Utisak susreta sa pravim, živim čovekom ne proizlazi iz gotovo zastrašujuće uverljivosti figura vajara Žarka Bašeskog, već iz njegovog umeća da fizičkim obličjem dočara unutrašnji svet portretisanih. Iako ponekad monumentalnih dimenzija, njegove skulpture otkrivaju krhka stanja duše – ranjivost, beznađe, osećaj nemoći – sve ono što pojedinac najčešće ne sme da pokaže, da ne bi bio “pregažen”.
Zato, gledajući sve te ljude, zapravo gledamo sebe, ogoljene od maski i privida samouverenosti. Nelagoda koju izaziva takvo iskustvo, međutim, nije razlog za uzmicanje, već poziv na suočavanje sa Korporealnošću, kako je nazvana nedavno završena izložba ovog makedonskog akademika u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu.
Postavkom koju su kustosirale Zlata Vučetić (MSUB) i Maja Krstevska (NGM), predstavljen je samo delić opusa Baševskog, i to prvi put u srpskoj prestonici. Svetska publika ga odavno poznaje, budući da je predstavljao svoju državu Severnu Makedoniju na 54. Bijenalu u Veneciji (2011), nastupao na internacionalnim izložbama u Kanberiju (Australija), Montereju (Kalifornija), Bilbaou (Španija), Roterdamu (Holandija), Nirnbergu, Parizu, Njujorku, Rigi, Mariboru…
Dimenzije u skladu sa težinom problema
Radeći samo portete prvih 20 godina karijere, prešao je na cele figure, želeći da i u grč ruke, napetost kuka ili noge prenese psihološko stanje koje sve navedeno prouzrokuje. Lice je, na neki način, ostalo dominantno, iskričavih očiju, ali i obrubljenih trepavicama od prirodne dlake, bilo ljudske ili, recimo, konjske, zavisno od formata rada.

Pre no što pristupi izradi određenog dela, Baševski se usredsredi na neki od brojnih problema koji okupira današnjeg čoveka. Onda ga sa svih strana analizira, a potom fotofrafiše svoje studente, prijatelje, komšije, u određenim pozama, tražeći pokret ili položaj koji će najbolje izraziti zamisao na koju se fokusirao.
“Dimenzije skulpture zavise od potrebe i od cilja koji želim da postignem. Njihovom veličinom određujem značaj onoga što želim da potenciram ili umanjim u kontekstu date ideje”, umetnik kaže za Radar.
Bilo da je skulptura ogromna ili mala, način rada je isti: nakon što napravi konstrukciju, ovaj poznati skulptor prelazi na vajanje modela, u glini – ako se radi o većem formatu, ili plastelinu, ako će delo biti minijaturno. Onda pristupa livenju u poliesteru, pomažući se specijalnim silikonima koje nabavlja od kojekuda, što vajarski postupak komplikuje i poskupljuje.
Fenomen zvani čovek
Ali, rezultat je tada impozantan: pokrov skulpture postaje ljudska koža, oko samo što se ne pomeri, iz usta samo što ne pokuljaju reči, što je posledica i dodatnih intervencija, poput oslikavanja detalja, ili naglašavanja pregiba i pora.
Zatim ostaje da to artificijelno biće obuče u prikladnu garderobu, kada rad smatra završenim. Bonus je ambijent u koji ga postavlja, dodajući delove nameštaja ili samo sitnice kao što je braunila, kako dočarava atmosferu veštačkog održavanja života na apartima.
”Sam čovek je najbolji i najrealniji medij kroz koji se svaki fenomen može razumeti. Ako u delu vidite dozu humora – to sam ja – ali može biti svako ko shvati da je to najbolji način da se prihvate najteža stanja, svima zajednička”, Baševski naglašava.

Zato nije važno da li je to represivno društvo u kom se pojedinac zadesio balkansko, evropsko, američko… “Društvo čini čovek i sve počinje i završava se sa njim. Stoga je razumevanje čoveka moj krajnji cilj”, on eksplicira.
Umetnički žanr putem kojeg dolazi do tog cilja, neki teoretičari nazivaju konceptualnim hiperrealizmom. “U svetu danas jača trend približavanja i pomirenja čiste konceptualnosti i realističke figuracije, što je vidljivije u velikim sredinama poput Evrope i Amerike”, objašnjava poznati vajar.

Međutim, s obzirom na svoju moć da secira socijalne prilike, da “najdublje prodre u različita društvena stanja i prva prepozna njihove potrebe, mane i vrline”, umetnost svuda biva “prva na udaru kada nastupi društvena kriza”, kako umetnik zapaža.
Malo o biografiji
Žarko Bašeski je diplomirao je 1988. godine na Fakultetu likovnih umetnosti u Skoplju, gde je 1998. stekao i zvanje magistra umetnosti. Od 2010. godine radi kao profesor na Odseku za vajarstvo istog fakulteta. Član je Društva likovnih umetnika Makedonije (DLUM) od 1988. godine. Dopisni je član Makedonske akademije nauka i umetnosti (MANU). Od 1984. godine aktivno izlaže. Njegova dela nalaze se u javnom prostoru Severne Makedonije, kao i u privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu, dok njegov višedecenijski rad potvrđuje kontinuirano interesovanje za ljudsku figuru, njenu fizičku pojavnost i psihološku složenost.
Zbog velikog interesovanja beogradske publike, izložba Korporealnost je bila produžena za još gotovo dve nedelje.
