Mark Crandall 1 copy
Mark Krendel Foto: Privatna arhiva
Ekskluzivno: Mark Krendal, vlasnik kompanije CWP, bivši poslodavac Ane Brnabić

U Srbiji se posluje po principu „da se momci ne naljute“

Vlasnik kompanije koja je napravila prvi vetropark u Srbiji, u kojoj je direktorka bila bivša premijerka, sada predsednica parlamenta, za Radar govori o poslovnim iskustvima u Srbiji, kako su rešeni problemi sa Elektromrežom Srbije, o nekadašnjem direktoru tog državnog preduzeća Nikoli Petroviću, predsedniku Aleksandru Vučiću, Rio Tintu i o razlozima preseljenja u Beograd

Svojevremeno je bio jedan od osnivača kompanije Trafigura, danas jedne od tri najveće berzanske trgovačke kompanije na svetu, u kojoj je svoj udeo prodao 2005. i napravio svesnu odluku da promeni trajektoriju svog života orijentišući se na zelenu energiju. Mark Krendal, osnivač globalnog investicionog fonda Post Scriptum Ventures, danas je i vlasnik CWP, kompanije koja je izgradila prvi vetropark u Srbiji, a njegovo iskustvo u trgovini energentima, najpre naftom, seže do sredine osamdesetih godina prošlog veka. Nekadašnji poslodavac bivše premijerke, sada predsednice Skupštine Srbije Ane Brnabić za Radar govori o svom iskustvu poslovanja u Srbiji, kako su rešeni problemi sa Elektromrežom Srbije, o nekadašnjem direktoru tog državnog preduzeća Nikoli Petroviću, predsedniku Aleksandru Vučiću, Rio Tintu i o svom životu u Beogradu.

„Preselio sam se 2010, i od tada živim u Beogradu, ali mislim o sebi kao o Jugoslovenu, ili jugonostalgičaru ako želite. Često sam na relaciji između Beograda, gde je biznis, i moje letnje kuće u Hrvatskoj. Veoma sam dobro upoznat sa situacijom u Beogradu i Srbiji koja je veoma je specifična. Pre nekoliko godina imali smo legitiman građanski protest za zaustavljanje malih hidroelektrana, i to je bilo prvi put za sve vreme koje sam do tada proveo u Srbiji da vidim da kolektivna akcija građana zaista ima efekat. Mislim da je razlog bila rezignacija zbog ekološkog uticaja malih hidroelektrana, ali je takođe ceo kontekst ovih projekata bio obeležen optužbama da su dozvole za gradnju bile neadekvatno dodeljivane. Imali smo, dakle, ozbiljan otpor građana zbog te stvari, a onda, nekako u isto vreme, bio je period sa izuzetno visokim nivoom vidljivog zagađenja u Beogradu. Bilo je zaista veoma loše, nedeljama, i sećam se da je neko iz Vlade rekao `i moja deca idu pešice u školu, opustite se`. A svi su gledali kroz prozor i nije se moglo videti kroz vazduh, pa stoga ljudi nisu bili spremni da se opuste. U tom kontekstu, dolazi Rio Tinto i kaže `imamo pod kontrolom sve hazarde`, a Vlada govori `ne brinite se, biće čisto kao suza`. Jasno je da će biti mnogo ljudi koji će ostati sumnjičavi i verovati da taj projekat nosi ozbiljne rizike. Beograd je jedino mesto na kome imam stalni boravak, i u Beogradu se osećam kao kod kuće. Imate sjajnu zemlju, usprkos svim problemima. Duh ljudi, toplina, intelektualna oštrina, otvorenost…“, ističe Krendal u razgovoru za Radar.

Mark Crandall 2 copy
Mark Krendel Foto: Privatna arhiva

Posle 14 godina, kakvo je vaše iskustvo poslovanja u Srbiji. Vaš investicioni fond Post Scriptum Ventures nedavno se povukao iz vlasništva u regionalnoj kompaniji Resalta, šta su vaši planovi za CWP?

