Čini se da se narativ da hrvatski interesi organizuju proteste u Srbiji zapatio samo u vrhušci naprednjačkog režima i, možda, ponegde u jezgru njegovog glasačkog tela. Pa ipak, on opstaje, a prema rečima Hrvoja Klasića, profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u susednoj zemlji ne provocira naročite reakcije. Kao, uostalom, ni protesti, makar ne kao ranije.
„Isprva se u Hrvatskoj obraćala pažnja na zbivanja u Srbiji, ali kada biste danas pitali prosječne građane da opišu situaciju kod vas, naročito s finesama poput odnosa opozicije i studenata ili podrške koju akteri imaju ili nemaju, mislim da 99 posto ljudi ne bi znalo da odgovori. Što se tiče navodne umiješanosti Hrvatske u proteste, svima je jasno da je riječ o jednom od višegodišnjih Vučićevih spinova, koji, doduše, postoje i od prije njega. Kada se u Srbiji ne može objasniti problem iznutra, poseže se za problemima izvana, a za te potrebe opstaje lista najpoželjnijih krivaca, pa su to jednog dana muslimani, drugog dana Hrvati ili Albanci, trećeg međunarodni centri moći pod zajedničkim imenom Zapad“, kaže Klasić za Radar.
Dakle, da utvrdimo – iza protesta u Srbiji ne stoje zavidni Hrvati?
Kad bih čuo da je Sigurnosno-obavještajna agencija Hrvatske ne samo voljna, nego i sposobna tako nešto organizirati, šokirao bih se. Za razliku od Srbije, u kojoj svi ljudi koje osobno poznajem tokom razgovora makar jednom spomenu riječ „služba“, u Hrvatskoj se u duboku državu ne vjeruje. Srpska služba, od OZNA do BIA, svojevrsni je paradoks, jer ispada da je riječ o najpoznatijoj nesposobnoj službi na svijetu. Sveprisutna je, pod kontrolom drži i sportaše i privrednike, i političare i umjetnike, a onda treba vjerovati da joj sve stranci, pa i hrvatski, vršljaju po terenu i organiziraju višemjesečne proteste kojima srpski bezbjednjaci, eto, ne mogu doskočiti.
Kada se u Srbiji ne može objasniti problem iznutra, poseže se za problemima spolja, a za te potrebe opstaje lista najpoželjnijih krivaca, pa su to jednog dana muslimani, drugog dana Hrvati ili Albanci, trećeg međunarodni centri moći
Vlasti u Srbiji su odlučile da probaju da prvo slome Državni univerzitet u Novom Pazaru, a Milorad Dodik i Aleksandar Vučić su nedugo potom predvodili obeležavanje godišnjice Oluje u Sremskim Karlovcima. Imaju li etničke teme veze s utiskom da se režim nalazi u nepovoljnoj situaciji?
Krenuću od kraja. Ubacivanje međuetničkih odnosa u jednačinu je iz perspektive vlasti logično, jer su im takvi manevri do sada uspijevali, ali kod starijih generacija i dosadašnjeg biračkog tijela. Sa studentima se to promijenilo, a Vučićev režim to ne shvaća. Njegovi ciljevi, a samim tim i metode, više nisu aktualni. Studenti u Kragujevcu, Nišu, Beogradu, Novom Sadu, pa i Novom Pazaru, imaju više zajedničkog s kolegama u Zagrebu, Sarajevu ili Splitu negoli s pristašama SNS-a. Tu nema mjesta ni za etničku, ni za religijsku, pa čak ni za povijesnu dimenziju manipulacije. E sad, ni studentsko tijelo nije homogeno. Neće oni svi sutra glasati za istu stranku. Netko je nacionalist, netko je rusofil, netko je europejac, netko je tradicionalist, a netko pripadnik LGBT zajednice. Ipak, generacijski gledano, oni nisu plodno tle za podjele koje su do sada Vučić i njegovi politički i medijski sateliti raspirivali.
Studenti u Kragujevcu, Nišu, Beogradu, Novom Sadu, pa i Novom Pazaru imaju više zajedničkog s kolegama u Zagrebu, Sarajevu ili Splitu nego sa pristalicama SNS-a. Tu nema mesta ni za etničku, ni za religijsku, pa čak ni za istorijsku dimenziju manipulacije
Ministarstvo spoljnih poslova Srbije je u poslednjim danima jula upozorilo srpske turiste da ne dolaze u Hrvatsku početkom avgusta. Tompsonov koncert koristi se kao argument za rast neoustaštva. Da li to upozorenje tumačite kao posledicu objektivne bojazni?
