shutterstock 2568458733
Foto: Shutterstock/EvaL Miko

Kasno su shvatili da ih je vođa lagao da će ovo da traje večno, da u avionu ima mesta za sve. Probuđena zemlja je gladna pravde, a neke duše čekaju zemaljski i Božji sud

I posle toliko godina, kao da gledam sam sebe kako kao mlad radnik sedim na nekoj stolici sa strane u mračnoj i zadimljenoj kancelariji na prvom spratu ulaza broj 3, one velike sive zgrade u nekada ulici 29. novembra. Rečeno mi je da sedim tako po strani, ali nikako na onoj stolici naspram šefovog stola, dok ne dobijem svoj sto. To je trajalo otprilike tri godine dok nije došao jedan drugi mlad radnik kome je šef, kao i onomad meni, rekao: „Sine, mlad si ti radnik“, i onda mu objašnjavao definiciju mladog radnika u Ministarstvu sile koja uopšte i nije bila naročito komplikovana i teška za pamćenje. Mlad radnik – prvi u redu za burek, zadnji u redu za platu.

Pamtim i moj susret sa svim onim što neko nije stigao ili je zaboravio da napiše u tim nekim policijskim knjigama. Da postoji ta neka okrnjena šolja za kafu na stolu, usred papira, pored koje je piksla koju će valjda negde ujutru isprazniti spremačica. Šef umoran od teških državnih obaveza, u košulji sa vazda povrnutim rukavima i sakou koji okačen na onom službenom čiviluku, koji je tu verovatno od useljenja, čeka spreman na sastanak.

Još sam pod utiskom da u onom pritvoru ili zatvoru u Novom Sadu ima stenica. I da su deca stoički podnela susret sa zarobljenom državom, uvek favorizovanim životom i stenicama

Preko puta njega, na stolici gde sede privedena lica, sedi mlad čovek kome je teško i koji shvata da je pogrešio. Nakon mnogo godina, nadam se da je shvatio da je imao sreće što je „pao“ na izvršenju prvog krivičnog dela. U momentu nema drugara, saučesnika, tate, mame… nikog. Samo strašna kancelarija, retrogradni Merkur, podzemne vode i narodna milicija.

Kao da gledam kad mu šef priča šta je bitno za zatvor, pošto mu je to prvi put, ali svakako ide u Kinšasu. Šef je uvek davao pametne savete, a ja sam gledao da to zapamtim i puno puta sam se pitao da l’ je možda trebalo neku drugu školu da upišem.

profimedia 0833503973 copy
Foto: Dmitrii Melnikov / Alamy / Alamy / Profimedia

Onako umoran, pije dvanaestu kafu iz te okrnjene šolje, u ruci drži cigaretu koja je, onako, do pola izgorela, i nikad ne znaš gde će taj pepeo da padne, ne znamo da l’ je prošla ponoć i da l’ uopšte idemo kući, ali ono što je sigurno je da taj preko puta šefa i dijagonalno od mene ide u pritvor.

„Vidi dečko, da ti kažem… Znaš li šta je mnogo bitno za zatvor?“ Iskren da budem, ni ja nisam znao šta je tačno bitno, ali svašta mi je padalo na pamet, a znao sam da toga nema u kriminalističkoj taktici na prvoj godini i metodici na drugoj.

„Nes kafa… Nes kafa je bitna. Jer u zatvoru nema vruće kafe, sine, samo hladna. I onda je najbolje nes. A ti ne možeš da veruješ kako zatvorenici to lepo umute. Pa to bude kao s televizije, i vremenom postaješ pravi virtuoz u mućenju nes kafe. Tvoji budu oduševljeni kad izađeš posle par godina, pa kad vide kakav si maestro. Nema kafića koji neće da te primi. ‘Zima, leto, mene eto…’ i izađeš kao ozbiljan poznavalac pripreme nes kafe u neadekvatnim uslovima.“

Oni koji su odlučivali o nečijim životima, trenutno se sapliću o sopstveni ponos dok sa rukama vezanim lisicama i trenerkama od preko hiljadu evra čiju marku ne umemo da izgovorimo, u pratnji dojučerašnjih kolega sa kojima su pevali „Ruzmarin“ i mislili da nikad neće svanuti, bivaju privedeni „k poznaniju prava“

A ovom nesretniku koji zamišlja kako muti nes kafu u zatvoru nije dobro, proklinje dan kad je rešio da se bavi kriminalom, jer kriminal je težak posao, i kune se u sebi da neće više nikad. Ja zapamtim to za nes kafu, a i viđao sam pomenutu situaciju posle, kad sam kao stariji radnik obavljao neke razgovore po zatvorima. Živa istina.

Taman kad pomisli da je to taj pametan savet – i, ako može, da se pozdravljamo, pa on da ide u pritvor, a mi da vidimo da l’ idemo kući – šef zapali još jednu cigaretu, onako, jednu na drugu.

„A je l’ znaš šta je još bitno, sine? Nemaš pojma, naravno… Bitno da ne jedeš puno hleba. Nije zdravo. Radićeš ti sklekove i sve je to OK, ali pojedeš samo pola hleba. Pola sačuvaš. Najbolje da ostane onaj kraj od hleba, i to pustiš da odstoji dva-tri dana.“

Zamišljen onaj nesretnik, ali zamišljen i ja. Mislim, nije baš zdravo puno hleba, al’ što da ga čuva.