Kada je CWP započeo sa radom u Jugoistočnoj Evropi, uglavnom smo bili fokusirani na Rumuniju, ali smo se uskoro proširili na Srbiju i Bugarsku, a od tada smo postali prisutni u svim delovima bivše Jugoslavije, u Moldaviji i Ukrajini, kao dodatak na naš originalni portfolio. Naš prvi, zaista veliki projekat bio je Konstanca u Rumuniji, gde smo 2009. izgradili u to vreme najveći vetropark u Evropi, snage 600 megavata. Svoj prvi značajan projekat vetroelektrane u Srbiji izgradili smo u Čibuku, snage 158 megavata i pripremamo se da gradimo drugi takav projekat Vetro Zelena, snage 300 megavata. Drugi deo biznisa CWP je proizvodnja zelenog hidrogena. Ukratko, proizvodimo energiju na mestima gde je mnogo sunčanije ili vetrovitije nego, na primer, u Srbiji, potom koristimo tu električnu energiju da iz vode izdvojimo hidrogen, koji se potom može transportovati brodovima. Kada govorimo o energetskom biznisu u Srbiji, govorimo o stvarima koje su ovde sveprisutne. Šta god da pokušate da radite ukoliko ima bilo kakve interakcije sa društvom u celini, neko će vam prići i reći: „Veruj mi Mark, biće sve mnogo bolje ako angažuješ ovu kompaniju kao podizvođača… da, oni su malo, na primer 50 odsto skuplji, ali (smeh) život će biti mnogo lakši sa njima.“ Tipa, razmisli još jednom o ideji da kupuješ uvek po najnižoj ceni. Vi znate to, takav je život u Srbiji. Takve predloge smo imali, konstantno. Svako bi imao da preporuči nekog rođaka, brata, ili sestru najboljeg prijatelja… Mi smo u CWP, sa svoje strane odlučili, kako se to kaže u engleskom jeziku, da budemo, čistiji nego Cezarova supruga. Bili smo, iskreno rečeno, „džihadisti“ u tom pogledu. Verovatno nam je zbog toga trebalo pet godine više da završimo svoj prvi projekat. Bilo je zaista teško, kao da udarate glavom o kamen namerno, ali verovali smo da će to, dugoročno gledano, biti najbolji izbor.

U energetskom biznisu u Srbiji, šta god da pokušate, neko će vam prići i reći: „Veruj mi Mark, biće sve mnogo bolje ako angažuješ ovu kompaniju kao podizvođača… da, oni su malo skuplji, ali život će biti mnogo lakši sa njima.“ Tipa, razmisli još jednom o ideji da kupuješ uvek po najnižoj ceni. Svako bi imao da preporuči nekog rođaka, brata, ili sestru najboljeg prijatelja

Bilo je poteškoća sa vetroparkom Čibuk, puno velikih naslova o vašim nesuglasicama sa Nikolom Petrovićem, tadašnjim direktorom EMS-a. Kako sada gledate na to vreme i jeste li se ikada sreli sa gospodinom Petrovićem?

Nikada se nisam sreo sa njim fizički. A on je, imao veliki uticaj na nas… (pauza). Bilo je dosta kontroverzi koje su se vrtložile oko Čibuka u vreme kada smo konačno dogovorili ugovor o otkupu električne energije sa Vladom. Da budem iskren, nije mi do kraja jasno kako se to na kraju razrešilo.

Ono što znam je da se na kraju razrešilo. Mnogo neprijatnosti išlo je u raznim pravcima…

Na kraju je ta stvar razrešena… nekom vrstom mirovnog ugovora, koji je dogovoren bez mog prisustva. Nisam bio fizički tamo. Nisam bio deo tih razgovora. Suštinski, relevantni igrači iz EPS, EMS i Vlade, seli su sa našim tadašnjim nacionalnim menadžerom, i dogovorili se. Dogovor je bio po principu da „svi spuste svoje oružje“ i da se mi povežemo na mrežu, i to je ono što se dogodilo. Nisam upoznat sa kojim god privatnim razgovorima koji bi mogli biti deo tog aranžmana. Ali očigledno je, nešto se dogodilo.

Nikada se nisam sreo sa Nikolom Petrovićem. Bilo je dosta kontroverzi u vezi sa vetroparkom Čibuk i na kraju je sve rešeno nekom vrstom mirovnog ugovora, koji je dogovoren bez mog prisustva. Relevantni igrači iz EPS, EMS i Vlade seli su sa našim tadašnjim nacionalnim menadžerom i dogovorili se po principu da „svi spuste svoje oružje“ i da se mi povežemo na mrežu

