Izbori, izborno mesto, glasanje
Glasanje na izborima, decembar 2023. Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs
Slobodni i fer izbori: tako jednostavno, a deluje nedostižno

Azbuka demokratije

5

Nije teško razumeti zašto su slobodni i fer izbori jedan od preduslova za društvo koje ima kapacitet da pronalazi dobra, ili bar najmanje loša rešenja za unutrašnje i spoljašnje izazove sa kojima se suočava. Nije ni velika tajna kako napraviti slobodne i fer izbore. Nekada smo ih imali. A onda su nestali sa radara

 

Često se u javnim diskusijama koristi metafora o kuvanju žabe koja se postepeno privikava na porast temperature tako da ne primeti da je skuvana. Ova metafora je toliko često korišćena da smo se postepeno navikli na njen upozoravajući efekat. Iako veoma jasno ukazuje na probleme sa kojima se suočavamo u društvu, i ona je postala žrtva našeg navikavanja. Više ni ona ne uspeva da nas trgne iz spirale u kojoj se nalazimo više od deset godina. Tačnije od dolaska Srpske napredne stranke na vlast.

Kako nazadujemo u svim oblastima društvenog života, vladajuća stranka bi mogla da se preimenuje u Srpsku nazadnu stranku. Došli smo u situaciju da je napredak moguć samo u oblastima na koje vlast nema uticaj (na primer, sportski uspesi Đokovića) ili za koje je nezainteresovana (na primer, umetnost i kultura). Paradoksalno, umesto da u različitim sferama društvenog života situacija bude sve bolja zahvaljujući politikama i merama vladajuće stranke, u našem slučaju važi obrnuto. Kao kada bi bili sve bolesniji ukoliko primenimo terapiju koju nam je prepisao lekar.

Dobar primer takve situacije su izbori koje smo imali u decembru 2023. godine. A ti izbori su samo jedni u nizu izbora koji se sve brže, jače i bolje udaljavaju od onoga što su slobodni i fer izbori. Sa svakim izborima koji su bili organizovani od dolaska na vlast SNS, oni su bili sve manje slobodni i sve manje fer. Kao poslovične žabe mi smo prihvatali svako novo odstupanje. Postepeno smo prestali da primećujemo ono što bi trebalo da bude neprihvatljivo i nezamislivo. I tako smo došli do toga da nam može delovati da su slobodni i fer izbori u našim uslovima nemoguća misija.

Došli smo u situaciju da je napredak moguć samo u oblastima na koje vlast nema uticaj (na primer, sportski uspesi Đokovića) ili za koje je nezainteresovana (na primer, umetnost i kultura)

Kada smo već došli u takvu situaciju možda nije loša ideja da se vratimo na početak i da se podsetimo azbuke fer i poštenih izbora.

Sve počiva na ideji da su građani jedini nosioci suvereniteta u državi kao što je zapisano u našem Ustavu. To znači da sve javne institucije, uključujući parlament i Vladu, pripadaju građanima. Iz tog razloga, svi mi smo u obavezi da plaćamo porez da bismo zajednički finansirali sve ono što nam svima zajedno pripada. Pošto ne možemo svi zajedno da na svakodnevnom nivou učestvujemo u donošenju svake odluke, potrebno je da izaberemo one koji će u ograničenom periodu u naše ime da upravljaju i da donose odluke. Kao kada grupa vlasnika osnuje firmu, treba da izabere direktora koji će u njihovo ime da rukovodi firmom. Pri tome, nakon izbora direktora oni su i dalje vlasnici firme, a direktor im odgovara za način na koji upravlja firmom. U skladu sa takvim odnosima vlasnici mogu da smene direktora, ali direktor ne može da smeni vlasnike. Ne deluje komplikovano, čak naprotiv, deluje sasvim očigledno.

Da bi građani mogli da izaberu najadekvatnije osobe koje će, u određenom periodu i u naše ime, da upravljaju onim što kolokvijalno nazivamo državom, neophodno je da svako sa pravom glasa ima mogućnost da bude adekvatno informisan. Da bi građani mogli da glasaju informisano, potrebno je da imaju sve relevantne informacije o svim kandidatima i da imaju uvid u njihove predloge kako će unaprediti društvo i naš život. Ako se vratimo na metaforu o vlasnicima koji su osnovali firmu, prilikom izbora direktora neophodno je da oni budu upoznati sa relevantnim informacijama o svakom kandidatu i njihovim predlozima kako će da upravljaju firmom. Verujem da i ovo deluje sasvim očigledno i da je nepotrebno da se pominje.

