za Radar iz Banjaluke
Dvadeset godina Milorad Dodik je glumio velikog Srbina koji na barikadama Republike Srpske brani srpstvo. Glumio je neustrašivog viteza koji je spreman da otkine glavu svakoj aždahi koja krene preko Drine. Gotovo savršeno je nosio kostim srpskog prvoborca kome je Republika Srpska svetinja, a srpski narod izgubljeno stado koje on brižljivo i uporno pokušava da okupi i vrati u razrušeni tor. Toliko je dobro igrao komad koji je sam sebi napisao i nije nikakvo čudo što su mnogi zaboravili da je Dodik oduvijek bio ono što je nedavno još jednom ponovo postao – američki čovjek.
Dodik nije anomalija balkanske politike, već njen ogledni primjer. Još preciznije: on je dokaz kako međunarodna zajednica, prije svega Sjedinjene Američke Države, na Balkanu često proizvodi upravo ono od čega kasnije pokušava da se brani. U Beogradu se Dodik najčešće posmatra kroz emotivno-političku matricu: kao simbol otpora Zapadu ili, u blažoj varijanti, kao „nužno zlo“ koje brani Srpsku. U tom poretku stvari uporno se preskače ključna činjenica – Milorad Dodik nije nastao u političkom vakuumu srpskog nacionalizma, već u kabinetima zapadnih diplomata krajem devedesetih godina.
„Sveži dašak“ na Balkanu
Dodik je prvi put došao na vlast u Republici Srpskoj 18. januara 1998. godine i to uz veliku finansijsku, političku, pa i vojnu podršku međunarodne zajednice. Za premijera je, na prijedlog tadašnje predsjednice Srpske Biljane Plavšić, izabran na sjednici Narodne skupštine koja je održana u Bijeljini. Iako je imao samo dva od 83 poslanika u tadašnjem sazivu parlamenta, izabran je zahvaljujući glasovima Bošnjaka i Hrvata. Presudan je bio 42. glas Hrvata Franje Majdandžića koga su na sjednicu iz Brčkog doveli vojnici tadašnjeg SFOR-a. Za Dodika su glasali poslanici SDA i Stranke za BiH Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića.
Iako je te 1998. imao samo dva od 83 poslanika u tadašnjem sazivu parlamenta, izabran je za premijera zahvaljujući glasovima Bošnjaka i Hrvata
Tada su stigli i milioni američkih dolara podrške Dodikovoj vladi. Tadašnja državna sekretarka Medlin Olbrajt nazvala ga je „svježim daškom na Balkanu“, a on je njoj darivao žuto cvijeće kao simbol poštovanja. Najupečatljiviji rezultati prve Dodikove vlade su stanovi za većinu ministara, ukidanje dinara kao platežnog sredstva i protjerivanje legitimnog predsjednika Republike Srpske Nikole Poplašena. Poplašen nije htio da predloži Dodika za mandatara, pa ga je smijenio visoki predstavnik Karlos Vestendorp. Nakon te odluke Dodik je naložio Ministarstvu unutrašnjih poslova RS da izbaci Poplašena iz Banskog dvora.
U tom periodu Dodik govori sve ono što Zapad želi da čuje. Zalaže se za Dejton, sarađuje sa OHR-om, kritikuje ratne lidere, čak i otvoreno govori o potrebi suočavanja s prošlošću. „Kome se slavi slava, neka ide u SDS“, govorio je tada Dodik i poručivao kako Karadžić i Mladić moraju u Hag, jer jedino tako mogu da pomognu Srbima. Bio je politički korektan Srbin u pogrešno vrijeme i to je trajalo tačno onoliko koliko mu je bilo potrebno da nauči kako sistem funkcioniše. Amerikanci su insistirali na tome da se vladavina „ratnog SDS-a“ što prije okonča i Dodik je bio savršen pijun u toj razmjeni figura.
„Kome se slavi slava, neka ide u SDS“, govorio je svojevremeno Dodik i poručivao da Karadžić i Mladić moraju u Hag
Dodik je u to vrijeme bio prezadužen. Potraživanja od njega i Igokee imala je i Agroprom banka koja mu je 1997. godine oduzela kuću u Laktašima, jer nije imao novca da servisira 80.000 maraka kredita. Dodik je u to vrijeme posjedovao dvosoban stan u Laktašima i dva manja stana u Beogradu, ali njihova vrijednost nije bila dovoljna da podmiri ni dvadeset posto ukupnih dugova koje je imao. Preuzimanjem funkcije predsjednika vlade Dodik unapređuje imovinsko stanje. Odmah po dolasku na vlast naplaćuje cigarete koje su mu oduzete tokom rata. Na ovom poslu zaradio je više od milion maraka iako ni po kojem osnovu nije mogao naplatiti ta potraživanja.