Često se ne slažem s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova Hrvatske, ali mislim da su dobro odgovorili, rekavši da je upozorenje posljedica unutrašnjih prilika u Srbiji. Kada ga je ministarstvo Srbije izdalo, zapitao sam se da li se to odnosi i na onih 30.000-40.000 Srba koji svake godine sezonski rade u Hrvatskoj. Niti uoči, niti za vrijeme koncerta, niti nakon njega nitko nije išao ulicama i pozivao na protjerivanje Srba iz države. Incidentnih pojava ima. Zovem se Hrvoje, a deklarišem se kao antifašist i ljevičar, i desi se da imam neprijatnosti kad odem u Dalmaciju. Ali sam isto tako pričao s ljudima iz Dalmacije u čijim lokalima rade Srbi i sluša se Ceca, a išli su na Tompsonov koncert.
Ipak, pola miliona ljudi otišlo je da sluša „Bojna Čavoglave“?
Vratio bih se na razlike u generacijskom sagledavanju stvari. Tompson je kulturološki fenomen. Napravio je sopstveni stil gdje govori o ljubavi prema vjeri i domovini, i njegovoj današnjoj publici, dok pjeva „Čavoglave“ i uzvikuje „Za dom spremni“, ustaški pozdrav koji je nažalost legaliziran još 1991. godine, pred očima nije Maks Luburić, već rat iz devedesetih koji se doživljava kao oslobodilački. Povijest s vremenom dobija nove slojeve, i to se vidi na primjeru tog glazbenika. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nema ekstremno desnu stranku u parlamentu. S jedne strane imate AfD, Slobodarsku stranku u Austriji, Marin le Pen, Đorđu Meloni, a s druge naš Domovinski pokret koji se raspao poslije izbora. Pritom, najviše karata za Tompsonov koncert prodato je u Zagrebu, gdje je na izborima održanim nedugo potom apsolutnu većinu odnijela ljevica. Najdesnija stranka ovdje je HDZ, koja se povijesno gledano ponaša onako kako se ponaša njen čelnik. Danas je to Andrej Plenković, liberalni političar. Uz to, HDZ je najduže na vlasti u Hrvatskoj, a ogroman dio svoje vladavine provela je u koaliciji sa Srbima.
Postoji li opasnost da mlađe generacije nesvesno skrenu udesno? Usledio je i incident s navijačima splitskog Hajduka koji su s Poljuda uzvikivali ustaške parole?
Mladi će otići na Tompsonov koncert, ali će sve druge vikende provesti, i ovo podvlačim, pjevajući srpske glazbenike. Njih ne zanimaju Parni valjak i Džiboni, oni idu na koncerte srpskih zvijezda. Uostalom, Aleksandra Prijović je rasprodala pet koncerata u Osijeku, pa pet u Zagrebu. Moja generacija stvari gleda binarno, njihova ne. Njima nije problem otići na Tompsona, pa na Prijović, pa na Hladno pivo ili Let 3. Ne želim umanjiti probleme, oni postoje, ali su višeslojni. Baš kao i glazbenici, navijači su zasebna supkultura koja po meni njeguje katastrofalne običaje. Propust je hrvatske države što ih ne kažnjava. Po tom pitanju sam zagovornik doktrine Margaret Tačer. Ako ih se moglo dovesti u red u Engleskoj, moglo bi i u Hrvatskoj. Na stadionu kluba koji je svu slavu stekao kao partizanski, uzvikivati parole vezane za državu koja je baš taj dio teritorije u Drugom svjetskom ratu prepustila drugoj državi, Italiji, iracionalno je i suludo. Mislim da se ustašovanje u Hrvatskoj uglavnom svodi na formu. Suštinskog antisrpstva, antisemitizma ili rasizma nema. Ovdje neoustaštvo ima mnogo više zajedničkog s antikomunističkim i antijugoslavenskim sentimentom, negoli s, recimo, srbofobijom. Koliko god to netko u Srbiji ne mogao shvatiti i prihvatiti.
