Konstitutivna sednica 15. saziva Skupstine Srbije Foto Filip Kraincanic Nova 4
Foto:Filip Krainčanić Nova.rs

Zadatak nove većine nije da odlučuje o budućnosti plenuma i zborova, nego da otvori trajne, delotvorne i svima dostupne mogućnosti građanskog učešća u radu institucija. Demokratija nije ostvarena onda kada pobednici dobiju mogućnost da upravljaju državom. Ostvaruje se onda kada ni pobednici više ne mogu upravljati njome mimo institucija

Studentski pokret je na parlamentarnim izborima osvojio 53 odsto glasova. Time je postigao ono što je pre godinu dana izgledalo gotovo nezamislivo: društvena mobilizacija nastala kao odgovor na institucionalnu neodgovornost postala je politička alternativa sa većinskom podrškom građana. Ali izborna pobeda nije samo kraj jednog procesa. Ona otvara pitanje koje je tokom gotovo dve godine protesta moglo da ostane u drugom planu: kakav odnos treba da postoji između pokreta koji je omogućio promenu i institucija koje sada preuzimaju odgovornost za njeno sprovođenje?

Dok je pokret postavljao zahteve vlasti, odnosi su bili relativno jasni: studenti su odlučivali o sopstvenom delovanju i tražili odgovornost od institucija. Sada se menja priroda problema. Parlamentarna većina treba da donosi zakone, bira vladu i odlučuje o javnim finansijama, a te odluke neće uvek biti jednostavne, jednoglasne niti popularne.

Odmah treba napraviti jednu ogradu. O tome u kojoj će formi studentski pokret nastaviti da postoji odlučuje sam pokret. Predmet ovog teksta je nešto drugo: kako treba da funkcionišu demokratske institucije, nezavisno od toga kakvu će budućnost pokret izabrati. Upravo jasnoća tog razgraničenja omogućava da se o budućnosti pokreta odlučuje slobodno, bez pretpostavke da on mora da obavlja unapred zadatu funkciju u odnosu na novu vlast.

Konstitutivna sednica 15. saziva Skupstine Srbije Foto Filip Kraincanic Nova.rs 01 13
Konstitutivna sednica 15. saziva Skupštine Srbije Foto:Filip Krainčanić Nova.rs

Različiti izvori demokratskog autoriteta

Društveni pokreti i demokratske institucije ne crpu autoritet iz istog izvora. Autoritet je prihvatanje nečijeg uticaja kao opravdanog: neko se sluša zato što mu priznajemo stručnost, zalaganje ili položaj. Pokret stiče autoritet kroz poverenje, zajedničko delovanje i sposobnost da pokrene društvo. Državne institucije, međutim, dobijaju ovlašćenja na osnovu Ustava i zakona. To što neko ima zakonsko pravo da odlučuje ne znači da automatski uživa i poverenje građana. To poverenje institucije moraju da zasluže svojim delovanjem u opštem interesu.

Ova razlika posebno dobija na težini posle izborne pobede. Pedeset tri odsto glasova daje snažan mandat za sprovođenje programa, ali ne znači da većina vlada samo za svoje birače, niti da državni organi postaju instrument volje onih koji su omogućili pobedu. Institucije moraju jednako da štite prava i interese svih građana, uključujući i one koji nisu podržali Studentsku listu. Izbori određuju ko dobija ovlašćenje da odlučuje. Ustavni poredak određuje kako se to ovlašćenje koristi, ko ga kontroliše i koje granice ne sme da pređe.

Plenumi, horizontalna koordinacija, rotacija i ograničeni mandati omogućili su da zajednički deluje veliki broj ljudi različitih političkih uverenja, bez tradicionalnog partijskog vođe. Pokazalo se da građani mogu preuzeti odgovornost za zajedničke odluke

Upravo je odsustvo te razlike obeležilo sistem protiv kojeg se pokret pobunio. Institucije su postojale, ali je njihovo delovanje zavisilo od političkog autoriteta izvan njih, a pitanje „znaš li ti ko sam ja?“ važilo je više od svakog pravila i argumenta. Zato demokratska promena ne može značiti samo zamenu ljudi na vrhu takvog sistema. Ona zahteva promenu načina na koji se moć ostvaruje.

