Bio je student generacije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu gde je kod profesora Vlatka Gilića diplomirao filmsku i televizijsku režiju. Potom je bio Fulbrajtov stipendista, pa doktorirao na Akademiji umetnosti. Pozorište je njegova prva ljubav i njegov prostor radosti. Tu je naučio najvažniju rediteljsku veštinu – kako da sluša glumca. Kao reditelj se formirao najviše pod uticajem književnosti, zadojen delima Ljubomira Simovića, Danila Kiša, Slobodana Šnajdera, Milana Kundere i Markesa. Muzika Pink Flojda i jugoslovenskog novog talasa su neizostavni deo njegovog umetničkog odrastanja, a Branimir Štulić, Rundek i Vlada Divljan su njegovi „tihi heroji“.
U dva mandata bio je umetnički direktor Gradskog pozorišta u Podgorici koje baštini dobru tradiciju. Na Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore redovni je profesor na grupi predmeta Filmska i televizijska režija.
Nakon smrti oca Iva, ostao mu je divan vinograd sa stoletnom porodičnom tradicijom i odlučio je da je ne prekine. Da se okrene fizičkom radu koji mu čisti misli, dok na zemlji koju obrađuje spoznaje prostor ravnoteže. Sa suprugom Draganom i stručnjacima tehnolozima, stvorio je brend CineWine koje je osvojilo tržište. Uz njih su i sinovi Vladimir i Jakša.
Filmu se okrenuo kada mu se učinilo da je lična inicijativa u kinematografiji spojila trajne mostove na Balkanu, koji su funkcionalniji od budžetskih mostova narodnih teatara. Zbog mikrosveta koji je prepoznao u tim filmovima i svoje komunikacije sa njima, izdvaja neka njemu važna dela – Dan velikih talasa Džona Milijusa, Povratak Zvjaginceva, Paris, Teksas Vendersa, 8 i po Felinija, Američka lepota Mendesa, nova verzija Bergmanovih Prizora iz bračnog života u autorskoj obradi Hagaija Levija…
Danas je prepoznat kao uspešan reditelj filma Obraz koji je selektovan za 26 međunarodnih festivala i do sada je dobio 20 nagrada. Na festivalu u Saragosi proglašen je najboljim rediteljem i scenario njegovog filma je proglašen najboljim. Bila je to prilika da stane uz počasnu gošću festivala, glumicu Nastasju Kinski i upamti njen pogled kojim ga je pozdravila. Na festivalu u Kalabriji pio ja vino sa Tomasom Vinterbergom, danskim rediteljem svetskog hita Još jedna runda, a Obraz je osvojio Gran pri.
Beogradska premijera Obraza je predviđena za polovinu februara.
Trebalo vam je osam godina da uradite svoj film Obraz. Šta ste tokom tih godina morali da savladate na putu realizacije?
Prije svega – strpljenje. Kada nemate dovoljno novca a imate potrebu da ispričate neku filmsku priču, vrijeme i prijatelji postaju vaš glavni resurs, ali i vaš najveći izazov. Tokom tih osam godina morao sam da prihvatim da se neke priče mogu ispričati samo onda kada za njih sazrite i vi i okolnosti. Savladavao sam i sumnju – onu unutrašnju, autorsku, ali i spoljašnju, koja dolazi iz sistema u kojem mali filmovi nastaju teško. Najteže je bilo sačuvati vjeru u priču u trenucima kada se činilo da je sve protiv nje, uključujući i globalnu pandemiju kovida koja je prekidala snimanje, a djeca iz našeg filma – neumoljivo rastu i mijenjaju se. Danas znam da je upravo ta istrajnost ugrađena u tkivo filma i da se osjeća u svakom njegovom kadru, te da smo doskočili nizu izazova.
Crna Gora je, nažalost, redak primer zemlje sa dve snažne političke desnice i više paralelnih nacionalizama koji dolaze iz regiona. Tolerancija i suživot ne mogu doći iz politike podela, već iz kulture, zajedničkih vrednosti i građanskog sloja društva – onog koji spaja i nadilazi razlike
U toj antičkoj drami žrtvovanja na našim prostorima, ima dosta lokalnog, što je svet očigledno prepoznao kao univerzalnu temu. Koja je bila najupečatljivija reakcija ljudi iz sveta filma koji su gledali ovo vaše ostvarenje na brojnim festivalima?