Mladi će otići na Tompsonov koncert, ali će sve druge vikende provesti pevajući srpske muzičare. Njih ne zanimaju Parni valjak i Džiboni, oni idu na koncerte srpskih zvezda. Uostalom, Aleksandra Prijović je rasprodala pet koncerata u Osijeku, pa pet u Zagrebu
Da li je uopšte postojao prostor od raspada SFRJ za obostrano suočavanje s istorijom – da Srbija, recimo, prihvati Vukovar kao hrvatsku tragediju, a Hrvatska Oluju kao srpsku?
Ne. Često kao primjer uspješnog obračuna s prošlošću navodimo Nijemce i Japance, ali zaboravljamo da su te dvije države nedvojbeno proglašene za krivce za Drugi svjetski rat. Na ovom prostoru, niko ne želi da prihvati tu kvalifikaciju. Po povjesničarima i sudskim presudama, konsenzus je da je Srbija pod Miloševićem 1986, a naročito od antibirokratske revolucije 1989. do naoružavanja Srba u drugim republikama, započela proces raspada, a da su joj se potom priključili i nacionalisti u drugim državama. Ali iz današnje perspektive, trideset godina kasnije, Hrvatska je, za razliku od Srbije, u ratu ostvarila svoje političke i ekonomske ciljeve. Ušla je u EU i NATO i sada dijeli sudbinu i brige najrazvijenijih zemalja svijeta. S druge strane, Srbija nije ostvarila svoj glavni cilj, a to je da svi Srbi žive u istoj državi, pa ih danas ima i na Kosovu, i u Crnoj Gori i BiH, i u Hrvatskoj i Srbiji, i drugdje. Politički i vojno je u međuprostoru, a samim tim je i ekonomski na nigdini. Prezire Zapad, a živi od njega, naslanja se na Rusiju, iako joj ona nikada nije pomogla koliko se i kako se u Srbiji nadalo. Uz to ima i autokratski režim koji je kopija onoga u Moskvi. Jedan čovjek na vlasti koji održava kult ličnosti i čija stranka vlada u bezmalo svim općinama. Baš se na primjeru Oluje dobro vidi razlika u današnjem položaju Hrvatske i Srbije…
Kako?
Za Zagreb, to je vojno-policijska akcija kojom je oslobođena trećina teritorije nad kojom se tijekom rata nije imala kontrola, a koja je bila međunarodno priznata kao teritorija Hrvatske. Prethodili su pokušaji diplomatskih pregovora koji nisu urodili plodom. Beograd je vođstvo SAO Krajine ostavio na milost i nemilost, iako mu je ono slijepo vjerovalo, a ogroman broj trupa i građana te države, koja je po BDP-u bila najsiromašnija na svijetu, napustio ju je prije dolaska hrvatskih snaga. Situacija nije bila održiva. Za Hrvatsku je to početak mira. Za Srbiju je to nesporna tragedija, mada mi je zanimljivo da se u Srbiji traži suosjećanje za žrtve Oluje, ali skoro nitko ne spominje da je područje Krajine 1991. prethodno očišćeno od više od 100.000 Hrvata. Stotine je ubijeno, o čemu imamo i presude. Sam Milan Babić je u pokajanju priznao da je to radio zajedno s Miloševićem i drugima…
… usled straha od ponavljanja Jasenovca?
Da li je iz istog straha i Republika Srpska očišćena od Hrvata i muslimana? Riječ je bila o različitim političkim ciljevima, a Hrvatska je pobijedila. To diktira kako gledamo na povijest. Sramotni zločini nad srpskim stanovništvom nakon Oluje nažalost su prošli nekažnjeno pred hrvatskim i međunarodnim sudovima. E sad, razgovor vodimo na 80. godišnjicu bacanja atomske bombe na Hirošimu. Poslije Drugog svjetskog rata, uslijedilo je i osvetničko bombardiranje Drezdena, Blajburg, masovna silovanja Njemica od strane pripadnika Crvene armije… to se sve desilo, ali nitko u Europi i Americi neće zbog toga prestati obilježavati Dan pobjede. I to je realnost sukoba. Rijetko se poslije njega zaraćene strane pomire uz pružanje ruke i dogovor da nastave dalje. Tako je i u slučaju Hrvatske i Srbije. Nikad se nećemo dogovoriti o tome ko je prvi počeo i ko je više kriv. Ali nismo jedini u tome. Ipak, ne bi trebalo biti dileme da žrtvama i zločincima ne treba stavljati nacionalni predznak, neovisno o strani kojoj su pripadali. Prvima iskazati poštovanje i pijetet, druge osuditi, u oba slučaja bez pogovora. To bi bio prvi korak da se prestanemo suočavati s prošlošću, u suprotnom ćemo se suočavati i s budućnošću. Ako smo danas u stanju negirati ono što se dešavalo u Jasenovcu, Vukovaru, Srebrenici ili nakon Oluje, to ćemo činiti i sutra, što ostavlja prostor, koliko god mali, da ćemo u tome u nekom trenutku ponovo sudjelovati ili da ćemo ćutati dok netko drugi to bude radio u naše ime.
