Nisam znala šta nosim u sebi nova je zbirka poezije – radije romana u stihu – Radmile Petrović u izdanju izdavačke kuće Šmeker-devojka.
Kao i prethodne zbirke ove mlade pjesnikinje Moja mama zna šta se dešava u gradovima, Celulozni rokenrol i Miris zemlje, i ovo djelo stilski i tematski karakterišu naizgled jednostavan jezik bogatih i iznenađujućih metafora kao i bespoštedno razračunavanje sa sopstvenom porodicom, težnjama i željama u sistemu gluvom za žensko iskustvo.
Ove se karakteristike, međutim, sada i formalno usložnjavaju, jer uz svojevrsni zaokret ka narativnoj strukturi u kojoj naslovi pjesama i/ili poglavlja funkcionišu kao poveznici narativnog toka možemo pratiti priču jedne ženske ljubavi kroz gubljenje, pronalaženje i spoznaju sebe.
Kako naslovi nose funkciju narativnog razvoja priče, tako se u samim stihovima oslobađa prostor za poetsko, nedorečeno, naslućeno, fragmentarno, tjelesno i simboličko – riječju žensko. Koordinatne ose ovog djela određuju četiri antipoda: selo/grad i muško/žensko, dok dubinu tom svijetu daje osa odnosa ja/ona. U tom presjeku eponimna junakinja Radmila prolazi kroz ljubavni odnos, a bolno iskustvo čežnje, ljubavi, ostvarenih snova te samim time i njihovog intenzivnijeg kraha isprepletano je s kritičkim i surovo iskrenim opažanjima vrijednosti koje život u gradu i život na selu podrazumijevaju. Poglavlja u stihu vremenski su ograničena unutar jednog lunarnog ciklusa – u ovoj interpretaciji u sedam, faza tj. od rastućeg polumjeseca do mladog mjeseca – u kojem se smjestilo jedno žensko iskustvo, isterano iz sopstvenog tela. Uzroci tog istjerivanja su brojni: budući nevoljena i negrljena ćerka (makar po skali sopstvenih potreba), opet žensko kako smo vidjeli u prethodnim djelima, odrasta u hladu muške nepredvidivosti i eksplozivnosti kao i ženskog ćutanja.
Glavna junakinja ovaploćuje ono što Kristeva naziva nemogućnošću da se feminino neutrališe. To ne znači da svi oko nje ne pokušavaju svim silama da to i postignu, niti da to feminino, tako različito od uobičajenog shvatanja ženskosti, objasne onim silama kojima je dovoljna jedna majica, zamotuljak ili rep od zmije pa da sve krene po zlu ili pak dobru.
U tom ranjivom šavu između sela, tj. porodice i grada, tj. individualne žene, autorka ide korak dalje, otvara ga i gleda kao u duboki bunar u kojem je voda nedosežna, a granice nije moguće jednoznačno povući. Nema tog hirurškog reza kojim će se odsjeći otac koji prti put do škole, makar ne bilo razlike između njega i nasilnika, niti majka koja je izmuzala mleko / rukama kojima je trebalo mene / da mazi po kosi. U selu zemlja krade život, ali glavnoj junakinji neće, ona je odlučna u naumu, ali realna po pitanju cijene koju treba za to i platiti. Nije ni grad sam po sebi gostoljubiviji od sela – on je mjesto korporacija, faktura, eksel tabela, pritisaka, buke i nemilosrdnosti prema jednoj mladoj ženi željnoj sigurnosti i ljubavi.
Poglavlja u stihu vremenski su ograničena unutar jednog lunarnog ciklusa – u ovoj interpretaciji u sedam faza tj. od rastućeg polumeseca do mladog meseca – u kojem se smestilo jedno žensko iskustvo, isterano iz sopstvenog tela
Iskoraci iz heteronormativnog diskursa nisu toliko česti u domaćoj književnosti (npr. od romana Biljane Jovanović Psi i ostali prošlo je čak četrdeset pet godina) a ovaj žensko-ženski odnos skicira sve tačke spajanja i razdvajanja u kojima se dvije žene iz različitih staleža, pobuda i potreba susreću, uokvirene pogledima muškaraca naviklih da im sve pripada. Te tačke su granice tjelesnosti, mahom metonimijski prikazane kroz npr. stomak, jagodice, ključne kosti, ali i ruke koje na koncu ipak nisu dovoljne. Bremena koje obje unose u tu vezu dodatno osvjetljavaju različitosti unutrašnjih svjetova i onih iz kojih su potekle, te se tako svjetonazori Radmile-junakinje dodatno osvjetljavaju i to uvijek u odnosu na to isto selo iz kojeg treba otići. Ipak, otići iz sebe same nije jednostavno, te i njene jagodice / imaju ukus zemlje, a iz zemlje se teško izbavlja, vidjećemo po onome šta nosimo u sebi.
Dosta su žene ćutale / zakopavale intuiciju / zajedno sa zrnima pasulja. Lunarni će se ciklus zaokružiti osnaživanjem u sopstvu i pisanju, jer jedino što se može, može se zaigrati s vilama i krenuti na mjesec. Ko smije.
