S mojim imotskim zemljakom Tomislavom Jonjićem susretao sam se u maloj sudnici zagrebačkog Općinskog suda. Zastupao je Zlatka Hasanbegovića, svog prijatelja i stranačkog kolegu, saveznika u klupama zagrebačke Gradske skupštine, kad me je ovaj zbog jednog teksta u NIN-u tužio da sam mu nanio snažnu duševnu bol. Tekst je slučajno bio kao i ovaj, analiza izbora. Izgubio sam i na Općinskom i na Županijskom sudu taj spor, ali on još nije okončan. Godinama se vuče beskrajnim sudskim hodnicima i stubištima, samo što Hasanbegović sad ima drugog advokata. On i Jonjić više nisu dobri. Posvađali su se kao što se hrvatski desničari i inače, neizbježno, u deset od deset puta posvađaju.
„Desničarska zvezda“
Nakon što je Jonjić, kao nezavisni kandidat na predsjedničkim izborima, u nedjelju osvojio poštovanja vrijednih 5,09 posto glasova punoljetnih građana Hrvatske, on je postao nova velika nada hrvatskih desničara. Mojsije koji će voljeni narod izbaviti od ropstva. Donijeti domovini svjetlo poslije desetljeća od jugoslavenskog i komunističkog mraka. Vjerojatnije je ipak da će on se, kao i sve desničarske zvijezde prije njega, ugasiti prije nego što pravo zasja. Vidjeli smo od devedesetih godina prošlog stoljeća mnogo takvih desničarskih vođa i njihovih sljedbenika. Uzvišeno su govorili o hrvatskom jedinstvu, neraskidivo su bili povezani, granitno homogeni, složni kao braća, nisu ga takoreći vadili jedan drugome iz guzice, ali samo dok im nije zamirisao novac i položaji. Čim se počeo dijeliti plijen, kome će dopasti zastupničke dnevnice, ministarske limuzine i kancelarije državnih tajnika, oni su se žestoko ispičkarali, a katkad i pošaketali. Stranka im se raspala jedva koji mjesec nakon osnivanja.
Ivica Ivanišević je u Slobodnoj Dalmaciji perfektno sažeo poziciju kandidata HDZ-a: „Zašto Primorac želi da debatuje s praznom stolicom? Zato što će to biti razgovor ravnopravnih suparnika“
Kad čujete kako se nekadašnji prijatelji i stranački kolege javno psuju, vrijeđaju i denunciraju, kad pročitate šta oni odvratno jedni drugima poručuju po novinama i društvenim mrežama, shvatite kako problem desničara nije da oni ne mogu sa Srbima, već da oni ni o Hrvatima nemaju osobito mišljenje. Oni sve redom, čitavo čovječanstvo mrze. Nema u tim mizerijama ni drugarstva ni odanosti, ni ljudskog poštenja ni političke mudrosti da bi ikad išta ozbiljno napravili.
Koliko god se prikazuju strašni, oni su zapravo bezopasni, naučio sam se promatrajući hrvatske desničare svih ovih godina. Ni na koji način ne mogu doći na vlast, za demokraciju im nedostaje inteligencije i strpljenja, a za državni udar organizacijske vještine i vojničke smjelosti. Da pokušaju s oružjem upasti u Banske dvore, nesposobnjakovići bi se vjerojatno međusobno izrešetali. Onaj jedan jedini užasni slučaj kad su žestoki nacionalisti ovdje upravljali državom, dogodio se zaslugom Hitlera i Musolinija. Ustaše ni blizu nisu imali snage da sami tako nešto naprave, bez njemačkog i talijanskog pokroviteljstva oni bi ostali mokri prdac. Potonuli bi neostvareni, zaboravljeni i smiješni kao što će neostvareni, zaboravljeni i smiješni na koncu potonuti i Jonjić, i Hasanbegović, i Ante Prkačin, i Ruža Tomašić i sve one bezbrojne frakcije Hrvatske stranke prava.