Zašto država ne može funkcionisati kao pokret

Studentski pokret razvio je prakse koje su proširile predstavu o mogućnostima demokratskog organizovanja. Plenumi, horizontalna koordinacija, rotacija i ograničeni mandati omogućili su da zajednički deluje veliki broj ljudi različitih političkih uverenja, bez tradicionalnog partijskog vođe. Pokazalo se da građani mogu preuzeti odgovornost za zajedničke odluke i da su dobre odluke često nastajale ne uprkos dugim i napornim raspravama, nego zahvaljujući njima.

rektorat 29112024 0007
Zastani Srbijo Beograd Rektorat Foto:R. Z./ATAImages

Ali ono što je omogućilo mobilizaciju ne mora omogućiti i upravljanje. Isto iskustvo pokazalo je i granice takvog organizovanja: odluke su ponekad spore, a nije uvek jasno ko govori u čije ime. Državne institucije, međutim, moraju da odlučuju u zakonskim rokovima, raspolažu javnim sredstvima i odgovaraju za posledice svojih odluka. Za razliku od političkih stranaka, pokreta i udruženja, državna uprava ima obavezu da donosi odluke koje su obavezujuće za sve u državi: sprovodi zakone, odlučuje o pravima i obavezama građana, izdaje dozvole, naplaćuje poreze i nadzire poštovanje propisa. Njene odluke su pravno obavezujuće i mogu se prinudno izvršiti, zbog čega moraju biti zasnovane na zakonu, uz mogućnost pravne zaštite i sudske kontrole.

Konsultovanje, javna rasprava i organizovano izražavanje zahteva sastavni su delovi demokratije. Problem nastaje tek kada se politički uticaj pretvori u neformalno obavezujuću instrukciju koja zamenjuje odluku nadležnog organa

Vlada određuje političke prioritete, usmerava rad uprave i odgovara za sprovođenje svog programa, ali se o pojedinačnim pravima građana odlučuje po zakonu, a ne po političkom nalogu. Isto načelo odgovornosti važi i za druge institucije: ministar ne može odgovornost za odluku iz svoje nadležnosti preneti na neformalno telo, niti poslanik može izbeći odgovornost za glasanje pozivajući se na instrukciju donetu izvan parlamenta. Građani moraju imati jednak tretman bez obzira na političku pripadnost ili to ko je na vlasti. To nije argument protiv kolektivnog odlučivanja, već protiv zamagljivanja odgovornosti i mešanja političkog uticaja sa zakonskim ovlašćenjima.

Država mora da radi i kada saglasnosti nema, dok pokretu može biti dovoljan zajednički cilj. I za to Srbija ima primer. Tokom zime 1996/97 višemesečni protesti, u kojima su studenti imali istaknutu ulogu, primorali su režim da prizna pobedu koalicije „Zajedno“ na lokalnim izborima, među ostalim u Beogradu. Ali ono što je široki pokret predvođen koalicijom držalo na ulici, otpor jednom režimu, nije bilo dovoljno da je održi na vlasti. Na jesen 1997. koalicija se raspala, a tadašnji gradonačelnik Beograda Zoran Đinđić smenjen je u gradskoj skupštini posle samo 7 meseci.

Opasnost od nove neformalne moći

Jedan od najvećih izazova svake demokratske tranzicije jeste odnos između formalnih nadležnosti i stvarnih centara odlučivanja. Ako se odluke u parlamentu i vladi donose samo formalno, dok se njihova sadržina određuje u nekom drugom, politički uticajnijem krugu, institucije ponovo gube samostalnost. Nije presudno da li taj krug čine pojedinci, partijska rukovodstva ili kolektivna tela. Problem nastaje kada neko raspolaže stvarnom moći odlučivanja, a ne snosi odgovornost koju zakon vezuje za tu moć.

