Za Radar iz Banjaluke
Milorad Dodik živi apsurd svoga života: na nedavno održanim opštim izborima njegova je stranka ostvarila apsolutnu pobjedu, ali on ne zna ni kud bi ni šta bi sa sobom: demokrate su pomele Donalda Trampa na američkim međuizborima, dok je laka studentska flotila potopila čeličnu naprednjačku armadu. Pogrešan račun Dodika je odveo najprije u izborni štab Srpske napredne stranke, a onda i na konferenciju MAGA pokreta u odmaralištu Mar-a-Laga u Palm Biču. Među naprednjake je stigao nekoliko trenutaka prije nego što će Aleksandar Vučić priznati poraz, na američko je tlo spustio umorna stopala taman kada su demokrate otvorile prvu flašu šampanjca.
Dodik računa na to da demokrate imaju mnogo posla prije nego što (ponovo) stignu do njega, ako prema njemu uopšte i krenu, pa gleda kako da dobije jednu drugu bitku koja bi takođe mogla biti presudna za njegovo političko zdravlje. Ovaj je kralj bez krune, naime, danima i sedmicama prije parlamentarnih izbora u Srbiji snažno i glasno podržavao Vučića i Srpsku naprednu stranku. Ni pô muke što je to radio, vrana vrani vazda gladi perje, no je još snažnije i još glasnije tukao po studentima i po Studentskoj gdje je i kako je stigao. Dodik je studente nazivao smradovima, tvrdio je da mrze pola svoga naroda i da zastupaju tuđe interese i sada mora preko dubokog jendeka koji je sam (sebi) iskopao.
Vučić, „politički pobačaj“
Početno pranje prljavog veša nije baš izgledalo uvjerljivo. Nekoliko dana nakon izbora Dodik je sa prestolonasljednikom prošetao centrom Banjaluke pozivajući se na mladost i na generacije koje dolaze, a onda je podsjetio sve one koji su zaboravili da je i prije naprednjačkog brodoloma bio prevrtljivi trgovac koji je podržavao Borisa Tadića u noći njegovoga pada 2012. godine. Zaboravio je, doduše, da pomene kako je tadašnje Tadićeve protivnike nazivao „političkim pobačajima“, jer zaborav je osnov Dodikove politike. Rezon je ovakav: ako mu je Vučić oprostio besramno poređenje s pobačajem, valjda će studenti zaboraviti da su nekoliko dana prije izborne pobjede bili smradovi i strani plaćenici.
Pogrešan račun Dodika je odveo najpre u izborni štab SNS-a. Među naprednjake je stigao nekoliko trenutaka pre nego što će Vučić priznati poraz
Mnogo je onih koji se dive njegovoj bahatosti i zbog toga Dodik ne umije da stane. Nije mu bilo dosta što je studente nazvao smradovima koji rade protiv srpskog naroda, nego je Jovu Bakiću poručio kako mu ne može garantovati bezbjednost ukoliko dođe u Republiku Srpsku. Kada je druga strana postala sudija i kada je Bakić istakao nominaciju za ministra unutrašnjih poslova u novoj Vladi Srbije, Dodika su vjerovatno strefile tri migrene odjednom. Onaj koji do juče nije imao čemu da uči djecu odjednom se premetnuo u onoga koji bi sa Dodikovih beogradskih foldera mogao da skine oznaku tajnosti.
Ali, to je njemu njegova borba dala: umjesto da bude zeru svedeniji i mrvicu taktičniji – jer kola uvijek mogu nenadano da krenu u drugom smjeru – on je poletio da bude ono što oduvijek i jeste: bahati komandos koji danas mora da se pravda onima koje je do juče prezirao. Dodiku, naravno, nije mrsko da se danas kune u ono što je juče kleo. On je svjetski prvak u lizanju sopstvene pljuvačke. To je savršena mjera balkanske političke etike koja je sažeta u onom zlatiborskom epitafu na koji je svojevremeno nabasao Ljubivoje Ršumović: Laži, kradi, zakuni se krivo – ne bi li se ostanulo živo. Predsjedniku bez portfelja podrška zvaničnog Beograda je neophodna, a sada prvi put ne zna kako da dođe do te podrške.
Studenti bi lako mogli da kažu Dodiku ono što su rekli Vučiću: Nisi nadležan. I bili bi u pravu, jer je Milorad Dodik tek predsjednik jedne parlamentarne stranke. Stranke koja je ostvarila apsolutnu pobjedu na nedavno održanim izborima, ali on u pravnom i formalnom smislu nije ništa više do partijski lider bez obzira na to što je sva realna politička moć koncentrisana u njegovim rukama i džepovima. Nova vlast u Srbiji će neminovno sarađivati sa Banjalukom, potvrdio je to i Radomir Saičić, ali u toj saradnji vjerovatno neće biti mjesta za Dodika. Zbog toga pomilovanje Predsjedništva BiH mora da dođe što prije, jer bi to Dodiku omogućilo da se vrati na čelo Vlade Republike Srpske i da bude „nezaobilazan faktor“ u svim budućim razgovorima sa Beogradom.