Ne bih nezavisnom kandidatu krajnje desnice prognozirao bogzna kakvu političku budućnost, a ne bih ni nezavisnoj kandidatkinji Mariji Selak Raspudić, koja je s 9,25 posto glasova još sjajnije bljesnula na nedjeljnim izborima. Od nje i njezinog supruga Nina Raspudića, koji su se u proljeće rastali s Mostom, sad se očekuje da osnuju stranku i u proljeće na lokalnim izborima navale na Zagreb, ali njih dvoje teško da će ikada biti nešto više od malog obiteljskog posla. Način na koji ovo dvoje sveučilišnih nastavnika funkcioniraju u politici nije u osnovi drugačiji od nekog pčelarskog obrta, gdje muž dimi košnice i vrca saće, a žena puni tegle i prodaje med na pijaci. Raspudići se čine samodovoljni, okrenuti jedno drugome, što je nesumnjivo odlično za njihov brak, ali u političkoj stranci su drugačiji odnosi. Kad su već otpali od jedne, s drugom se, ako su pametni, neće ni truditi.
Fabrikovani skandal
Predstavnica stranke Možemo, psihijatrica i saborska zastupnica Ivana Kekin u predizbornoj kampanji se zatekla u jednom čudnom skandalu koji bi lako mogao biti namještaljka mafije i obavještajne službe. Nema čvrstih dokaza za to, osim da je sve ispalo sramotno i glupo kao i inače kad mafijaški imbecili i obavještajni debili nešto zajedno pokušavaju namjestiti da izgleda kao stvarno. Poznati su vam vjerojatno brojni takvi slučajevi iz srpske političke svakodnevice. Svakako, skandal nije ostavio traga na ugledu Kekin, kao jedina istinska zastupnica ljevice osvojila je 8,89 posto glasova.
Kad čujete kako se nekadašnji prijatelji javno vređaju, shvatite da problem desničara nije to što ne mogu sa Srbima, već da ni o Hrvatima nemaju posebno mišljenje. Oni mrze čitavo čovečanstvo
U utrci su zatim, sa slabim do nikakvim rezultatom, sudjelovali još troje za koje nije bilo jasno zašto. Građanima se osobito svidio, ali ne, jasno, da bi zaokružili broj ispred njegovog imena, već više kao komično lice, jedan Niko Tokić Kartelo, kad se pred kamerama rasplakao govoreći: „Mama, bit ću hrvatski predsjednik.“ Kasnije smo saznali da se prije nekoliko godina natjecao i na izborima za zagrebačkog gradonačelnika, ali tada se zvao Željko. Na televiziji je osobito istaknuo da je protiv woke ludila i spolne tranzicije, ali činjenica da je netko u pedeset osmoj promijenio ime iz Željko u Niko bila nam je neobičnija nego da je Tokić Kartelo objavio da po kući hoda u svilenom ženskom vešu.
Zujanje muve
Dolazim, napokon, do dvojice koji su ušli u drugi krug, branitelja šampionskog pojasa Zorana Milanovića i Dragana Primorca, izazivača iz redova vladajuće stranke. Njihov je megdan trebao završiti još u nedjelju, u jednom se trenutku činilo i da hoće. Milanović je većem dijelu večeri, dok su se brojali glasovi, imao natpolovičnu većinu, ali je na kraju pao na 49,09 posto. Svejedno, opet ima gotovo trideset postotnih poena iznad Primorca. Za njega očito ni svi hadezeovci očito nisu glasali jer kad se ta stranačka pješadija mobilizira da glasa za nekoga, i neispravni ventilator marke Rudi Čajavec dobije dvadeset pet posto glasova, a ovaj je jadnik uhvatio tek 19,35.
Ne možete ipak žaliti Primorca. On je baš ništa. Predstavlja se kao liječnik, znanstvenik, uspješan poduzetnik, imućan, ugledan, prijatelj predsjednika i nobelovaca, ali koješta mu je u životopisu sumnjivo. Ili nema svjedoka koji bi potvrdili njegove uspjehe, ili svjedoci tvrde suprotno. U nedjelju navečer se žestio kako će sad, kad su ostali jedan na jedan, sasvim razvaliti Milanovića, ali ovaj ga, razumljivo, ignorira. Ivica Ivanišević je u četvrtak u Slobodnoj Dalmaciji perfektno sažeo: „Zašto Primorac želi debatirati s praznom stolicom? Zato što će to biti razgovor ravnopravnih suparnika.“ Drugi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj bit će uzbudljiv, po prilici, kao zujanje muhe oko konjskog prkna.