Ipak, kada se Vučić tog septembra vratio iz Vašingtona, javno je govorio da iza pisma kongresmena tadašnjem potpredsedniku SAD Džozefu Bajdenu, u kome se tvrdilo da su „Andrej Vučić, Nikola Petrović i Zoran Korać, konsolidovali svoj uticaj u sektorima energije, telekomunikacija i infrastrukture, a da su prava novinara u Srbiji na najnižem nivou od vremena Slobodana Miloševića“, stoji američka kompanija koja želi da gradi vetroparkove…

Vi ste apsolutno u pravu, sada me podsećate na tu priču…. (pauza). Ta stvar nije bila direktno povezana sa našim nesporazumom… Pokušavam da se prisetim… To je imalo veze sa ljudima koji su militantno tražili podršku za neko pravno pitanje… Podsetite me, bila je reč o njihovom mrtvom bratu, koji je navodno ubijen dok je bio u rukama srpske vlasti. I ta grupa je trčala svuda po Vašingtonu i pokušavala da stvori neprilike srpskoj vladi.

profimedia 0626500545 copy
Foto: Brian van der Brug/Los Angeles Times / Shutterstock Editorial / Profimedia

Mislite na slučaj braće Bitići?

Da. To je pozadina te priče. I sve se to dogodilo zbog potpuno neosnovanih razloga. Ja nisam imao ništa sa time. Ništa. Nikada nisam sreo te ljude. Jedino sam čitao u novinama o svemu tome. Ali, vi ste sasvim u pravu, Vučić se vratio sa putovanja u Vašington, ubeđen da smo mi uradili nešto da sipamo benzin na tu vatru. To apsolutno nije tačno. Ali je tačno da je on verovao u to. Rekao je to ispred dovoljnog broja ljudi, koji su to potom rekli meni, govoreći: „Hej, ovi momci su zaista ljuti na tebe“. Ali ja sam… Mi smo bili potpuno nedužni u celoj toj stvari. Ono oko čega smo se sporili, bio je ugovor o otkupu električne energije i ko je odgovoran za povezivanje na visokonaponsku mrežu. Oni su u to vreme bili veoma nezadovoljni što mi gradimo jednu zaista veliku vetroelektranu. Postojala je jako velika sumnja EPS-a i EMS-a u vezi sa idejom privatne proizvodnje energije. Do 2014. niko to nije uradio i postojao je konsenzus kod značajnog broja ljudi unutar javne uprave, i unutar EPS-a i EMS-a, da privatna preduzeća ne bi trebalo da imaju ništa sa proizvodnjom struje. To je sada promenjeno, ali u tom momentu postojala je velika bitka oko toga u medijima i političkoj sferi. Na kraju, bilo je i dosta pritiska od EU, koja je zahtevala ekspanziju u obnovljive izvore energije, privatnu proizvodnju energije i otvoreno tržište energije u Srbiji. Dosta pritisaka je, dakle, dolazilo iz Brisela i Beča (sedište Evropske energetske zajednice), ali tokom tih skoro godinu i po dana bilo je nekako ružno… Nije nam bilo jasno da li ćemo zaista uspeti da završimo projekat koji smo započeli. Naš argument je bio – ako sagradimo elektranu, da bi se povezala na visokonaponsku mrežu, potrebna je podstanica. To je bila velika investicija i, naravno, EMS nije imao novca za takvu investiciju. Kada je došlo vreme da se povežemo na mrežu, rekli smo – mi imamo elektranu, šta ćemo da uradimo vezano za podstanicu, kako možemo da se povežemo na mrežu. EMS je sa svoje strane rekao -dobro, mi moramo da budemo vlasnici podstanice. Na pitanje O.K, hoćete li je izgraditi, oni su rekli: „Ne nećemo, nemamo novca za taj projekat.“ Argument je bio da li mi treba da izgradimo podstanicu, da budemo njeni vlasnici i kao takvi odgovorni za njeno održavanje, što bi logično bio bolji posao za EMS, ali oni su se osećali pomalo teritorijalno u vezi sa celom tom stvari i tražili su da oni budu vlasnici visokonaponskog transformatora, ali nisu želeli da plate njegovu izgradnju. Kada smo konačno sklopili mir sa EMS-om, ono na šta smo pristali bila je neka komplikovana forma dogovora, po kom bi oni izgradili podstanicu, po našim instrukcijama, a mi smo angažovali izvođače i platili ih. Striktno govoreći, bio je to poklon u svakoj fazi. Šta god da je bilo ko uradio, bilo je u njihovom vlasništvu. Svaki put kada bih potrošio dolar, suštinski ja sam ga poklanjao EMS-u. Eto, tako se to razrešilo.