Za Dodikom je pod vreo tuš stao i Nenad Stevandić koji je divnu, mladu i hrabru djecu Srbije nazivao srbofobima i autošovinistima i to iz centra naprednjačkog primitivizma, iz takozvanog Ćacilenda, okružen svojim ratnim kamaradima čije crvene beretke niko ne pamti po dobru. Stevandić, koji je i predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i prvi čovjek Ujedinjene Srpske, vrelom vodom sapira neslavno diplomatsko vojevanje, a na pitanja o ne tako davnim izjavama odgovara pozivanjem na patriotizam uz, kako bi rekao Čehov, posebnu vrstu osmijeha koja je osobina glupaka. Poruke podrške Vučiću i naprednjacima hitro je obrisao sa društvenih mreža i ministar pravde Goran Selak koji ima titulu „osnovca“ iako je doktor nauka.
Ni pô muke što je lider SNSD-a podržavao SNS, no je još snažnije i još glasnije tukao po studentima. Nazivao ih je smradovima, tvrdio je da mrze pola svoga naroda i da zastupaju tuđe interese i sada mora preko dubokog jendeka koji je sam iskopao
Čestitku pobjednicima uputio je i predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić koji je kazao kako je snažna i stabilna Srbija oslonac Republici Srpskoj i važan činilac mira i napretka regiona. Samo mjesec dana ranije Minić je imao znatno drugačiju poruku za aktiviste studentskog pokreta. Kada su studenti iz Srbije, okupljeni oko inicijative „Student u svakom selu“, planirali dolazak u Banjaluku, Minić je 25. septembra izjavio da skup mogu održati samo ukoliko dobiju dozvolu policije. Tada mu nije bilo jasno šta studenti iz Srbije traže u Republici Srpskoj i kome su uopšte „s ove strane Drine“ upućene njihove političke poruke.
Veličina promašaja
Na studentskoj vatri bi sada željeli da ogriju promrzle ruke i predstavnici opozicije koji su prije 25. oktobra listom bili uz Vučića. Neko tiho, neko malo glasnije, ali manje ili više svi su gledali kako da u naprednjačkom gnijezdu polože svoja kukavičja jaja. Samo su tri opozicionara bila uz studente protekle tri godine: bivši predsjednik SDS-a Milan Miličević, koji je tu podršku platio uklanjanjem sa čela stranke, gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović, koji je neposredno nakon izbora izbačen iz SDS-a i lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović, koji je izborni poraz kompenzovao u noći studentske pobjede. Svi ostali gledaju kako da se što mekše izvuku ispod Vučićevog krila i da se što neprimjetnije uvuku bar među brucoše.
„Za veliki dio opozicije u Republici Srpskoj Vučić je godinama bio političar kojem se nije bilo poželjno zamjeriti. I dok su u Banjaluci govorili o pritiscima na medije, kontroli institucija i potrebi smjene vlasti, prema Vučićevoj vlasti u Srbiji često su imali znatno blaži odnos. Nisu svi bili javno protiv studentskog pokreta. Ali među istaknutim opozicionim političarima većina je onih koji su izbjegavali jasnu podršku studentima dok su se oni bunili protiv Vučića i naprednjačkog režima“, kazao je novinar Vladimir Kovačević.
Studenti su, kaže on, dvije godine bili izloženi optužbama da rade za strane interese, da ruše Srbiju i da su neprijatelji vlastitog naroda. Vlast i vlastima bliski mediji nazivali su ih blokaderima, a protiv njih su vođene kampanje diskreditacije. U Republici Srpskoj takve optužbe često su nailazile na podršku političara koji su stajali uz Vučića. Sada ti isti političari, dodaje Kovačević, čestitaju pobjednicima i govore o poštovanju izborne volje građana Srbije.
„Dodik nije objasnio zbog čega je mjesecima upozoravao na opasnost od dolaska studenata na vlast. Juče ih je ponižavao, a sada ih obožava. Nije pomenuo ni ranije optužbe na njihov račun. Dodikova promjena tona dogodila se čim je postalo jasno da Vučić više neće imati parlamentarnu većinu. Nije on jedini koji sada pokušava da preleti. I to nije ništa novo. Ali biće novo ukoliko oni koje je nazivao smradovima to njegovo ponašanje ipak ne zaborave“, smatra Kovačević.
Dodiku, naravno, nije mrsko da se danas kune u ono što je juče kleo. On je svjetski prvak u lizanju sopstvene pljuvačke
Svi su Dodikovi „spoljni saradnici“ polegli kao pšenica: vlada slovačkog premijera Roberta Fica ostala je bez sigurne parlamentarne većine, Viktora Orbana je pobijedila opoziciona stranka Tisa, a predsjednik Izraela Isak Hercog dodijelio je mandat za sastavljanje nove vlade Netanijahuovom glavnom rivalu Gadiju Ajzenkotu. Na Zapadu ga čekaju demokrate koje su ga već jednom „pomnožile sa nulom“, a na Drini se vijori veliki transparent na kojem piše: Nisi nadležan. Valja se suočiti sa tolikim prazninama.