Kada građani imaju sve relevantne informacije, neophodno je da imaju mogućnost da izraze svoje mišljenje putem glasanja. Ne znam da li treba ovde da se podsetimo da prilikom glasanja svaki građanin treba da se oseća slobodno da izrazi svoje mišljenje. Ako to nije potrebno pominjati, onda verovatno nema potrebe ni da se podsetimo da niko ne bi smeo da vrši pritisak na građane ili da im oduzme pravo da glasaju kako smatraju da je najbolje. Onda treba izbeći i podsećanje da mogu da glasaju samo oni koji imaju glasačko pravo. Kao što bi vlasnici zajedničke firme trebalo da imaju jednako pravo da se opredele za kandidata koji im uliva najviše poverenja i da to učine slobodno, bez straha da će biti kažnjeni od strane nezadovoljnog kandidata. Podrazumeva se i da ne bi mogao da glasa neko ko ne deli suvlasništvo nad firmom. Podsećanje na ovu azbuku počinje da deluje suvišno. Slažem se.

Dva i dva su uvek četiri

Iako se slažem da sve ovo deluje nepotrebno, treba da se podsetimo još jedne okolnosti. Nažalost, i ona je očigledna i samorazumljiva. Naime, neophodno je da se glasovi svih građana izbroje korektno. Ne deluje komplikovano pošto se radi o sabiranju koje se savlada relativno rano tokom osnovnog školovanja. Da nam dodatno stanem na našu muku, podsetićemo se svi zajedno nekih osnovnih činjenica. Dva i dva su uvek četiri i ne bi moglo biti nešto drugo, a kada poredimo različite brojeve, pet je uvek veće o četiri, a šest je uvek veće od pet. Kako bi moglo da bude drugačije. Analogiju sa suvlasnicima firme i izborom direktora ću preskočiti. I to je očigledno.

Zašto je potrebno da se podsećamo na ove očiglednosti u vezi sa slobodnim i fer izborima i to još na ovako pojednostavljeni način?

Dva su razloga i oba svedoče o tome koliko smo nisko pali kao društvo za vreme vlasti koja nam je obećala napredak. Prvi razlog se odnosi na činjenicu da živimo u društvu u kojem su ove očigledne i samorazumljive ideje postale naučna fantastika, dok su naši politički „izbori“ sve suprotno i to po svakoj od pomenutih tačaka. Drugi razlog da se podsećamo azbuke se odnosi na činjenicu da smo se toliko navikli da su naši izbori postali antiizbori da smo prestali da verujemo da kod nas može drugačije.

Ako se vratimo na poređenje sa vlasnicima koji su osnovali zajedničku firmu i izabrali direktora, mi se nalazimo u situaciji u kojoj je taj direktor zatvorio vlasnike u podrum, dostavlja im lažirane izveštaje o poslovanju firme, a kada dođe vreme da se glasa o njegovom izboru, on doda na listu vlasnika fantomske vlasnike umesto kojih glasa za sebe. Neka ovo poređenje bude i preterano u nekim detaljima, ono ipak u suštini oslikava situaciju u kojoj smo se našli.

Kako nam se to desilo?

U našu odbranu možemo da navedemo neke istorijske okolnosti. Posle Drugog svetskog rata imali smo skoro pola decenije bez institucije političkih izbora. Živelo se u društvu u kojem su nosilac suvereniteta bili jedna partija i jedan čovek, a građani su bili uglavnom stanovnici koji treba da poštuju njihove odluke. U takvim okolnostima, postalo je normalno da država i društvo ne pripadaju građanima, nego toj jednoj političkoj partiji. Samim tim, institucije su bile odgovorne jedinoj političkoj partiji, a ne građanima koji su bili svedeni na stanovnike. U takvim okolnostima stanovnici nisu mogli da dožive državne i društvene institucije kao svoje, već kao produženu ruku države i jedne političke partije. Iz tog razloga nisu ih doživljavali kao servis koji postoji zbog njih i na koji mogu da se oslone u životu (osim kada mora). Brojne generacije su odrasle u takvom društvu koje je uložilo veliki trud i resurse da oni formiraju vrednosti i stavove koji će ih uveriti da je besmisleno da oni biraju one koji će upravljati društvom i državom.

