skupstina srbije drugi dan konstitutivne sednice 181126 foto goran srdanov nova rs 7
Foto: Goran Srdanov/Nova.rs
Konstitutivna sednica Narodne skupštine

Kraj performansa, početak politike

3

Konstitutivna sednica Narodne skupštine gledala se širom Srbije kao finale Lige šampiona. Da li smo spremni da politiku pratimo i kada prestane da bude spektakl?

Juče se u kafee širom Srbije izlazilo iz jednog neuobičajenog razloga – da bi se gledalo zasedanje Narodne skupštine. U Kragujevcu je prenos konstitutivne sednice gledan kao finale Lige šampiona, tako su lokalni novinari opisali atmosferu u kafićima „Kuća 1900“, „Marabu“, „Jazz“ i „Triptih“, koji u deset pre podne odavno nisu bili toliko puni. U Beogradu su kafane bile pune od osam ujutru, a u Leskovcu je organizovano gledanje bilo najavljeno u kafiću „River“. Najproceduralniju tačku političkog kalendara, potvrđivanje mandata i izbor predsednika parlamenta, Srbija je pratila zajedno, za stolovima, uz kafu i komentare. U velikom delu društva preovladalo je uverenje da se događa nešto čemu je važno prisustvovati i svedočiti, makar preko ekrana.

Jedan detalj ovu sliku čini simboličnom. Odlukom generalnog sekretara Skupštine studentima nije dozvoljeno da sednicu prate sa galerije. Zato su studenti pozvali građane da poslanike Studentske liste isprate iz Pionirskog parka, a potom da se raziđu i sednicu gledaju od kuće ili iz kafe lokala u kojima je organizovan prenos. Skupštinska galerija izmeštena je iz zgrade u gradove po celoj Srbiji, a zatvorena vrata institucije otvorila su hiljade malih javnih prostora.

skupstina srbije drugi dan konstitutivne sednice 181126 foto goran srdanov nova rs 8
Foto: Goran Srdanov/Nova.rs

Medijski, a ne samo politički događaj

Još u prošlom veku, teorija medija je posebnu vrstu televizijskog sadržaja nazvala medijskim događajima. To su prenosi uživo koji prekidaju svakodnevnu rutinu, okupljaju publiku oko ekrana i doživljavaju se kao istorijski trenutak. Teorija razlikuje tri scenarija: nadmetanje, osvajanje i krunisanje. Jučerašnja sednica imala je ponešto od svakog. Bila je nadmetanje dve poslaničke grupe, čin preuzimanja institucije posle četrnaest godina iste vlasti i ceremonija ustoličenja nove većine od 140 mandata. Tradicionalne, klasične medijske događaje nekada su organizovale države i velike televizije, a ovaj jučerašnji specifičan je i po tome što je u velikoj meri nastao odozdo. Poziv je stigao preko Instagrama, a ugostitelji su sami odlučili da omoguće gledanje prenosa. Vlasnik jednog kragujevačkog kafića rekao je za N1 da se tako odužuje studentima za dve godine borbe. Tako je publika događaja ujedno bila i svi oni građani koji su događaj proizveli.

Vučić u grupnom kadru

Godinama je Aleksandar Vučić bio centar svakog televizijskog okvira: obraćanja naciji, vanredne konferencije, uključenja koja traju satima, prekidi programa po potrebi i gostovanja u centralnim informativnim emisijama. Juče je bio poslanik, jedan od 250, šef poslaničke grupe od 103 člana i reč je dobijao od predsedavajućeg, kao i svi ostali.

Vučićeva stvarna moć možda nije svedena na jednu dvestapedesetinu, jer poslaničko mesto ne donosi svim nosiocima jednak pristup medijima, novcu, organizaciji ili neformalnim vezama. Ali politički poredak i struktura moći održavaju se i predstavom o tome ko je nezamenljiv. Nova skupštinska struktura pokazuje da Aleksandar Vučić nije ni nepobediv, ni nezamenljiv, da mora da sačeka svoj red da govori, da mora da se povinuje pravilima većim i dugotrajnijim od njega

