In memoriam: Abdulah Sidran

Prijatelji kažu da je otišao bosanski ogranak familije najvećih pesnika i pisaca sveta, koji je u Sarajevskoj zbirci upisao srž onoga što će postati kanon Sarajeva po kojem se ovaj grad i njegovi ljudi prepoznaju širom Jugoslavije. Povodom opsade ovog grada od 1992. do 1996. Abdulah Sidran zapisao je: „Otkuda svjetlo humora u mrklom mraku zla? Mi ne znamo. Naše je da zabilježimo. Sarajevo su spasili njegovi golobradi borci u teniskama, njegove žene i Sarajlijama od Boga dati – smisao za humor.“

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i folirao me kako mu to formalno preimućstvo omogućava da sroči: „Opasno je za sve nas na Balkanu što nam prošlost predugo traje, možda čak i ne prolazi. Što je često snažnija, prisutnija i življa od svake sadašnjosti. Možda iz toga potiče prokletstvo naših prostora.“

Pripadao je buntovnoj šezdesetosmaškoj generaciji koja je mislila da će promeniti svet. Njegova poezija ima antologijsku vrednost, ali je slavu stekao kao filmski scenarista. Bez njegovih scenarija ne bi bilo filmova koji su proslavili Emira Kusturicu i jugoslovensku kinematografiju – Otac na službenom putu i Sjećaš li se Doli Bel. Tokom poslednjeg rata je za knjigu poezije Sarajevski tabut dobio Nagradu slobode PEN centra Francuske, čiji su vlasnici pre njega postali Solženjicin, Saharov, Havel… Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Beogradski Službeni list mu je objavio četiri izdanja autobiografske proze Otkup sirove kože, koja su izazvala ogromnu pažnju čitalaca.

Dušom i srcem je pripadao Bosni za koju je smislio finu rečenicu: Istorija Bosne, to je istorija otimanja za Bosnu. I sve ove male fabule, dio su te jedne, velike i krvave fabule. I nije se slagao sa ortodoksnom muslimanskom opcijom u Bosni. Smetalo mu je što su „vjerske zajednice zagazile u društvene i državne poslove tako duboko, da je potpuno uništen civilizacijski princip odvojenosti crkve od države“.

S Emirom Kusturicom je delio prijateljstvo i najveće uspehe, a kad je počeo rat nastale su godine šutnje i prekora… Kako smrt sve pomiri, Kusturica se ovako oprostio od Sidrana: „Mislim da će mnogo potoka poteći sa Bjelava, bujičnih voda sa Vratnika, mnogo će bara u Hrasnom nastati i nestati, mnogo će vode proteći, mnogo kiša pasti, i mnogo zima i ljeta proći dok se ne pojavi takav talenat kao što je bio Abdulah Sidran.“

U Kamernom teatru 55 u Sarajevu, nekoliko godina su, jednom mesečno, trajale „Večeri sa Sidranom“: „Zamislio sam to kao nekakvu generalnu probu komemorativnog skupa, nakon što umre pjesnik. Zdravstveni karton mi je stvarno bio grozan. Dijabetes, tri bajpasa, dva stenta, dva karcinoma, opća ateroskleroza, u p.m.! Da pošaljem nježnu poruku kako ne želim da na ‘mome’ komemoracijskom skupu ‘drže govore’ ni državni ni vjerski činovnici, smislio sam scenarij: poezija, humor, muzika, razgovor o jeziku, uspomene, anegdote. Moglo se zvati: Smijeh i suze Abdulaha Sidrana. Televizija kantona Sarajevo počela je snimati, pa sutradan emitovati. Dva sata programa, kao kakav kaubojski film. A ništa! Sidran brblja, recituje…pjeva hor ‘Slobodana Principa Selje’, Edo Pandur…slikari slikaju na pozornici… Svašta se promijenilo, a ostala, kao neka špica, uvodna pjesma, šansona Žilbera Bekoa ‘Kad umre pjesnik’, Arsen mi uradio krasan prepjev, hvala mu.“