Gubi na izborima 2000. godine u trci za predsjednika Republike Srpske od kandidata SDS-a Mirka Šarovića i odlazi u opoziciju. Tada je dao dva obećanja: da će se dobro odmoriti uz intenzivno učenje engleskog jezika i da će reformisani SNSD pripremati za naredne predsjedničke i parlamentarne izbore. Engleski nikada nije naučio. Izgubio je i naredne izbore koji su održani 2002. godine, ali na čelo vlade dolazi u februaru 2006. godine. Mandat mu je dao tadašnji predsjednik RS i SDS-a Dragan Čavić koji je iste godine izgubio predsjedničku trku od kandidata SNSD-a Milana Jelića.
Zaokret ka Moskvi
Te 2006. godine počela je Dodikova dvodecenijska vladavina, ali i njegova politička transformacija iz tihog Amerikanca u glasnog Srbina i grlatog rusofila. U jednoj ne tako davnoj parlamentarnoj diskusiji Dodiku su vjerovatno slučajno izletjeli „glavni sastojci“ njegovog političkog menija: ko želi da vlada u Srpskoj, mora da bude dobar sa Srbijom, sa Rusijom i sa crkvom. Dodik je dvadeset godina insistirao na tim dobrim odnosima: ispratio je Miloševića, Koštunicu, Tadića, Nikolića, nedavno je rekao kako će „proći“ i Vučića. Tridesetak puta se slikao sa Putinom, a koliko je puta poljubio ruku srpskog patrijarha i šta je sve darovao Srpskoj pravoslavnoj crkvi ostaće dovijeka između njega i samog Gospoda Boga.
Nekadašnja državna sekretarka SAD, Medlin Olbrajt, nazvala ga je „svežim daškom na Balkanu“, a on je njoj darivao žuto cveće kao simbol poštovanja
Presvlačenje majice na poluvremenu Dodiku je donijelo neočekivano dug politički život, izuzetno bogatstvo, ali i probleme na kojima je bio udaren vodeni žig zvaničnog Vašingtona. Visoki predstavnik, Ustavni sud, političko Sarajevo i SAD postaju dio njegove agende o ugroženosti Republike Srpske. Prve sankcije američkog Ministarstva finansija Dodik prima sa osmijehom i šeretski izjavljuje kako ga to ne uznemirava, jer svakako namjerava da putuje u Moskvu, a ne u Vašington. Američka administracija optužila je u januaru 2017. godine Dodika da koristi politički položaj za podrivanje državnih institucija i da postavlja paralelne strukture unutar Republike Srpske.
Pet godina kasnije sankcije se umnožavaju i zaoštravaju i Dodiku postaje jasno da se loša američka šala preko noći pretvorila u razarajuću migrenu od koje će bolovati naredne tri godine. Ruska kragna počinje sve više da ga steže, a američka pita ima ukus cementa od kojeg će biti napravljene „betonske cipele“ za neposlušnog i odbjeglog svježeg vjetrića koji je u prvim danima svoje vladavine sa zapadnjačkim naelektrisanjem čak priznao da se u Srebrenici desio genocid. Problema je sve više: sankcije se šire na Dodikovu porodicu i na njegove najvažnije „igrače“, ali i na kompanije preko kojih je ovaj uviđavni gospodin decenijama izvlačio pare.
Povratak pod američke skute
Dodik počinje da se kune u novu američku administraciju, podržava Donalda Trampa, oplakuje Čarlsa Kirka i nudi sve što Republika Srpska ima pod zemljom u zamjenu za „relaksaciju odnosa“. Ako je nekada snishodljivo odbijao da se rukuje sa američkim ambasadorom u BiH Morin Kormak, a njenog nasljednika Majkla Marfija nazivao „govnarom“ i „seronjom“, došlo je vrijeme za ponizno i ponižavajuće spuštanje na koljena i trpanje miliona u džepove vašingtonskim lobistima. Bio je u Rusiji kada je stigla vijest da su mu ukinute sankcije, a samo nekoliko sati prije toga mnogi su postavili pitanje da li će se uopšte vratiti iz Moskve.
Ako je Dodik prije dvadeset sedam godina bio američki „ovan“ za razbijanje razbijenog i pocijepanog SDS-a, sada je postao penzionisana američka štetočina koja je „pomnožena sa nulom“. Zaigran kao i svaki despot koji predugo vlada, zaboravio je da se granice njegove moći protežu do Drine, jednog manjeg dijela Save i još manjeg kraka Dunava. On je u proteklih dvadeset godina uništio mnogo onih koje je sam stvorio i naprosto mu nikada nije palo na pamet da bi to isto moglo da se desi i njemu. Amerikanci su svoj davnašnji eksperiment zapečatili i arhivirali. Vučića je Dodikova nagodba sa Amerikancima razbjesnila, pa je svom kolegi po političkom „poštenju“ okrenuo leđa. U crkvi je, umjesto Dodika, sve više i sve češće Draško Stanivuković. Dodiku ostaju još samo Rusi. Ali to ne mora da bude utješna nagrada.