Navike, međutim, ne nestaju sa funkcijom. Kao predlagač kandidata za predsednika Skupštine Vučić je govorio više od sat i po, jer vreme predlagača nije ograničeno. Predsedavajući Stojan Radenović, najstariji poslanik sa Vučićeve liste, iskoristio je svoje vreme da ga nazove posebnom ličnošću za sve u Srbiji. Tekst zakletve Aleksandar Vučić nije izgovorio, iako je upravo zakletva trenutak u kom se prizor i obaveza spajaju, javni ritual koji bar simbolički uspostavlja odgovornost poslanika. Ovim je Vučićeva stara dramaturgija pokušala da se održi u novoj scenografiji. A ta nova scenografija je presudna. Kada isti čovek govori u prostoru gde ga čeka replika i gde sat otkucava za njega kao i za druge, čak i predugački monolog postaje tek jedan glas u skupštinskom horu. Vučićeva stvarna moć možda nije svedena na jednu dvestapedesetinu, jer poslaničko mesto ne donosi svim nosiocima jednak pristup medijima, novcu, organizaciji ili neformalnim vezama. Ali politički poredak i struktura moći održavaju se i predstavom o tome ko je nezamenljiv. Nova skupštinska struktura pokazuje da Aleksandar Vučić nije ni nepobediv, ni nezamenljiv, da mora da sačeka svoj red da govori, da mora da se povinuje pravilima većim i dugotrajnijim od njega. Čoveku čija je moć godinama počivala na tome da kadar pripada samo njemu, možda teže od gubitka većine pada činjenica da je postao deo slike koju više ne režira.

Parlament koji više nije samo kulisa

Jučerašnji događaji nagoveštavaju da parlament ponovo postaje mesto koje ima vrednost i težinu, a ne samo kulisa za ratifikovanje odluka donetih negde drugde i razmenu uvreda koje će svoj život nastaviti u vidu mimova i rilova na društvenim mrežama. Jučerašnje interesovanje građana širom zemlje da isprate dešavanja u Skupštini pokazalo je da oni žele instituciju koja nešto znači i da su spremni da obnove poverenje u nju. Odjednom su teme svakodnevnih razgovora postale verifikacija mandata, način formiranja poslaničke grupe ili predlaganje kandidata za predsednika Skupštine.

skupstina srbije drugi dan konstitutivne sednice 181126 foto marko ljutica 32
Foto: Marko Ljutica

Takođe, prvi dan skupštinskog zasedanja mogao bi da znači i obnovu onoga što je Jirgen Habermas nazivao javnom sferom. Nije slučajno što je njene korene tražio baš u kafeima i salonima osamnaestog veka, gde su građani o javnim stvarima društva i države raspravljali kao ravnopravni sagovornici. Pred televizijskim ekranom kod kuće čovek lako ostane sam sa svojim besom ili oduševljenjem, dok se u grupi reakcija čuje, a nepoznati ljudi otkrivaju da dele očekivanja, zebnje i stavove.

Konačno, tu je nada da je ovo početak nove društvene atmosfere u kojoj će transparentnost postati navika. Izvesno je da stepen interesovanja građana za skupštinska zasedanja neće biti isti kao prvog dana, ali vlast koja zna da je gledaju ponaša se drugačije, odgovornije, odmerava svoje odluke, argumente i glasanja, i to važi za novu većinu jednako kao za staru.

Zamka spektakla

Osim lepih slika, radosti i svečane atmosfere, postoje i perspektive koje mogu biti važna upozorenja. Poređenje gledanja skupštinskog zasedanja sa finalom Lige šampiona ukazuje na jedno od njih. Navijač ispred malog ekrana ne procenjuje argumente, on čeka gol. Nil Postman je pre četiri decenije u knjizi „Zabavljajući se do smrti“ pisao kako televizija svaki sadržaj, pa i politiku, pretvara u zabavu. Okupljena publika koja poslanicima tapše i šalje poljupce nije politička zajednica. Intenzitet doživljaja je snažan, pa posle nekoliko sati prenosa publika ima osećaj aktivnog učešća i konkretnog učinka, iako se sve završilo samo – na gledanju.

