Najgora filmska godina u ovom milenijumu, 2025. ovaj epitet duguje trima nezaobilaznim razlozima: neraspisivanju konkursa za domaće filmsko stvaralaštvo; poremećaju u održavanju niza festivalskih manifestacija i filmskih festivala; najgorem bioskopskom repertoaru od 20. oktobra 1944. godine!
Malo toga je podvodivo pod neki drugi sistemski problemski skup i malo toga ubedljivije govori o zapanjujućoj krizi u kojoj se našla srpska filmska kultura. Srpski film, inače u stagnaciji zbog nagomilanih dugovanja i neizmirenih obaveza s jedne strane, ali i zbog međunarodne nekonkurentnosti na drugoj, možda je, sateran u ćošak, stekao dodatni motiv da preživi prkoseći, ali je u tom slučaju njegovo preživljavanje sporadično i kratkog daha. Bez šire pomoći društva, osuđen je na lagano iščeznuće. Uostalom, zašto bi se zbog ovoga trebalo stideti?
Koja evropska kinematografija preživljava i opstaje na tržištu bez pomoći svoje države? Čak ni francuska, koja je još uvek najorganizovanija ali i globalno najmoćnija evropska kinematografija, sa mnogo većim tržištem, prikazivačkom mrežom i mehanizmima interakcija, ne bi bez pomoći francuske države bila to što jeste.
TOP LISTA
Rifenštal, režija: Andres Veiel, Nemačka
Osmeh pod oštricom, režija: Pedro Pinjo, Portugal, Brazil, Francuska, Rumunija
Sirat, režija: Oliver Laks, Španija, Francuska, Engleska
Nemoguća misija: konačna odmazda, režija: Kristofer Makvori, SAD
Jedna bitka za drugom, režija: Pol Tomas Anderson, SAD / Noćna smena, režija: Petra Bjondina Folpe, Švajcarska, Nemačka
Diskontinuitet Festa, Festivala kratkometražnog i dokumentarnog filma, Niških filmskih susreta, između ostalih, nisu samo izneveravanje festivalske tradicije nego kulturni deficit koji će teško biti nadoknađen. Bez obzira na eroziju kulturnih vrednosti i restriktivne ekonomske mere, čini se da je suština onoga što se ne može i ne sme amnestirati odsustvo svesti da ovim prekidom svi gubimo i da to nije samo partikularno pitanje filmskih festivala: ovi su, između svih svojih drugih funkcija, ogledalo društvenih dinamizama, identitetsko uporište njenih integrativnih procesa sa svetom…
Otud je možda najmanje važno šta smo gledali na srpskim ekranima u 2025. godini. Kako god redukovan izbor filmova bio, imalo je, generalno uzev, šta da se gleda, makar se to samo odnosilo na srpske filmove. Izbor srpskih filmova prikazan u okviru Festivala autorskog filma, pokazao je, a to je najvažnije, jednu solidnu bazu koja će biti cirkularna sledeću sezonu, pa možda i dve, i koja će moći, ali uz vidljive pukotine, da pokaže da se srpski film ne predaje i ne posustaje i da će nerado kapitulirati čak i u najsimptomatičnijim produkcionim uslovima. Tri ili četiri ovogodišnja festivala koja su se održala uprkos svim izazovima, donela su uobičajeno dobru žetvu. Ako čoveka sa strane i iznenadi što publika u prepunoj sali Dvorane kulturnog cena sedi i po podu tokom projekcije tajlandskog filma (!!!), onda to nama samima samo govori koliko je film nedvosmileno prisutan u našim životima, koliko su ljudi željni upravo bioskopa a ne samo filmova, što nikako nije sinonimno, i koliko samo treba arogancije ne uvažavati ovaj momenat kolektivističkih potreba i stanja.
Ono što je Fest, mora mu se priznati, prvi započeo, a FAF utemeljio kao trajno opredeljenje, a to je što je dehijerarhizovao kinematografski poredak, pokazalo se i na ovogodišnjem nizu filmova autsajderskih kinematografija. Srpski filmski gledalac je ne samo prosvećeni gledalac, nego natprosečno informisani gledalac evropskog nivoa, koji odbija da mu se išta uskraćuje u ime viših ciljeva.