Problemi sa kojima se industrija suočavala tada su odavno prevaziđeni. Vlada je nastavila da stvara veoma povoljno okruženje za investicije u obnovljive izvore energije – zato smo i dalje aktivni na ovom tržištu. Ideja da industrija gradi infrastrukturu za priključenje na mreže, a zatim je donira operatoru prenosnog sistema je sada normalna širom Evrope, tako da je rešenje koje smo postigli sa EMS-om isto kao i u svim okolnim zemljama.

Mi smo u CWP odlučili da, kako to kažu Englezi, budemo, „čistiji nego Cezarova supruga“. Bili smo, iskreno rečeno „džihadisti“ u tom pogledu. Verovatno nam je zbog toga trebalo pet godine više da završimo svoj prvi projekat (u Srbiji). Bilo je zaista teško, kao da udarate glavom o kamen namerno, ali verovali smo da će to, dugoročno gledano, biti najbolji izbor

Možete li da se setite kolika je to bila investicija?

Da, to bi bilo… Nije to bila neka ogromna suma. Ako se dobro sećam, ukupna cena konekcije bila je oko 10 miliona dolara, od toga tri miliona je koštala visokonaponska dalekovodna linija, a sama podstanica oko sedam ili osam miliona.

HAM 8604
Ana Brnabić Foto: Amir Hamzagić/Nova.rs

Nekadašnja premijerka, sada predsednica parlamenta Ana Brnabić bila je vaš saradnik u CWP Serbia. Često se percipira da je rešenje problema koje je CWP imao, došlo uz pomoć nekog dogovora sa Vladom, u kome je ona učestvovala, uz podršku vaših globalnih političkih i poslovnih konekcija iza sebe.

Kada sam sreo Anu, radila je za konsultantsku kompaniju koja je obezbeđivala savete i usluge za USAID. Oni su odlučili da pomognu nastanak srpske industrije energije vetra, donirali su jedan deo Aninog vremena i finansiranje, i njena prva akcija bila je da pomogne industriji da stvori profesionalnu organizaciju pod nazivom Srpsko udruženje za energiju vetra SEWEA. Tako smo svi unutar industrije imali priliku da je dobro upoznamo, a ona je uradila dosta kvalitetnog posla za Asocijaciju. Kada smo odlučili da ojačamo naš menadžment tim u CWP, prvo smo je angažovali kao zamenicu nacionalnog menadžera, a protom je promovisana u nacionalnog menadžera. Pod njenim liderstvom kompanija je dovršila svoj projekat Čibuk, prvi vetropark u Srbiji. Avgusta 2016. pozvana je da se priključi Vladi na mestu ministra za lokalnu samoupravu. Sećam se kada me je pozvala da mi kaže vesti – bila je veoma uzbuđena i polaskana pozivom da preuzme ovu poziciju, i ja sam bio veoma srećan zbog nje.

Nikada nismo pričali o njenom poslu u Vladi, osim tokom tog razgovora avgusta 2016, ali sam tokom vremena već znao da je ona pokazivala konzistentan interes da doprinese razvoju Srbije – ona je bila i sada je veoma društveno svesna, sa dubokom željom da uvek uradi pravu stvar. Nisam nimalo iznenađen njenom značajnom karijerom u politici. Ana i ja smo ostali u kontaktu, ali uz distancu od kada se pridružila Vladi. Uvek smo imali dobar lični odnos i to se nije promenilo nimalo, ali pošto je ona uvek veoma zauzeta radom na funkcijama na kojima se nalazi, naše komunikacije su retke.

Naša cela industrija imala je nesporazum sa EMS-om, neposredno pre nego što je prvi talas vetroelektrana bio izgrađen, zbog ranije pomenutih podstanica koje je trebalo da nas povežu na mrežu. Ana je zaista sedela za stolom tokom tih diskusija u kojima ja lično nisam učestvovao. Ne mislim da smo mi u CWP ili industrija uopšte imali mnogo uticaja u tim diskusijama, u stvari dogovoreno rešenje bilo je u interesu obe strane. Jedino iznenađenje je da smo uopšte imali nesporazum, ali ponekad se ta vrsta besmislenih nesporazuma javlja, sve dok se svi ne probude i ne uvide očigledno rešenje. Ana je pomogla da ta stvar svima postane jasna i delimično je i njenom zaslugom došlo do izgradnje ove industrije i svih objekata obnovljivih izvora energije koje Srbija danas ima.