Mislim da se ustašovanje u Hrvatskoj uglavnom svodi na formu. Suštinskog antisrpstva, antisemitizma ili rasizma nema. Ovde neoustaštvo ima mnogo više zajedničkog s antikomunističkim i antijugoslovenskim sentimentom, negoli s, recimo, srbofobijom
Da li je moguće uporediti položaj i status Milorada Pupovca i Tomislava Žigmanova kao političara u Hrvatskoj, odnosno u Srbiji?
Srbi su oduvijek igrali važniju ulogu u hrvatskom društvu nego obratno, i samim tim su srpski političari ovdje uvek bili utjecajniji nego hrvatski u Srbiji. Gospodin Pupovac nije samo ovdašnji predstavnik Srba, već je i jedan od najmudrijih, najdugovječnijih, pa i najkvalitetnijih političara u Hrvatskoj. Njegovo ponašanje bilo bi primjer bilo kome u bilo kom demokratskom društvu. Njegova stranka je u nekoliko navrata bila u Vladi gdje je igrala važnu ulogu, dok mi se čini da je Žigmanov u Srbiji Vučićev prolazni paravan.
Pomenuli ste Vučića u kontekstu putinizacije. Jesu li studenti u Srbiji bili zaista jedini koji su mogli da njegovu prevlast dovedu u pitanje?
Svojim studentima uvijek kažem da su njihove kolege u Srbiji osvjetlale obraz ne samo Srbiji, već i studentima bilo gdje na svijetu. Održali su nam svima lekciju oni od kojih nitko ništa nije očekivao. Od opozicije se u Srbiji jeste očekivalo, ali mislim da ne bi bilo fer otpisivati njene predstavnike, jer su se mnogi od njih godinama nerijetko po cijenu lične štete borili protiv autokracije. Često sam u Beogradu i ne želim da me bilo ko krivo shvati, ali velika većina ljudi u Srbiji je mentalno ušla u unapred zadanu matricu čija snaga me je čudila, jer je ukidala uopće mogućnost drugačijih rješenja. A onda dođu studenti i razbiju je jednom rečenicom: Vučić nije nadležan. Nevjerojatno prosto i efikasno, ali to su morali reći ljudi sa svježom vizurom i novim zahtjevima od društva u kojem žive. Milanović svašta kaže i ponaša se jurodivo, ali ustavna ovlašćenja su njegova crvena linija. Vučić je tu liniju izbrisao. Ljudi se navikli.
Svojim studentima uvek kažem da su njihove kolege u Srbiji osvetlale obraz ne samo Srbiji, već i studentima bilo gde na svetu. Održali su nam svima lekciju, oni od kojih niko ništa nije očekivao
Hoće li Vučiću glave u političkom smislu doći Kosovo – preko studenata?
Kao i u slučaju odnosa Srbije i Hrvatske, obostrano će se moći pričati o povijesnim nepravdama. Ali svatko tko promišlja racionalno zaključiće da zadnjih 25 godina srpski predsjednik ne može dolje doći. To je realnost. A iza te realnosti stoje EU, NATO i SAD, na koje je Srbija, htjela ili ne, upućena. Oni se ovdje najviše pitaju. To me vraća na staru taktičku pogrešku Beograda. Vođstvo Srbije i Knina moglo je veoma lako dogovoriti povoljan položaj za Srbe usvajanjem plana Z-4. Krajina bi postala dio Hrvatske, ali bi Srbi u njoj dobili zaštitu iza koje bi stajale iste te zapadne sile. Godine 1991. stotine tisuća Srba nije htjelo čuti za šahovnicu, domovnicu i putovnicu, a četiri godine kasnije bili su u redovima gdje su uzimali domovnice i putovnice sa šahovnicom. Rekao bih da je sličan slučaj i s Kosovom. Mislim da se u Beogradu više mislilo o prostoru nego o narodu koji na njemu živi.