Uprkos neprekidnom prisustvu kamere, u Skupštini mora postojati razlika između medijskog, performativnog nastupa i političke odgovornosti. Medijski nastup se ocenjuje po uverljivosti, a poslanik po tome za šta je glasao, za kakvu politiku se borio, šta je za građane promenio i šta je od obećanog ispunio

Već prvog dana videlo se kako nekoliko sekundi snimka može da nadjača sate rasprave: mrežama i portalima ne kruže zaključci i odluke, koliko njeni najupečatljiviji trenuci, istrgnuti iz konteksta. Pred početak jučerašnjeg zasedanja poslanica Lidija Vukićević polivena je jogurtom ispred Skupštine. Snimak je imao sve što je potrebno za viralnost, a Vučić je incident pomenuo već na početku obraćanja. Jedan gest ispred zgrade mogao je da zaseni ono što se kasnije događalo unutra.

skupstina srbije drugi dan konstitutivne sednice 181126 foto marko ljutica 53
Foto: Marko Ljutica

Politikolog Bernar Manen opisao je savremenu fazu predstavničke vlasti kao „demokratiju publike“, u kojoj birači sve manje glasaju za programe, a sve više reaguju na ličnosti i scene. Tu leži i zamka za kraj Vučićeve ere. On je izgubio institucionalnu poziciju, ali će se boriti da zadrži glavnu ulogu. Dovoljno je da publika i dalje čeka njegove replike, komentariše ih i deli na mrežama i meri uspeh drugih poslanika time koliko su samog Vučića isprovocirali. Čak i činjenica da je postao „samo jedan od 250“ zadržava ga u središtu priče, ako se preostalih 249 doživljava i vrednuje po tome kako se prema njemu postavljaju.

Konstituisanje novog saziva Skupštine istovremeno je kraj dvogodišnje studentske i građanske borbe koja je svoju snagu i vidljivost gradila neverovatnim skupovima, pesmom, muzikom, viralnim sadržajima, zajedništvom i emocijom, i početak faze u kojoj dešavanja u sali ne mogu više biti performans. Uprkos neprekidnom prisustvu kamere, u Skupštini mora postojati razlika između medijskog, performativnog nastupa i političke odgovornosti. Medijski nastup se ocenjuje po uverljivosti, a poslanik po tome za šta je glasao, za kakvu politiku se borio, šta je za građane promenio i šta je od obećanog ispunio.

Da li smo spremni za stvarnost?

Konačno, medijski događaj je po svojoj definiciji izuzetak, incident. Posle njega dolazi rutina: budžet, izmene zakona, rad odbora, sednice do kasno uveče u kojima nema neprekidnih emocionalnih i retoričkih skokova. Publika naviknuta na uzbuđenje finala može biti razočarana redovnim “utakmicama” sezone. Zasedanja skupštine mogu postati “dosadnija”, a procedure komplikovanije za praćenje. Biće potrebna zahtevnija pažnja, ona koja pita šta je urađeno, u kom roku i sa kakvim efektima. Zato će mera kvaliteta nove srpske, krhke demokratije biti ne broj gledalaca konstitutivne sednice, već razumevanje i interesovanje za usvojene odluke i vrednosti politike koja se vodi.

Pobunjeno društvo ušlo je u institucije. Njegova snaga više se ne meri brojem ljudi na ulici, već zakonima, budžetom i spremnošću da položi račun onima koji su poslanike i poslanice juče ispratili iz Pionirskog parka. Medijski događaj je završen. Počinje politika, a nju moramo da pratimo manje kao publika, a više kao građani kojima vlast mora da ponudi rešenja i objašnjenja

To donosi i drugačiji zadatak za medije. Ako redakcije nastave da izveštavaju po logici utakmice (ko je koga ponizio, čiji je klip najgledaniji), nova Skupštinu prikazivaće se jezikom stare. Izraz lica, lapsus ili geg uvek su lakša vest od amandmana, ali građanima će od medija biti potrebne analize, objašnjenja, formati izveštavanja koji će procedure i politiku činiti razumljivim, umesto da ih pretvaraju u šou. I najviše od svega, biće potrebno kritičko preispitivanje i ukrštanje suprotnih stavova i argumenata, od čega smo se svi odvikli – i gledaoci, i mediji.

Pred Srbijom je faza izlaska iz širokog društvenog performativnog aktivizma u fazu politike i građenja novog odnosa prema ljudima za koje se do sada navijalo. U skupštinskim klupama sada sede ljudi iz zborova, blokada i različitih vrsta protesta. Pobunjeno društvo ušlo je u institucije. Njegova snaga više se ne meri brojem ljudi na ulici, već zakonima, budžetom i spremnošću da položi račun onima koji su poslanike i poslanice juče ispratili iz Pionirskog parka. Medijski događaj je završen. Počinje politika, a nju moramo da pratimo manje kao publika, a više kao građani kojima vlast mora da ponudi rešenja i objašnjenja.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

3 komentara
Poslednje izdanje