Kolektivno telo nije zaštita od toga. Američka teoretičarka Džo Friman je još sedamdesetih opisala „tiraniju bezstrukturnosti“: odsustvo formalne hijerarhije ne ukida moć, nego je čini nevidljivom, pa zato i nepodložnom kontroli. Italijanski Pokret pet zvezdica, koji je 2018. ušao u vladu, nastojao je da odluke članstva donete preko internet platforme obavezuju njegove poslanike. Istovremeno, pravilima su bile predviđene visoke novčane kazne za napuštanje poslaničke grupe, uključujući slučajeve političkog neslaganja. Time je otvoreno pitanje slobode poslaničkog mandata: kako poslanici mogu samostalno da odlučuju i odgovaraju za svoj glas ako se na njih vrši pritisak da slede odluke donete izvan parlamenta? Time je otvoren problem slobode poslaničkog mandata, koju Ustav Italije izričito štiti.

Ne može se istovremeno zahtevati odgovornost izabranih predstavnika i uskratiti im mogućnost da samostalno odlučuju. Demokratski legitimitet promene ne može biti trajni izuzetak od demokratskih pravila

Opasnost retko dolazi iz zle namere. Moć ne menja ljude samo time što im daje privilegije, nego i time što ih postepeno uverava da najbolje znaju, da nemaju vremena da slušaju i da je svako neslaganje prepreka poslu koji treba da završe. Frakcionaštvo ili partijašenje počinju tamo gde prestaje otvoren razgovor, a pripadnost krugu postaje važnija od argumenata. To ne znači da izabrani predstavnici treba da budu izolovani od ljudi i organizacija koje su ih podržale. Konsultovanje, javna rasprava i organizovano izražavanje zahteva sastavni su delovi demokratije. Problem nastaje tek kada se politički uticaj pretvori u neformalno obavezujuću instrukciju koja zamenjuje odluku nadležnog organa.

Zamislimo izbor Zaštitnika građana (ombudsmana). Različite organizacije, stručne grupe i građani mogu javno predlagati potencijalne kandidate, razmatrati njihove kvalifikacije i iznositi mišljenja o tome ko bi najbolje obavljao ovu funkciju. Ali zakon jasno određuje postupak: kandidati se prijavljuju na javni poziv, nadležni skupštinski odbor utvrđuje predlog, a Narodna skupština bira Zaštitnika građana. Poslanici moraju imati mogućnost da samostalno odlučuju i snose odgovornost za svoj izbor, a ne da samo potvrđuju odluku donetu izvan parlamenta. To je posebno važno kada se bira nezavisan državni organ koji treba da štiti prava svih građana, bez obzira na to ko je na vlasti. Ne može se istovremeno zahtevati odgovornost izabranih predstavnika i uskratiti im mogućnost da samostalno odlučuju. Demokratski legitimitet promene ne može biti trajni izuzetak od demokratskih pravila.

zoran pasalic foto fonet milica vuckovic
Zoran Pašalić Foto: FoNet/Milica Vučković

Kako sačuvati demokratsku energiju u institucijama

Razgraničenje nadležnosti ne znači da se demokratija iscrpljuje izborima. Jedna od najvažnijih lekcija pokreta jeste da građani žele i mogu da učestvuju u političkom životu mnogo intenzivnije nego što im postojeće institucije omogućavaju. Zadatak nove većine nije da odlučuje o budućnosti plenuma i zborova, nego da otvori trajne, delotvorne i svima dostupne mogućnosti građanskog učešća u radu institucija.