Najupečatljivije mi je bilo to što ljudi, bez obzira na to odakle dolaze, film najmanje doživljavaju kao „priču sa Balkana“, već kao ličnu dilemu. Na festivalima su mi često prilazili ljudi i govorili: „Ovo se moglo desiti kod nas.“ Taj trenutak prepoznavanja – kada lokalna priča prestane da bude geografski određena – za mene je lijepa potvrda da film živi. Reakcije su često bile tihe, bez velikih riječi, ali sa zagrljajima i dugim zadržavanjem u bioskopskoj sali nakon projekcije. To ćutanje, to ostajanje u sali, puno mi znači.
Šta je inostrane novinare, kritičare, najviše zanimalo, šta su vas najčešće pitali?
Najčešće pitanje bilo je: što kao reditelj mislim da li je ovakav izbor danas moguć? Nisu pitali o istoriji, ni o ratu, ni o Balkanu – već o čovjeku. Zanimalo ih je koliko je realno da neko danas rizikuje sve zbog tuđeg života i principa. Takođe su često pitali odakle dolazi pojam „obraza“ i kako ga mi ovdje razumijemo, jer su u njemu prepoznali nešto što njihova kultura možda drugačije imenuje, ali duboko osjeća. U tim razgovorima shvatio sam koliko su moralne dileme univerzalniji jezik od bilo koje geografije.
Šta su vaša očekivanja od kandidature za Oskara?
Moja očekivanja su mirna i realna. Sama kandidatura već je priznanje radu cijele ekipe i životu koji film nastavlja da živi. Svojevrsni Oscar run ne doživljavam kao cilj, već kao prostor dalje međunarodne vidljivosti – mogućnost da film dopre do publike koja ga inače možda ne bi vidjela: od trenutka izbora nacionalnog kandidata – film dospijeva na određenu listu gdje ponovo biva predmet pažnje festivala i kritike. Samo u novembru, upravo zahvaljujući toj vidljivosti, film je bio na pet festivala, osvojio je šest nagrada, a neki značajni mediji, poput Varajetija, pisali su o filmu. Uskoro nas očekuje Palm Springs, kao dio te šire priče Oscar run-a, kojom je film već ispunio svoju suštinsku misiju. Nakon toga – festivali polako prelaze u pasivu, a nas očekuju domaće premijere u februaru – već potvrđene u Crnoj Gori i Srbiji. To mi se čini kao prirodan i lijep tok.
Kada sve postane roba, obraz ostaje poslednja linija odbrane ljudskog dostojanstva. Vreme u kojem „sve ima cenu“ nužno proizvodi potrebu za onim što se ne može kupiti — i što nas podseća ko smo
Prateći ovu najprestižniju svetsku filmsku manifestaciju, kako biste opisali trend nagrađivanja Oskarom poslednjih desetak godina?
Primjetan je pomak ka intimnijim, autorski hrabrijim filmovima koji se bave identitetom, marginalizovanim glasovima i moralnim pukotinama savremenog svijeta. Oskar više nije isključivo nagrada za spektakl, već sve češće za lični iskaz. Ipak, to je i dalje sistem velikih industrija, sa svim svojim zakonitostima, kompromisima i pritiscima. Kroz moja dva iskustva u svojstvu nacionalnog kandidata, sa razmakom od 10 godina, stekao sam uvjerenje da mi sa Balkana možemo tek da zavirimo u taj svijet — ali i da je svako ozbiljnije „zavirivanje“ vrijedno poštovanja: Krugovi Srdana Golubovića, Zemlja meda, Čovjek koji nije mogao šutjeti, Quo vadis, Aida, i naravno, Oskar Danisa Tanovića.
Koliko političke prilike u svetu utiču na pravljenje filmova podobnih za Oskara ili na same dodele Oskara?
Politički kontekst uvijek utiče, direktno ili indirektno – makar kroz vidljivost u toj složenoj igri velikih industrija. Film nikada ne nastaje u vakuumu, bez kontakta sa okruženjem. Ali mislim da filmovi koji opstaju nisu oni koji su „podobni“, već oni koji su iskreni. Kada film postavlja prava pitanja, a ne nudi gotove odgovore, on ima šansu da nadživi politički trenutak. U suprotnom, ostaje zarobljen u vremenu u kojem je nastao.
Kako biste objasnili političke prilike u Crnoj Gori koje utiču na umetničko stvaralaštvo, odnosno slobodu?
