Vijetnam je upravo obeležio pedeset godina od završetka rata, pa smo se setili Meri Makarti (1912–1989), romanopisca, esejistkinje, kritičarke, reporterke, koja je posetila tu podeljenu, razorenu zemlju i hvatajući beleške u svojim notesima, darom vrsne novinarke, odmah objavila dve knjige: Vijetnam (1967) i Hanoj (1968). One su u Jugoslaviji predstavljene u istom tomu pod naslovom Vijetnam već 1969, u izdanju zagrebačkog Znanja i prevodu Hrvoja Šarinića. Uzbudljiva, provokativna dela, prozaistkinje s rečenicama tipa: „Prošli smo pokraj praonice marinskog korpusa – tamnozelena bojna odjeća, razvješena desetinama metara duž domorodačkih koliba, podsjećala je na novčanice.“ Ili: „Najgore što bi moglo zadesiti našu zemlju bila bi njezina pobjeda u ovom ratu.“
Svakako, napisana je izvrsnim stilom: „Sprženi komadići zemlje, na koje ćete naići vraćajući se poslije podne s jutarnje šetnje poljima, ujutro su bili zadimljena garišta; u međuvremenu pojavile su se nove, nekako smirene kovrče dima – zarezi s popodnevnog rovaša. A gore lebde okrutni parovi krilaša (čini se da rade u dvojkama poput agenata FBI), gotovo nepokretni, kao da su komadi dnevnog namještaja među oblacima.“
Znanje je 1987. objavilo roman Meri Makarti Grupa, a Laguna 2023. dva njena putopisna dela: O Firenci i O Veneciji.
