Jubilarno, deseto izdanje festivala muzičkog dokumentarnog filma Dok’n’Ritam biće održano od 25. do 28. septembra na više lokacija u Beogradu. Program sastavljen od impozantnog broja od 16 filmova iz sedam zemalja, zaslužuje svaku pohvalu, a posebno njhegov slogan 1:0 za muzičke dokumentarce, koji već govori mnogo. Otvaranje je u MTS Dvorani domaćom premijerom filma o kultnoj grupi Haustor Treći svijet, a tu su i priče o legendarnoj muzi Rolingstonsa Aniti Palenberg, te dokumentarno-animirani film o Vladi Divljanu, dokumentarac o jednom od najboljih muzičara i bubnjara bivše Jugoslavije Dragoljubu Đuričiću, kao i druga ostvarenja.
Našu pažnju privukao je jedan po svemu specifičan dokumentarac Underground top lista hrvatske autorke Lidije Špegar. U njemu, kako i sam naziv donekle otkriva, Špegar se bavi trenutkom odlaska s ovog sveta, uz odabranu muzičku numeru.
„U mladosti sam doživjela nekoliko smrti u mojoj obitelji“, kaže Lidija Špegar, najavljujući premijeru filma u okviru festivala Dok’n’Ritam. „Tada sam prvi puta primijetila da se ljudi u toj situaciji uopće ne snalaze i da ste više-manje prepušteni sami sebi. To je naravno loše jer razdoblje koje vam je potrebno za oporavak dugo traje. Počela sam promatrati na koji se način ljudi odnose prema smrti. Vidjela sam da je to tema o kojoj se nerado razgovara, trpa se pod tepih, o njoj se priča ispod glasa, kao da se s time može negirati činjenica da je jedino što je u životu sigurno upravo to da ćemo svi umrijeti. Zbog svojevrsnog poricanja ljudi nepotrebno dodatno pate. Patite vi kojima se to događa, ali i oni koji su oko vas jer ih zbog te jake potrebe negiranja smrti nitko nije naučio kako se o tome razgovara na jedan zdrav način. Najčešća rečenica je „Ne znam što bih rekao“ i agonija se nastavlja. Nitko nas nije učio kako da smrt prihvatimo kao normalnu sastavnicu života i kako da se s njom nosimo. Zbog svega toga sam osjetila snažnu potrebu da progovorim o smrti. U razgovoru s producentom Nenadom Puhovskim došli smo do zaključka da je nekako najnježniji način da otvorimo dijalog o smrti upravo kroz glazbu.“
I zaista, razgovor o muzici u ovom filmu dobija potpuno nov kontekst, kad je reč o onim notama koje se izvode prilikom sahrana: „Glazba je naš cjeloživotni suputnik. S njom se rađamo, ali s njom i umiremo. Glazba nas u tim trenucima opušta i pruža nam mogućnost da lakše pustimo svoje osjećaje van. Citirat ću jednog od protagonista u filmu: ’Pomaže nam da otvorimo pipu do kraja.’“
Film pristupa fenomenu iz više uglova, nijedna priča nije dominantna, a rediteljka potvrđuje da bi skoro svaka bila film za sebe, da je puštena u celosti. Kao i u slučaju svih filmova, a posebno dokumentaraca, ni ovaj film nije bilo nimalo lako uraditi: „Sniman je nekoliko godina iz čitavog niza razloga. Krenuli smo krajem 2019. godine. Ubrzo nakon toga je izbila korona pa nismo smjeli snimati, a pogotovo ne na grobljima zbog mjera koje su bile na snazi. Kako su popuštali s mjerama, tako smo se i mi lagano vraćali u snimanje, pa tako u filmu na nekim sprovodima možete vidjeti ljude s maskama. Korona i potres u Zagrebu su ipak ostavili traga na ljudima, pa bih rekla da je nastupilo jedno razdoblje kada ljudi nisu baš ni bili raspoloženi za razgovor. Uz to, sam proces je potrajao zato što nije bilo jednostavno pronaći ljude koji su bili spremni, u za njih bolnom trenutku, pristati na snimanje. No, kada bi se upoznali i kada bi osjetili da film ne radim iz pukog voajerizma u tuđu tugu i nesreću, nego sa željom da zajedno kroz ovaj film pomognemo ljudima da se bolje nose sa tugom, polako su pristajali na razgovor. Hvala svima koji su prepoznali važnost teme i imali povjerenja u ono što radimo. Osim toga, meni je tijekom snimanja filma umro jedan od najboljih prijatelja tako da sam emotivno bila u istoj situaciji kao i oni. Ovaj film sam posvetila upravo njemu.“
Na pitanje da li je upravo muzika pomogla da izbegne patetiku kad je prikaz sahrana u dokumentarnom filmu u pitanju, Špegar kaže da bi to bilo suprotno samoj ideji filma. S druge strane, uspela je da čitavu priču stilizuje, uprkos trenucima u kojima se i sama zaticala tokom snimanja filma. „Moj odnos prema smrti i sahranama je zbog moje životne priče promijenjen odavno, ali ono što me osobito raduje, i zbog čega je uopće ovaj film i rađen, jeste to da primam informacije od gledatelja kako im je film pomogao da počnu o smrti razmišljati na jedan drugačiji, zdraviji, način. Odnosno da se u krajnjoj liniji o njoj uopće usude razmišljati.“
Sa svojim timom, Lidija Špegar je uspela da izvede jedan dinamičan dokumentarac, a o njegovom ritmu je odlučila dok je, kako kaže, priča bila još na papiru, jer im se učinilo da će muzika i humor pomoći ljudima da progovore o toj, za mnoge, tabu temi. Na pitanje šta ju je najviše iznenadilo, autorka odgovara: „Mene nije iznenadilo ništa jer ovu temu jako dobro poznajem, ali vjerujem da su moji kolege koji nisu toliko bili izloženi smrti tijekom života doživjeli par iznenađenja u vidu nekih običaja, odnosa prema smrti kao takvoj i ponekim izborom pjesama. Osim toga, neki su prvi puta bili blizu ožalošćenih, što su iznimno emotivni trenuci.“
Uz to, svaki član njene ekipe odabrao je melodiju za ispraćaj s ovog sveta: „Na odjavnoj špici su svi članovi ekipe napisali pjesmu koju žele da im se izvede na ispraćaju. Moja je Buried Alive in the Blues od Dženis Džoplin“, kaže autorka čiji će naredni film biti srodan temi obrađenoj u Underground top listi, a o čijim je detaljima još rano da se priča.
