ja sam heroj 4 kengo hanazava v copy
Foto: Laguna
Strip

Zakon, pored svega

Izdanje 20
0

Dok je Ja sam heroj Kenga Hanazave osoben prikaz kako drugačija kultura reaguje na invaziju nemrtvih od ostatka sveta, manga Taija Macumota Sani jeste gorko-slatka priča kojom on uspeva da isplete besprekornu mrežu snova i emocija

Nakon što je okončan serijal Laku noć, Punpune Inija Asana – sa kojim je izdavačka kuća Laguna i probila led kada su u pitanju mange – usledila su dva nova izdanja popularnih japanskih stripova. Na knjižarskim policama, ovaj put u mnogo bržem tempu, počeli su da se pojavljuju tankoboni Ja sam heroj i Sani.

Iako se našla na spisku deset najboljih mangi sa zombijima, gotovo čitav prvi tom priče Ja sam heroj tek u naznakama nagoveštava stravu koja će uslediti. Kengo Hanazava obilato koristi lična iskustva kako bi, u ritmu pogodnom da se čitaoci povežu s junacima, predstavio grupu sredovečnih ilustratora koji rade kao asistenti u studiju popularnog mankage. Frustrirani profesionalnim porazom i ličnom stagnacijom, oni se sve više pretvaraju u okoštala matora gunđala dajući celoj priči komične tonove, a ceo ovaj segment snažno asocira na španski strip Profesionalci Karlosa Himeneza. U samom centru ovog kružoka nalazi se Hideo Suzuki, hipersenzitivni neostvareni umetnik, idealista i večiti sanjar, koji ima problem sa samopouzdanjem i halucinacijama.

Dok je u SAD fokus na pojedincu, u japanskom društvu se dosta polaže na zajednicu, te strip prožimaju scene gde nezaraženi uporno pokušavaju da pomognu nesrećnicima, dok ovi žude da ih pojedu

„Zanimljivu mangu crta osoba koja vodi zanimljiv život“, kaže dajući dijagnozu svom neuspehu. „Ne moram da budem heroj. Ali želim da barem budem glavni lik u sopstvenom životu.“ Sve će se promeniti kada virus dođe u njihov kraj. Nakon uvodne komične priče o umetnicima s margine, sledi osoben prikaz kako drugačija kultura reaguje na invaziju nemrtvih.

Japancima je strogo zabranjeno da poseduju vatreno oružje ili mačeve. Da bi se dobila dozvola, potrebno je da se pohađa poseban kurs i da se posle toga polaže ispit. Tako da je, za razliku od do zuba naoružanih Amerikanaca, koje je publika navikla da gleda u zapadnjačkim zombi-apokalipsama, ovde situacija drugačija.

Dok je u SAD fokus na pojedincu, u japanskom društvu se dosta polaže na zajednicu, te ne čudi što strip prožimaju scene gde nezaraženi uporno pokušavaju da pomognu nesrećnicima dok ovi žude da ih pojedu. Izostaju i pljačke i panika iz tipičnih priča o zombijima. Ovde i ne shvataju o čemu se radi sve dok ne budu napadnuti. U onim delovima zemlje u kojima nema zombija, ljudi misle da je u pitanju benigna epidemija gripa. Nakon što je Hideo Suzuki ubio svog prvog zombija, on pokušava da se prijavi policiji. Čak i kada sve oko njega postane haotično, i dalje se trudi da poštuje zakon. Na primer, iako ga juri čopor zombija, okleva da ukrade bicikl ili želi da ostavi novac taksi vozaču koji je u toku vožnje postao zombi. Zanimljivo je videti kako se Japanci i u rasulu trude da se drže zakona.

sani 5 taijo macumoto v copy
Foto: Laguna

Uporedo s ovim stripom, Laguna je počela da objavljuje još jednu mangu koja ima autobiografske elemente i sasvim drugačiji stil. Sani je šestodelna priča o grupi dece iz sirotišta koja koriste pokvareni automobil nisansani 1200, zauvek parkiran u dvorištu, da bi njim, snagom mašte, otišli na Mesec ili, čak, do roditelja ili tako neka slična nemoguća mesta. Deca se protiv osećaja nesigurnosti i napuštenosti bore u skladu sa svojim temperamentom – neki se povlače u sebe, dok drugi glume buntovnike. Stari automobil svakome od njih pruža mogućnost bega, bilo kao mesto utehe poput nekog hrama, kao sredstvo da kanališu maštu ili, profanije, kao slobodan prostor u kome mogu da prelistaju hrpu starih erotskih magazina.

Autor Taijo Macumoto je i sam šest godina proveo u prihvatilištu te je mnoge delove ličnog iskustva inkorporirao u ovu sentimentalnu priču. Crtež je pojednostavljen, gotovo dečji, što pojačava utisak nevinosti i infantilne iskrenosti koja izbija sa svake stranice. Šteta je što je u prevodu izgubljen kansai dijalekat kojim su pisani dijalozi i koji je, u odnosu na klasičan govor, živahan i pun energije, zbog čega ga često upotrebljavaju i u humorističkim emisijama.

„Optuživan“ da u svojim radovima zapostavlja junake ženskog pola, Macumoto ovaj put polovinu uloga dodeljuje devojčicama, dok mu u njihovom kreiranju pomaže supruga. Ma koliko bila različita po temperamentu, sva deca naprosto vrište molitvu da budu voljena, a čitaoci iz Srbije u ovome mogu čuti poznati krik iz serije Zaboravljeni. Iako deluje pomalo depresivno, u pitanju je gorko-slatka priča kojom Macumoto uspeva da isplete besprekornu mrežu snova i emocija.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

0 komentara
Poslednje izdanje