„Ima pacova, sine. Nemaš predstavu gde sve on može da prođe. Izlaze iz zidova, iz kanalizacije, iz čučavca. Jel znaš da je čučavac u ćeliji, retko gde je WC šolja, i to odmah pored kreveta. Nisi znao? Nisi… A onda taj hleb zaglaviš tako, po tim rupama, odakle mogu da izađu i onda se pacovi zanimaju s hlebom.“

shutterstock 2534546003
Foto: Shutterstock

Sad nije dobro ni meni, jer sam u tom momentu zamislio pacova kako izlazi iz čučavca. Ne znam šta ovaj drugi razmišlja, ali vidim da menja boje.

Eto, to je to, valjda nema više. Da se razilazimo.

I jedno minut svi ćutimo.

„Zdenka sir. Jaaako bitan, sine. Jako bitan. Dobija se ponekad za doručak. Nemoj da jedeš, čuvaj to u džepu od košulje.“

Niti ovaj što je pred padanjem u nesvest da pita što baš zdenka, nit’ ja želim da čujem objašnjenje, i sve imam strah da će šef da objašnjava.

„Teško je tamo, sine. Možda zatreba.“

I odvedosmo ga u pritvor, a mi odosmo kući da brzo spavamo i da se za četiri-pet sati pojavimo na poslu. A onda šef kaže meni, mladom radniku:

„Prvi mu je put. Gre’ota da ne probam sa pričom. To je sat vremena mog beneficiranog radnog staža, a njemu je možda odluka za ostatak života.“

A meni, mladom radniku, lekcija za ceo život.

Oni koji su noseći uniformu oduzeli život i čekali da pod batinama duša napusti izmrcvareno telo, polako se pakuju i čekaju svoj red. Oni koji su ih štitili ove dve godine nadaju se da će se mač pravde nekako zaustaviti tačno ispred njih

Ne bi mi to ni palo na pamet, nego sam još pod utiskom da u onom pritvoru ili zatvoru u Novom Sadu ima stenica. I da su deca stoički podnela susret sa zarobljenom državom, uvek favorizovanim životom i stenicama.

Oni koji su odlučivali o nečijim životima, trenutno se sapliću o sopstveni ponos dok sa rukama vezanim lisicama i trenerkama od preko hiljadu evra čiju marku ne umemo da izgovorimo, u pratnji dojučerašnjih kolega sa kojima su pevali „Ruzmarin“ i mislili da nikad neće svanuti, bivaju privedeni „k poznaniju prava“.

Kasno su shvatili da ih je vođa lagao da će ovo da traje večno, da u avionu ima mesta za sve i da postoje mesta gde je potpuno nebitno, čak i opterećujuće, ako si dobar poznavalac vina ili tompusa.

Do juče načelnici, pukovnici, sa momcima u uskim farmericama i modernim patikama, ošišani kao vijetnamski veterani, sa pravoslavnim tetovažama, izlaze iz onih crnih kockastih mercedesa koji ih nakon after-partija, preskupih vina, žena i cigara voze u preskupe kuće i penthause, u danu su upoznali pravdu i doživeli prosvetljenje.

1755249088 marko kricak JZO foto printscreen x OSNA 🐇 sa omladine strane 2
Marko Kričak Foto: Printscreen/X/OSNA 🐇 sa omladine strane

Oni koji su noseći uniformu oduzeli život i čekali da pod batinama duša napusti izmrcvareno telo, polako se pakuju i čekaju svoj red. Oni koji su ih štitili ove dve godine nadaju se da će se mač pravde nekako zaustaviti tačno ispred njih i da će se dolče vita nesmetano nastaviti, ali to se neće desiti. Mislim da uzalud po fiokama prebiraju da li ima nečega za trgovinu.

A mnogima je prvi put da su „pali“. Nisu ni znali da se bave kriminalom, jer ih je komandant slagao. Pa mislili su da dobro rade za državu.

Siguran sam da će mnogi od njih postati pravi profesionalci u mućenju nes kafe i da će postati zatvorske legende, te da će se dugo pričati o njima…

„E, je l’ se sećaš, onaj pukovnik, kakvu je on penu pravio čoveče, pa znao i srce da nacrta!“ Imaće tu i dosta vremena za crtanje, slikanje i jedno povlačenje u sebe.

I tu mi pade na pamet ona Njegoševa: „Misli su mi veće jade dale, dvadest puta, no teški poslovi.“ Razmišljaće o SKAJ komunikaciji, o prijavama koje ih čekaju odmah tu, iza ćoška. Proganjaće ih skupa vina, službeni automobili, žene sa dva broja većim, perfektno odrađenim keramičkim zubima, u koje su bili zaljubljeni, proganjaće ih stanovi dobijeni u igri brzi prstiju, parkovi koje su zauzeli za svoja dvorišta. Proganjaće ih oni koji su umrli pod čudnim okolnostima, i oni koji je tek trebalo da umru.

Probuđena zemlja je gladna pravde, a neke duše čekaju zemaljski i Božji sud. Deca koja su sa drvenim mačem krenula na aždaju i dalje nam drže čas. U vazduhu se oseća da nismo večno osuđeni na podgrejane iluzije, da ima mesta za pravdu.

Gre’ota je. Pričajte sa ovima koji još nisu pohapšeni. Recite im da ne valja puno hleba da se jede. Recite im i za zdenku.

Ali prećutite za stenice…

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

0 komentara
Poslednje izdanje