Političke prilike u Crnoj Gori danas obilježava jačanje nacionalizama i duboka društvena polarizacija, kojoj se, po mom uvjerenju, jedino ozbiljna evropska agenda može suprotstaviti. Pamtim devedesete, kada je dominantni srpski nacionalni narativ ignorisao crnogorski identitet, kao i početak 21. vijeka, kada se tas vage pomjerio na drugu stranu, a Srbi u Crnoj Gori se našli u sličnoj poziciji. Danas ponovo svjedočimo povratku ideja koje podsjećaju na devedesete, a iskustvo nas uči da takvi ciklusi uvijek dolaze kao bumerang.
Pripadam generaciji koja vjeruje da su zajedničke ljudske vrijednosti snažnije od nacionalnih i vjerskih razlika. Upravo iz tog uvjerenja nastao je film Obraz – kao svjestan umjetnički i građanski odgovor na političke prilike koje proizvode podjele. Vjerujem da kroz empatiju, razumijevanje i međusobno poštovanje možemo graditi društvo u kojem razlike nijesu prepreka, već bogatstvo.
Sloboda je, u krajnjoj liniji, lična odluka svakog umjetnika. Za mene je Obraz bio prilika da progovorim o temama koje se često prećutkuju i da dam glas običnim ljudima i njihovim tihim borbama, koje rijetko ulaze u zvaničnu istoriju.
U maju ove godine biće tačno 20 godina od postanka države, odnosno parlamentarne republike Crne Gore. Šta je za vas najveće demokratsko dostignuće u te dve decenije?
To što se, gotovo nevjerovatno, nalazimo pred vratima Evropske unije smatram najvažnijim demokratskim dostignućem, ne samo za Crnu Goru, već i za čitav region. Nisam siguran koliko je to isključivo rezultat naših unutrašnjih procesa, a koliko šireg geopolitičkog trenutka, ali sam uvjeren da evropski put može imati isključivo pozitivan uticaj na Balkan.
Šta je poražavajuće loše za vas kao umetnika koji tu živi i radi?
Poražavajuće je to što se često pokazuje da nezavisna produkcija, nastala iz lične inicijative i kroz domaće i međunarodne konkurse, donosi veći kvalitet i pomak od tzv. budžetske kulture, čiji su nosioci često vidno umorni, neinspirisani ili nedorasli zadatku. Tamo gdje se konkursni procesi zaustavljaju – kao što danas vidimo u dijelu regiona – nastaje ozbiljna kriza, čije posljedice tek dolaze.
Duboko vjerujem da kultura može biti jedna od najpotentnijih razvojnih grana svakog društva na Balkanu i da bi umjetnici mogli biti naši najbolji ambasadori. Međutim, selektivno upravljanje tim resursima dovodi do zapuštenih institucija, nezainteresovanih kadrova i paralelnog postojanja obrazovanih mladih ljudi bez prilike da rade, I tu gotovo da nema razlike među našim van-EU zemljama. Jedini održivi izlaz vidim u suštinskim reformama, transparentnim javnim pozivima i sistemu u kojem pobjeđuju najbolji, a ne „naši“. Bez toga, kultura ostaje sredstvo političke agitacije, umjesto prostora slobode i zajedničkih vrijednosti.
Pripadam generaciji koja veruje da su zajedničke ljudske vrednosti snažnije od nacionalnih i verskih razlika. Upravo iz tog uverenja nastao je film Obraz – kao svestan umetnički i građanski odgovor na političke prilike koje proizvode podele
Koliko vas se dotiču odnosi između Crne Gore i Srbije, a koliko srpsko-crnogorske relacije u Crnoj Gori?
Duboko me se dotiču, jer oblikuju našu svakodnevicu i budućnost. U Crnoj Gori gotovo da ne postoji porodica bez različitih identitetskih osjećanja unutar iste kuće, što je dovelo do ozbiljne polarizacije društva. Umjesto da razlike doživljavamo kao bogatstvo, one se često pretvaraju u linije razdvajanja.
Kultura, profesionalna i nadstranačka, jedini je prostor koji može ublažiti tu polarizaciju. Crna Gora je, nažalost, rijedak primjer zemlje sa dvije snažne političke desnice i više paralelnih nacionalizama koji dolaze iz regiona. Tolerancija i suživot ne mogu doći iz politike podjela, već iz kulture, zajedničkih vrijednosti i građanskog sloja društva – onog koji spaja i nadilazi razlike.
Lično se osjećam kulturološki vezanim za jugoslovenski prostor, uz poštovanje antifašističke i ljevičarske tradicije, ali sam odrastao kao zagovornik crnogorske nezavisnosti i zdravih, racionalnih odnosa sa Srbijom, bez mitomanije i političkog inženjeringa. Kada razgovaramo otvoreno i pošteno, rezultati su uvijek dobri.
