Na 39. i 40. stranici novele Tonio Kreger, koju je 1965. za „Reč i misao” prevela Anica Savić Rebac, opisan je čuveni povratak kući, „obilaznim putem“. Kada junak ide čvrsto držeći šešir „na vetru koji je šuštao i škripao u drvetima“, niz strmu vetrovitu ulicu, ka domu roditelja. Srce kuca u strepnji da bi otac mogao da izađe iz vrata u prizemlju, u kaputu, s perom iza uha, no na vratima pronalazi jedino pričvršćenu belu pločicu sa natpisom: „Knjižnica za narod“. Prolazeći kroz sobe nekadašnjeg doma, pregledajući tu biblioteku, Kreger vidi slike prošlog života.
Setili smo se odlomka jer je u Salonu Muzeja savremene umetnosti, u sklopu izložbe Irene Lagator Pejović i Jelene Micić Popis – materija, umetnost, kapitalizam, (kustos: Miroslav Karić) izložena Reč i misao. Velika apstraktna slika Irene Lagator, dimenzija 10×2,74 metra. Instalacija sačinjena od 864 knjige iz džepne edicije pokrenute u izdavačkoj kući Rad 1959. godine. Vizuelnu umetnicu, teoretičarku i univerzitetsku profesorku, rođenu na Cetinju, pitali smo zašto baš taj niz naslova. Kako ih je sve sakupila i šta ju je tokom konstrukcije zida najviše zaintrigiralo.
Najbolja poezija i proza, sakupljena između prepoznatljivih crvenih korica, nekada dostupna gotovo svakom domu, prodaje se na internetu za 200 ili 300 dinara, koliko i kod uličnih antikvara, gde poređana na pločniku liči na krvav trag. Kraj radničke klase?
Njene odgovore prenosimo u nastavku:
Trag kulture
Uvrstila sam instalaciju u postavku jer kondenzuje ključne teme izložbe Popis – materija, umetnost, kapitalizam: pitanje materijalnog traga kulture, odnosa znanja i moći, kao i sistemskog brisanja kolektivnog nasleđa u neoliberalnom poretku. U njoj se prelamaju ideje popisa, arhiva i kontra-inventara – onoga što je nekada bilo zajedničko, dostupno i vrednovano, a danas je sistematski rashodovano, izbrisano, zaboravljeno.
Brisani prostor
„Slika“ se sastoji od knjiga iz edicije Reč i misao izdavačke kuće Rad, koje su u socijalističkoj Jugoslaviji imale ključnu ulogu u demokratizaciji znanja, književnosti i umjetnosti. Njihova masovna dostupnost, visoko kvalitetan prevod kao infrastrukturni čin poslijeratne obnove i literatura kao javno dobro predstavljali su alternativni model kulturne proizvodnje, suprotan današnjoj tržišnoj logici hladne ekskluzivnosti i surovog profita. Činjenica da su ove knjige kasnije često i sistematski uklanjane iz fondova nacionalnih biblioteka, zaboravljane, čini ih snažnim simbolom kulturnog i političkog brisanja zajedničkog prostora.
Prikupljanje izdanja
Naslove za priliku postavke sakupila sam prvenstveno putem obraćanja za saradnju po pitanju pozajmice knjiga, gradskim i nacionalnim bibliotekama, zajedno sa MSU, ali jednim dijelom uključivši i naslove iz privatnih biblioteka. Bilo je izvodljivo zahvaljujući ljubaznosti gradske biblioteke „Vladislav Petković Dis“ Čačak, Narodne biblioteke „Dr Đorđe Natošević“ Inđija, Biblioteke „Vlada Aksentijević“ Obrenovac, Narodne biblioteke i čitaonice „Njegoš“ Cetinje. Međutim, pojedine nacionalne biblioteke novoformiranih postjugoslovenskih država sistematski su ih rashodovale, brišući materijalne tragove zajedničkog kulturnog nasljeđa, što me je dodatno motivisalo na činjenje vidljivim dragocjenog izdavačkog poduhvata i značenja koje komunicira njegova koncepcija za savremeni kontekst.
Praksa pozajmljivanja
Posebno me zanima praksa pozajmljivanja jer ona direktno podriva logiku konzumerizma. Pozajmica ne proizvodi profit, već poštovanje: odgovornost prema predmetu, povjerenje između korisnika i kontinuitet zajedničkog dobra. Knjiga u cirkulaciji stvara odnose i zajednicu, ne tržišnu vrijednost. U tom smislu, rad ne tematizuje prošlost kao nostalgiju, već kao politički kontrapunkt savremenom sistemu u kojem posjedovanje zamjenjuje učešće, a potrošnja briše kolektivnu memoriju. Upravo taj izgubljeni model kolektivne kulture ovaj rad vraća u javni prostor.