Pomenuli ste Plenkovića i Milanovića koji je, između ostalog, rekao i da je „Kosovo oteto“. Kao da govori stvari koje bi neki u Hrvatskoj da čuju, ali da to ne bude zvanična politika Hrvatske. Kako biste objasnili njihov odnos?
Milanović je veoma inteligentan, obrazovan enfant terrible hrvatske političke scene. Mislim da on nema lične agende, on reagira impulsivno i napada sve koji mu se u tom trenutku nađu na meti. U svom ludilu, često je najiskreniji u Hrvatskoj. Kada kaže da je Kosovo oteto, on ne kaže da ga treba ukinuti ili vratiti Srbiji, već konstatira svoje viđenje – u trenutku proglašenja neovisnosti, to je učinjeno protivzakonito. Kad govori o Rusiji, on nema ništa protiv Zelenskog ili Ukrajine, ali ne smatra da je nekorektno kritikovati Kijev u nekim aspektima. Kad govori o Dodiku, od koga ne može biti udaljeniji, on jednostavno podvlači da je riječ o legitimno izabranom predstavniku srpskog naroda u BiH i sa time Hrvati moraju računati. Vjerujem da u Plenkovićevoj i Milanovićevoj dinamici ima i element osobnog. Generacijski su blizu, potiču iz više srednje klase partizanskih porodica, imaju slične karijerne razvoje, imaju i svoje sujete.
Presuda protiv Dodika dodatno je uzdrmala BiH, jer je Dragan Čović iz bosanskog HDZ-a često očijukao s njim kako bi sprečio ono što se ocenjivalo kao majorizacija. A upravo je Čović početkom prošle nedelje rekao da se odluke suda u Sarajevu moraju poštovati. Ima li želje u BiH da ona opstane?
Za bilo koju državu nije dobro da je veliki dio njenog stanovništva ne osjeća kao svoju. Možda je prizeman primjer, ali kada igraju nogometne reprezentacije, u Banjaluci se ne navija za BiH, nego za Srbiju. Još ako političari koji vode Republiku Srpsku ne priznaju zakone države BiH i otvoreno govore kako žele da se od nje odvoje, prostor za probleme se širi. Vidjećemo hoće li se ti trendovi s Dodikovim odlaskom s političke scene promijeniti. Ni u Federaciji stvari nisu sjajne. Hrvati su manjina bez političke jedinice, pa i ne mogu govoriti o potencijalnom separatizmu, ali vjerujem da bi dobar dio njih prihvatio prisajedinjenje Hrvatskoj. Možda oni u Sarajevu, u srednjoj Bosni ne. Država BiH umnogome kako-tako funkcionira zahvaljujući stranoj političkoj i ekonomskoj pomoći. Bez stranog predstavnika, pitanje je da li bi se mogao postići ikakav konsenzus. I razumijem tamošnju ozlojeđenost spram EU, ali me i brine. Kao i u slučaju Srbije – ako ne žele biti dio EU, neka kažu da žele sami, uz posljedice koje to može imati. Budućnost svakako nije jednostavna, što ipak ne podrazumijeva njen raspad. Mada, da me je netko prije četrdeset godina pitao hoće li se raspasti SFRJ, Sovjetski Savez ili Čehoslovačka, odgovorio bih odrično.
Čovića i Dodika što se tiče, povezanosti su postojale iz čisto pragmatičnih razloga. Hrvatima je trebao zajednički partner u nastupu prema Sarajevu, a to je bio Dodik. Ima naznaka da je bilo i ekonomskih, a rekao bih i koruptivnih veza. Ipak, Zagreb je dio EU i svaki poziv na raspad ili nepoštivanje zakona u BiH ili negdje drugdje skupo bi ga koštao. Beograd nije, i nešto se ne sjećam da je netko u Srbiji kritikovao Dodika, naročito ne zvanično, zbog izjava o separatizmu. Nikada, pa ni sada, u Sremskim Karlovcima. Najdalje bi otišao Vučić, ali samo podsjećanjima da Srbija poštuje dejtonsku Bosnu. Vjerujem da Čović, budući da zna šta može da očekuje od Zagreba, zna kako mora postupati spram BiH. Dio toga je da se naprosto ne brani političar optužen za kršenje njenih zakona.