Predstoji vam beogradska premijera filma. Kako doživljavate Beograd danas?
Beograd doživljavam kao veliki svjetski grad snažne energije (Beograd je svet), kontrasta i unutrašnje borbe. U njemu sam živio tokom studija, provodio raspuste kod ujaka u djetinjstvu i uvijek mu se rado vraćao. U njemu žive moji prijatelji, saradnici, profesori, kumovi, rodbina. To je grad koji nosi mnogo slojeva – i istorijskih i emotivnih. Uvijek sam ga doživljavao kao prostor otvorenog dijaloga, ali i snažnih tenzija. Upravo zato, Beograd mi se čini kao prirodno i važno mjesto za film poput Obraza, i neodvojivi dio mog kulturnog identiteta, zbog cjelokupnog nasljeđa SFRJ koje me je oblikovalo i dalje me vodi.
Sa kakvim zanimanjem pratite ono što se događa u Srbiji kad je reč o studentskom i građanskom buntu, o pobuni velikog dela kulturne javnosti?
Sa velikom pažnjom i poštovanjem pratim sve to. Studenti u Srbiji danas drže čas mnogima, jer su pokazali da su iznad buke svijeta u kome živimo, ne samo na Balkanu. Glas mladih ljudi, kada je artikulisan, nenasilan i hrabar, uvijek nosi potencijal promjene. Ne gledam to politički, već civilizacijski – kao potrebu za dostojanstvom, pravdom i smislom. To su univerzalne vrijednosti i važno je da se čuju, pogotovo u okolnostima konstantnih prevrnutih vrijednosti, kako je danas u jednom dijelu Balkana. I vjerujem u ishodišnu promjenu koju će donijeti ovi studenti, jer su pametniji i zreliji od niza iskušenja koja su im se desila, a možda i jer su se naučila određena iskustva iz onoga što je moja generacija radila ’96/97 – pogotovo jer je ta generacija i dalje na ulicama, a neki su danas roditelji mnogih od ovih današnjih studenata, i svi skupa su na pravoj strani istorije.
Naziv vašeg filma Obraz je nekako najimanentniji svakom Crnogorcu koji drži do sebe. Šta je bilo vaše prvo poimanje čuvanja obraza, kako se to uobičajeno kaže? Da li ste to čuli u kući, da li ste rasli sa tim?
Nisam siguran da mogu precizno da odredim trenutak, jer mislim da je taj pojam toliko duboko usađen u porodični život da ga prvo usvajate, a tek kasnije osvijestite. Siguran sam da sam ga, kao i većina nas, prvo čuo u kući – ne kao apstraktan pojam, već kao svakodnevni moralni kompas. Nešto što se manje objašnjava, a više živi. Kao granica preko koje se ne prelazi, čak i kada je najteže.
Oskar više nije isključivo nagrada za spektakl, već sve češće za lični iskaz. Ipak, to je i dalje sistem velikih industrija, sa svim svojim zakonitostima, kompromisima i pritiscima
Kako ste vi čuvali obraz u godinama stasavanja? Kako ga čuvate danas? Učite li svoju decu kako da čuvaju obraz?
Kao mlad čovjek, mnoge stvari sam radio često instinktivno, ponekad i pogrešno. Danas pokušavam da ga čuvam kroz odgovornost – prema drugima i prema sopstvenim izborima. Da budem iskren, lakše mi je da o tome snimim film nego da precizno odgovorim na ovo pitanje. Što se djece tiče, vjerujem da ona najviše uče iz onoga što radimo, a ne iz onoga što govorimo.
Da li je danas, kada vladaju moćni tajkuni koji uspostavljaju nove sisteme vrednosti, pojam čuvanja obraza anahrona zaostavština iz vremena kada nismo imali ništa osim obraza?
Možda djeluje anahrono, ali upravo zato je važan. Kada sve postane roba, obraz ostaje posljednja linija odbrane ljudskog dostojanstva. Vrijeme u kojem „sve ima cijenu“ nužno proizvodi potrebu za onim što se ne može kupiti – i što nas podsjeća ko smo.
Zbog čega se danas lako gubi obraz?
Zato što se sve brže živi, a sve pliće osjeća. Zato što se odgovornost razvodnjava, a lični interes postaje mjerilo svega. Obraz se gubi onda kada prestanemo da postavljamo sebi pitanje: šta bih ja uradio na njegovom mjestu? Upravo to pitanje je, za mene, srž filma Obraz — i razlog zbog kojeg sam ga morao snimiti.