Politički gest
Vizuelno, uniformne crvene korice formiraju veliku monohromatsku površinu koja podsjeća na apstraktnu sliku, čime želim podsjetiti na urušavanje granica između „visoke“ umjetnosti i masovne kulture. Važno mi je kritički propitivati savremeni umjetnički sistem koji često interesno vrednuje formu odvojeno od društvene funkcije. Interaktivnom instalacijom insistiram na umjetnosti kao kolektivnom resursu – ne kao robi, već kao prostoru brige, jednakosti i pristupačnosti. U kontekstu zajedničke postavke sa Jelenom Micić, ovaj rad se odnosi na etički sloj izložbe, na kojem naši radovi najambicioznije komuniciraju i aktiviraju publiku: on ne predstavlja samo artefakt prošlosti, već aktivni politički gest koji vraća vidljivost znanju, solidarnosti i kulturnoj infrastrukturi kao uslovima kolektivnog opstanka.
Javno dobro
Najviše me je zaintrigirao radikalno drugačiji odnos prema znanju i umjetnosti, koji je edicija uspostavila krajem pedesetih i tokom kulturnog i ekonomskog uspona Jugoslavije, bez logike prestiža i ekskluzivnosti. U tom kontekstu knjiga nije bila roba, već javna infrastruktura: masovno dostupna, jeftina i namijenjena cirkulaciji, a ne akumulaciji. Sada, u uslovima hiperprodukcije kulturnog „sadržaja“, svjedočimo suprotnom paradoksu — formalnom obilju koje zapravo proizvodi isključenje kroz cijenu, vlasništvo i tržišnu privilegovanost. Zaintrigiralo me je to što je znanje u socijalističkoj Jugoslaviji shvatano kao javno dobro, a ne kao tržišna roba. Danas, uprkos prividu obilja, pristup znanju je sve više uslovljen cijenom i vlasništvom.
Iza zida
Osim estetike interesuje me etička i politička preciznost u umjetnosti. Instalacija funkcioniše i kao granica – ali ne kao barijera koja razdvaja, već kao membrana koja istovremeno otkriva i spaja sisteme vrijednosti. Kako je instalacija fizički postavljena na zid, možemo čitati da je sa jedne strane zida model kulture kao zajedničkog dobra: edicija kao materijalizacija ideje da znanje, prevod i literatura moraju biti masovno dostupni, da cirkulišu, da grade zajednicu. Sa druge strane je savremeni neoliberalni poredak u kojem je pristup kulturi uslovljen vlasništvom, cijenom i statusom – sistem u kojem knjiga postaje roba, a ne infrastruktura obnove, kontinuiteta i zajedničkog učenja. Naročito me kritički interesuju sistemi unutar umjetnosti, njihov izvoz i uvoz u različite društveno-političke kontekste, zbog čega nedvosmisleno upućujem na važnost specifičnosti lokalnih sadržaja i razliku između univerzalizma i umjetnosti u globalnom kontekstu.
Radnička klasa
Kada danas na pločnicima opazimo ove knjige, zar nas one ne opominju o nasilnom rashodovanju, o bolnom sistematskom brisanju materijalnih tragova solidarnosti i kolektivnog projekta? Knjige rasprodavane ili uništavane, zaista jesu svjedočanstvo kraja jednog svijeta. Pitam se zašto su nestale sve naše velike izdavačke kuće? Zato njihova crvena boja može funkcionisati kao signal upozorenja, i insistiranje na vidljivosti onoga što je izgleda odgovaralo da nestane, i njegovo vraćanje u sadašnjost kao aktivnu alternativu, vraćanje prije svega riječi i misli i svih njihovih međusobnih suptilnih veza i odnosa. Knjige u mojoj instalaciji su dostupne publici za čitanje – one ponovo cirkulišu, ponovo grade zajednicu. Instalacija na zidu tako postaje i platforma: ne samo granica između dva svijeta, već pozornica na kojoj se može zamisliti i praktikovati drugačiji odnos prema kulturi, znanju i kolektivnom dobru. Radnička klasa možda jeste nestala kao politički subjekt kakav je bio, ali pitanja koja je postavljala – ko ima pristup znanju? Ko poseduje kulturu? Čemu služi umjetnost? – ostaju sadržajno aktuelna i ne smiju ostati u prošlosti.