Irska pokazuje da to nije utopija. Pitanje abortusa decenijama je delilo društvo i blokiralo politiku, pa je 2016. formirana građanska skupština od 99 ljudi, izabranih žrebom tako da predstavljaju društvo. Uz stručne informacije i više vikenda rasprave, preporučili su promenu Ustava. Preporuke je razmatrao parlamentarni odbor, a odluku su 2018. na referendumu doneli građani, sa 66 odsto glasova za. Skupština je savetovala, a odgovornost je ostala tamo gde pripada: kod parlamenta i birača.

Moć ne menja ljude samo time što im daje privilegije, nego i time što ih postepeno uverava da najbolje znaju, da nemaju vremena da slušaju i da je svako neslaganje prepreka poslu koji treba da završe

Posebno je važno da učešće ne zavisi od bliskosti sa nosiocima vlasti. Građani koji su organizovali proteste ne smeju imati manje mogućnosti da utiču na politiku od drugih, ali ni privilegovan pristup koji ostatku društva nije dostupan. Demokratsko upravljanje nije samo pitanje procedura. Ono zahteva svesno i dobrovoljno odricanje od dela sopstvene moći da bi se napravio prostor za druge, uključujući i one koji su tiši, sporiji i manje vešti u izražavanju. Poenta nije da svako mora biti u pravu, nego da niko nema unapred rezervisano pravo da bude u pravu.

Isto važi za znanje. Više stotina stručnjaka radilo je u programskim i drugim grupama Studentske liste, što je značajan resurs za javne politike. Njegova vrednost zavisiće od toga da li se stručnost može uključiti u rad institucija kroz otvorene i proverljive procedure, a ne kroz pripadnost bilo kojoj političkoj ili društvenoj mreži. Nije potrebno da svi koji su doprineli promeni postanu deo nove vlasti. Potrebno je da vlast za odgovorne funkcije bira ne one koji se nikome nisu zamerili, nego one koji su spremni da se zamere svakome kada treba braniti javni interes.

Autonomija institucija kao merilo promene

Lako je zahtevati samostalnost institucija dok one služe protivniku. Teže je kada treba da ograniče moć onih kojima verujemo, a najopasniji je trenutak u kojem pobednici poveruju da se to njima ne može dogoditi. Zato je to pravo merilo promene: institucije ne smeju zavisiti od neformalnog odobrenja bilo kog političkog aktera da bi obavljale svoje nadležnosti, pa ni onog koji ih je izborio.

ustavni sud foto vesna lalic nova rs
Ustavni sud Foto: Vesna Lalić/Nova.rs

To podrazumeva i sposobnost da se donose odluke koje nisu popularne među sopstvenim pristalicama. Nezavisni organi moraju moći da kontrolišu i one koji su ih imenovali. Sudovi moraju odlučivati bez obzira na politička očekivanja. Vlada mora odgovarati za svoje odluke, a ne pozivati se na autoritet pokreta da bi tu odgovornost izbegla. Građani i društvene organizacije, s druge strane, moraju imati puno pravo da te odluke kritikuju i osporavaju, a to pravo ne proizlazi iz zasluga u prethodnoj političkoj borbi, nego iz samog demokratskog poretka.

Kakvu god formu pokret izabere, nova parlamentarna većina ima obavezu da izgradi sistem u kojem institucije deluju prema javnim pravilima, definisanim kroz sučeljavanje različitih pokreta, stranaka i drugih društvenih grupa. U tome je možda najvažniji smisao demokratske promene koju je studentski pokret omogućio. Njena trajnost neće zavisiti od toga koliko dugo će politički autoritet pokreta ostati snažan, nego od toga da li će institucije postati sposobne da funkcionišu nezavisno od svakog takvog autoriteta. Demokratija nije ostvarena onda kada pobednici dobiju mogućnost da upravljaju državom. Ostvaruje se onda kada ni pobednici više ne mogu upravljati njome mimo institucija.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

0 komentara
Poslednje izdanje