Ponekad mi bude smiješno kako smo tako male htjele da objasnimo veliki svijet, a ponekad mislim da smo ga tad i bolje razumjele. U romanu Igračka-plačka, Hana Pišćević igra se sa sadašnjošću i prošlošću koje se prepliću, i odnosom koji se prožima u tom vremenu. Roman čitamo iz Savininog ugla, koja dobija pismo od bivše najbolje drugarice Lu. Dok razmišlja da li i kako da otvori pismo, i suoči se s napisanim, Savina nas vodi kroz njihovo odrastanje, druženje, svađe i ljubav u kojoj je oduvijek tinjala iskra nečeg neimenovanog.
Kad si djevojčica, nije bitno odakle su ti drugarice, ko su im roditelji, da li žive u kući ili stanu, da li se vole i odakle drugarici modrica na rebrima. Samo ti je važno da je imaš i da se igrate uvijek malo duže od onoga kad su vam roditelji rekli da se vratite kući. Iako ti ništa od toga nije važno, ipak se neminovno preslikavalo na vaš odnos, a ti tad još to ne znaš. U 16. poglavlju, čitamo Savinine misli: „Obe smo imale odličan prosek – ja zato što sam želela da roditelji budu ponosni na mene, a ona zato što je želela da od roditelja pobegne.“
Odnosi s njihovim roditeljima nisu nešto o čemu one pričaju. Sve smo mislile kad smo bile male da se o tim stvarima ne priča. Jedna ne želi od njih da se odvoji, drugoj je to izlaz iz pakla. Lu priča Savini o vrstama ptica koje se nikad na vraćaju na stanište koje im nije bilo bezbjedno. Kaže kako se to zapisuje u genetski kod ptica.
Zajedničko devojaštvo nosi iste obrasce i osećaje. Samopovređivanje kroz seks, kroz toksične veze, kroz emocionalnu distanciranost i povlačenje. Je li to bio naš način da sačuvamo malo nežnosti u svetu koji nas razočarava
Ne znam kojih godina su Savina i Lu odrastale, ali nije ni važno jer zajedničko djevojaštvo nosi iste obrasce i osjećaje kad god bilo. Samopovređivanje kroz seks, samopovređivanje kroz toksične veze, samopovređivanje kroz emocionalnu distanciranost i povlačenje. Ako smo se sve samopovređivale kako bismo se zaštitile, je li to bio naš način da sačuvamo malo nježnosti u svijetu koji nas razočarava ili da se priklonimo toj „hladnoj“ strani jer tako djeluje lakše?
Iako značajan dio odrastanja provode zajedno, njihove ekonomske, životne i porodične razlike su toliko vidljive. Prvo poglavlje se završava rečenicom koja predstavlja okvir za sva ostala: „Bilo kako bilo, izrasle smo iz ljubavi, iz besa, iz igre i bunta. Ko zna iz čega sve, ali smo izrasle. Preživele smo bombe, sad još samo da preživimo radijaciju.“
Ni Lu ni Savina nisu nužno likovi za koje navijate. Možda ne navijate ni za njihovo prijateljstvo. Možda mislite da su užasne jedna za drugu. Ipak se stalno povređuju. Nekad i fizički. Nisam sigurna šta sam ja htjela da se desi sa njima. Znala sam da jedna sa drugom ne mogu, a da će odvojene stalno biti u čežnji jedna za drugom.
Da li sam htjela da se skloni osjećaj težine koji sam imala ili to što se previše osjećam kao dio priče? Da li sam mislila da ću iz nje izaći ako Savina pročita pismo od Lu? Možda će terapeuti reći da odnos Lu i Savine nije ljubav, nego primjer nezdrave afektivne vezanosti.
Možda. Roman mi svakako ne daje odgovore. I ne zanima me kao dijagnoza. Zanima me kao poetska istina. Kao priča o djevojaštvu, o stvarima koje nismo birale, a koje nepravedno određuju naše stvarnosti; o ljubavima koje nas oblikuju prije nego što naučimo kako da ih zovemo, o komplikovanim drugaricama i komplikovanim nama.
Dok čitamo roman, pred nama se polako slaže mozaik nepouzdane naratorke, u čijem su središtu dvije žene. Taj mozaik, gledan izbliza, djeluje fragmentirano i rastrojeno. Tek kada se udaljimo, prepoznajemo njegov smisao i uživamo u smjenjivanju jarkih i nježnijih boja, jer ipak nam ostaje u grlu onaj slatko-kiseli ukus nježnosti, brige, i čežnje.
Hana ovim mozaikom daje omaž svakoj Savini i Lu koje smo bile ili još uvijek jesmo. Igračka-plačka me podsjetila da su najteži raskidi oni prijateljski. I da su prijateljske ljubavi previše kompleksne da bi imale jasan početak ili kraj.