U našu odbranu možemo da navedemo i činjenicu da je krajem osamdesetih godina ideja da postoji više političkih partija bila teško prihvatljiva za značajan broj stanovnika. Zahvaljujući uverenjima koja su bila duboko ukorenjena životom u jednopartijskom sistemu, oni su imali osećaj da su postojanje različitih političkih partija i političkih izbora nepotrebna komplikacija. Njima je delovalo da je bolja opcija da postoji jedan čovek (ili ako baš mora da bude komplikovano, onda jedna partija) koji će preuzeti odgovornost da vodi računa o svima. Kao što je nekada u proširenim porodičnim zadrugama bio Otac porodice. Mudar i iskusan čovek kojeg ostali treba da bespogovorno slede. Zbog tih uverenja, koja su bila široko raširena, uvođenje višepartijskog sistema je bilo praćeno brojnim nerazumevanjima i teškoćama koje su bile dodatno raspirivane od strane Socijalističke partije Srbije kako bi sprečila građane da izaberu neku drugu vlast.

Izbori, izborno mesto, glasanje
Glasanje na izborima, decembar 2023. Foto: Vesna Lilić/Nova.rs

U našu odbranu možemo da navedemo i činjenicu da smo tokom devedesetih živeli u okolnostima u kojima nisu postojali slobodni i fer izbori. Povremena društvena aktivnost koja se nazivala izborima ni po jednom od gore navedenih kriterijuma nije zadovoljavala uslove da se nazove izborima. To su bili antiizbori, kao i oni koje imamo sada.

Živimo u društvu u kojem su očigledne i samorazumljive ideje postale naučna fantastika, dok su naši politički „izbori“ sve suprotno. Toliko smo se navikli da su naši izbori postali antiizbori da smo prestali da verujemo da kod nas može drugačije

Pored ovih olakšavajućih okolnosti, postoje i neke otežavajuće okolnosti za nas.

Naime, nakon demokratskih promena koje su započete 5. oktobra, vrlo brzo smo napredovali u pravcu slobodnih i fer izbora. Krajem 2003. godine imali smo izbore koji su održani u atmosferi koja je i dalje bila pod velikim uticajem ubistva premijera Đinđića i koju su obeležile velike tenzije između demokratskih partija koje su delile vlast posle 5. oktobra. Uprkos tim tenzijama i okolnostima imali smo izbore koji su bili daleko slobodniji i fer nego što bili izbori koji su održani krajem 2023. godine. Nakon tih izbora 2003. godine glavna tema nije bila krađa glasova ili izborne nepravilnosti, već na koji način će se formirati Vlada. Za današnje uslove deluje kao neverovatna činjenica da smo tada imali opozicionu partiju (Srpska radikalna stranka) koja je na tim izborima imala mogućnost da se predstavi biračima i da, pojedinačno gledano, osvoji najviše glasova.

Da se ne radi o incidentu govori i to da smo i 2007. i 2008. godine imali izbore koji su za naše današnje uslove nezamislivi. I opet, nakon tih izbora nije bila glavna tema ko je ukrao izbore, da li su partije na vlasti i opozicione stranke mogle da se predstave građanima, da li su birači mogli da glasaju kako su smatrali da je najbolje i da li su glasovi sabrani u skladu sa matematičkim pravilima. Niti su ti izbori, koje je organizovala tadašnja vlast, davali materijal međunarodnim organizacijama da o njima sastave negativne izveštaje tipa „verovali ili ne“. Konačno, slično se ponovilo i 2012. godine kada je Srpska napredna stranka uspela da dođe na vlast. Na tim izborima jedino je SNS govorio o krađi na izborima, ali se naknadno pokazalo da se radilo o manipulaciji pošto ni po dolasku na vlast nisu uspeli da dokažu da se izborna krađa desila.

Činjenica da smo nakon svih otežavajućih okolnosti nastalih usled duge tradicije jednopartijske države i ratnih devedesetih uspeli brzo i lako da napredujemo i da obezbedimo relativno slobodne i fer izbore, svedoči da je tako nešto moguće u našem društvu.

Iako su od dolaska SNS na vlast slobodni i fer izbori postepeno nestali sa radara našeg društva, nadajmo se da će novi nedeljnik Radar doprineti da takvi izbori postanu ponovo naša stvarnost. I da slobodni i fer izbori postanu nešto što se podrazumeva i o čemu se ne pišu tekstovi.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

5 komentara
Poslednje izdanje