shutterstock 2357694973 copy
Foto: Shutterstock
Iza ekrana 27, Ana Martinoli

AI, a nije veštačka inteligencija – bliskost u doba digitalne tehnologije

Izdanje 27
4

U poslednje vreme se sve češće govori o „veštačkoj intimnosti“ (AI ili VI) kao fenomenu koji obeležava naše živote onlajn. Ko ima pravo da donese univerzalnu deklaraciju o tome šta je lažna, a šta stvarna intimnost


Pre godinu dana, u Velikoj Britaniji je na devet godina zatvora osuđen Džasvant Sing Čejl (21) jer je provalio u zamak Vindzor noseći samostrel, sa željom da ubije tadašnju englesku kraljicu. Na suđenju Čejlu saznalo se da je pre ovog događaja razmenio više od 5.000 poruka sa chatbotom kreiranim preko aplikacije Replika. Analiza prepiske pokazala je da je Čejl kreirao onlajn partnerku kojoj je dao ime Sarai, a da je veliki deo poruka ukazivao na „emocionalni i seksualni odnos“ sa chatbotom. Kakva je veza između dopisivanja sa chatbotom i pokušajem ubistva kraljice? Ispostavilo se da je Čejl ćaskao sa Sarai skoro svake noći pre upada u Vindzor, a da je chatbot ohrabrivala i osnaživala njegove ideje o ubistvu – tako, recimo, kada je Čejl upitao da li će ga chatbot „i dalje voleti“ ako postane ubica i da li misli da može da izvede napad na kraljicu, odgovor na ekranu je bio „apsolutno da“.


Naravno da je ovde reč o ekstremnom slučaju i da neće svaka osoba biti jednako podložna manipulaciji ili uticaju veštačke inteligencije. Ali, slučaj skreće pažnju na činjenicu da smo okruženi milionima digitalnih proizvoda čiji su kapacitet za kreiranje bliskih, emocionalnih odnosa ogromni, nepredvidljivi i, često, nevidljivi, a da sa mnogima od njih sve češće „razgovaramo“ kao da su nam prijatelji. Zato se u poslednje vreme sve češće govori o „veštačkoj intimnosti“ (AI ili VI) kao fenomenu koji obeležava naše živote onlajn. Da li sa tehnologijom možemo da stvorimo emocionalnu vezu i bliskost koji podsećaju na prave i, konačno, ko ima pravo da donese univerzalnu deklaraciju o tome šta je lažna, a šta stvarna intimnost? To su neka od pitanja neodvojiva od trendova koji oblikuju naša društva – sve veći stepen usamljenosti, otuđenosti, na primer. AI je odavno deo naših odnosa – biolog Rob Bruks u svojoj knjizi prepoznaje virtualne prijatelje, digitalne ljubavnike i algoritamske „provodadžije“, a realnost je čak i slojevitija. Znamo da su različiti servisi zasnovani na veštačkoj inteligenciji „krojeni“ tako da koriste naše psihološke slabosti i potrebe, a Bruks smatra i da nam pomažu da upravljamo svojim osećanjima u svetu kognitivnog preopterećenja.

Da li sa tehnologijom možemo da stvorimo emocionalnu vezu i bliskost koji podsećaju na prave

Ester Perel koja se godinama bavi vezom tehnologije i emocija kaže da je važno ne razmišljati u isključivim kategorijama. Tehnologija nije tu da zameni ljude, ali je činjenica da nas chatbotovi navikavaju da sve bude podređeno nama i našim potrebama – uvek su spremni da nam pomognu, nisu nikad neraspoloženi, ništa ne zaboravljaju o nama, prilagođavaju se našim inputima, odgovorima i, ukratko, udaljavaju nas od realnosti koju čine nepredvidljivost, nered, potrebe i želje drugih ljudi oko nas, posebno onih sa kojima želimo da ostvarimo bliskost, smatra Perel.

Pojedini autori dodatno upozoravaju da kapacitet veštačke inteligencije da podstakne i kreira neku vrstu intimnog odnosa predstavlja opasnost posebno za članove društva podložne manipulaciji njihovog mentalnog stanja. Sociološkinja Šeri Terkl je pre šest godina tvrdila da nikada neće doći doba veštačke intimnosti i da su „roboti možda dobri kada nemate ništa, ali ipak neće biti dovoljni“.

Danas, međutim, Terkl priznaje da se ljudi uveliko oslanjaju na AI u potrazi za empatijom, podrškom i emocionalnim odnosom. Konačno, „u političkoj borbi za umove i srca, intimnost je moćno oružje“,
piše Juval Noa Harari i pita se – šta bi se moglo dogoditi ljudskom društvu i ljudskoj psihologiji ako se algoritmi upotrebe u borbi za lažiranje intimnih odnosa sa korisnicima, a to potom postane prostor u kome nas mogu ubediti da glasamo za određene političare ili usvojimo određena uverenja? Kada u onlajn prostoru kreiramo odnos koji zadovoljava različite potrebe za razumevanjem, komunikacijom, kada imamo utisak da taj „glas“ sa druge strane nikada ne osuđuje, ne kritikuje, prilagođava se našem vremenu i našim željama, taj odnos postaje dovoljno stvaran i ne želimo da ga se lišimo. Ukoliko on postane i kanal za određene političke, ideološke ili vrednosno određene poruke, pitanje je da li će svi korisnici imati kapacitet da se tim porukama odupru, preispitaju ih i odbace. Jer, poruke će dolaziti od prijatelja – makar on bio i virtuelan.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

4 komentara
Poslednje izdanje