani mezimac Brisela, a to je nešto do čega je njemu jedino stalo. Da on leži na tepihu sa sve četiri šape uvis, a Ursula fon der Lajen ga češka po stomaku.