Anu Brnabić smo prvo angažovali kao zamenicu, a potom je promovisana u nacionalnog menadžera CWP. Sećam se kada me je pozvala u avgustu 2016, bila je veoma uzbuđena i polaskana pozivom da se priključi Vladi. Nisam nimalo iznenađen njenom značajnom karijerom u politici. Uvek smo imali dobar lični odnos i to se nije promenilo nimalo, ali je ona uvek veoma zauzeta i naše komunikacije su retke

Pre više od decenije, 2013. promovisani ste kao jedan od direktora borda američke kompanije US Rare Earth, fokusirane na obezbeđivanje dragocenih minerala neophodnih za mnoge elemente industrije obnovljivih izvora. U svom obrazloženju US Rare Earth istakao je vaše kompetencije u razvoju proizvodnje zelene energije u Evropi. Da li ste i dalje u bordu te kompanije?

Ne, bio sam u bordu US Rare Earth samo oko mesec dana. Ono što se dogodilo je da je kompanija jednostavno ostala bez novca. Mislim, razlog zbog koga su želeli da se angažujem su retki minerali… Siguran sam da vam je to poznato, puno je egzotičnih metala i jedna od velikih koristi od njih je proizvodnja generatora, a potrebni su i za proizvodnju permanentnih magneta, eto o tome je bila reč.

Investirao sam u to preduzeće, to se učinilo kao dobra ideja i oni su me odmah postavili u bord direktora, jer sam investirao relativno veliku sumu. Neposredno pošto sam se priključio bordu, shvatio sam da se pred njima nalaze ogromne prepreke u SAD. U momentu kada sam napravio tu investiciju bio sam pomalo nesmotren i zažalio sam zbog toga, izgubio sam novac. Naime, kopanje tih ruda iz zemlje je relativno lako, problem je kako odvojiti minerale koje želite od onih koji su vezani za njih a koji vam nisu potrebni. Ponekad je to lako, kada tražite magnetičnu rudu gvožđa, možete je samleti i izvući jakim magnetima. Kada je reč o miksu litijuma i bora koji imaju u Srbiji, on nažalost zahteva flotaciju.

Da li je, po vašem mišljenju, uopšte moguće izvesti taj projekat u Srbiji, bez apokaliptičnih posledica na životnu sredinu?

Moj odgovor je da ne znam dovoljno da bih komentarisao. Ono što mogu da kažem je šta bih uradio da sam deo Vlade. Bio bih laserski fokusiran na proveru svih podataka, i interpretacije podataka koje mi nudi Rio Tinto. Ne govorim to da bih optuživao Rio Tinto. Nema razloga da se tako misli. Proveo sam, naime, puno vremena poslujući sa Rio Tintom. Oni su najveći proizvođač aluminijuma u svetu, veoma veliki proizvođači rude gvožđa. Radimo zajedno sa njima na novom rudniku gvožđa, koji uskoro treba da započne sa radom u Gvineji. Ne postoji 100 odsto garantija da nikada ništa neće procuriti. Poenta je da kada čujete diskusiju o tom projektu, sve je uvek preterano. Nisam čuo ozbiljnu diskusiju na tu temu, jer ono što čujete sa strane rudara i Vlade je – nema problema, a to gotovo da ne može biti tačno. Posao Vlade je da reprezentuje sedam miliona ljudi u Srbiji, da objasni rizike i šta će se po tom pitanju uraditi, sve do tačke kada je velika većina od tih sedam miliona ljudi komforna sa njima. Ali, umesto toga čujemo da je sve savršeno, a zaštitnici prirode govore da je katastrofa, i da će kiselina padati sa neba. Uveravam vas da su podjednako u krivu. Stvari nisu tako loše. Rio Tinto nije hrpa kauboja koji planiraju da zagade Srbiju i pobegnu sa novcem, jer to ne možete da uradite u savremenom svetu, Srbija je povezana sa zapadnom Evropom. Ali mesto na kome biste povukli liniju zbog neprihvatljivih rizika, moglo bi biti sasvim različito od onog gde bi to učinila kompanija. To je normalno. Problem je da je dijalog markiran crno i belo, i ja ne čujem dovoljno o onom sivom, što bi me ubedilo da je reč o autentičnom dijalogu.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

83 komentara
Poslednje izdanje