Sve tajno postaće javno, poručuje Biblija, a pad režima SNS-a to omogućuje sukcesivno, pa je na svetlost dana isplivala jedna afera iz Barajeva koja se tiče uludo utrošenih oko 24 miliona evra. Radi se o investiciji u gasifikaciju tog naselja, zbog čega je navodno 2018. sklopljen bizaran ugovor između Opštine Barajevo, Srbijagasa i privatne kompanije Promont Group iz Novog Sada.
Pravosudni organi mogli bi da ovaj aranžman ocene kao koruptivan ukoliko Javno tužilaštvo za organizovani kriminal postupi po krivičnoj prijavi grupe građana Barajevo inicijativa. Jer, toliko je razloga da se ovaj dil, ugovoren u jeku kampanje za poboljšanje energetskog sistema uz pomoć ruskih resursa, upravo tako oceni. Ovaj slučaj ćemo detaljno razmotriti, kao pokazni primer onoga što se dešavalo proteklih godina, i to ne samo u Barajevu.

Tako su akteri ove konkretne vrste „progresa“ krenuli od usvajanja opšteg programa gasifikacije naseljenih mesta na teritoriji opštine, 24. januara 2018. Svega dve nedelje kasnije, 6. februara, Skupština opštine izabrala je Promont Group d. o. o. za strateškog partnera, opredelivši se za uobičajeni princip izvlačenja novca iz državnog budžeta, uz obavezno zaobilaženje propisa.
Tu pravnu nepodopštinu o izboru pulena potpisao je tadašnji predsednik opštine Slobodan Adamović, iako u tom trenutku „strateški partner“ kao izvođač radova još nije bio izneo nikakvu ponudu predviđenih aktivnosti, ni njihovu cenu, već je to učinio tek tri nedelje kasnije. Tek tada je Milinko Cicmil, direktor Promont grupe, dostavio predračun na 20.200.480 evra, bez PDV-a, uz specifikaciju radova.
Zakon o javnim nabavkama je u potpunosti zaobiđen i posao direktno dodeljen privilegovanoj firmi bez ikakve tržišne konkurencije. Opštinsko rukovodstvo suštinski je poslužilo kao formalni protočni kanal za legalizaciju ovog posla
Damir Tolja
Ponuda se već sledećeg dana, 28. februara, zvanično zavodi u sedištu Srbijagasa u Novom Sadu, što je aminovao pravobranilac opštine Barajevo Zoran Bašanović, smatrajući ugovor validnim – bez provere cene i predmera, kako naglašavaju članovi Inicijative. Pa su taj dokument već 1. marta (2018) potpisali Adamović, Cicmil i direktor Srbijagasa Dušan Bajatović.
„U normalnim pravnim okolnostima, infrastrukturni radovi vredni toliku sumu novca, moraju proći kroz međunarodni ili otvoreni javni tender sa strogim kriterijumima za izbor najpovoljnijeg ponuđača, bankarskim garancijama i referencama. Međutim, JP Srbijagas i lokalna samouprava primenile su mehanizam ‘trojnog ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji’ kojim se privatna firma proglašava ‘strateškim partnerom’. Na taj način je Zakon o javnim nabavkama u potpunosti zaobiđen, a posao direktno dodeljen privilegovanoj firmi bez ikakve tržišne konkurencije“, obrazlaže Damir Tolja iz Barajevo inicijative.
Ovo nije bio prvi put (a svakako ni poslednji) da se Srbijagas služi opisanom metodom, čim je Državna revizorska institucija (DRI) u svojim izveštajima više puta naglasila da institut „strateškog partnerstva“ nije zakonom priznat izuzetak od primene Zakona o javnim nabavkama. „Zbog toga je sam temelj ovog ugovora pravno ništav i predstavlja grubo kršenje imperativnih propisa Republike Srbije“, dodaje Ivan Mitrović iz iste organizacije.

Kako bi se ovo zabašurilo, meštanima Barajeva i opštinskim odbornicima predstavljeno je da će gas dobiti besplatno. Naime, Srbijagas se obavezao da preuzme plaćanje navedene sume, zapravo opterećujući sve poreske obveznike Srbije. „Opštinsko rukovodstvo suštinski je poslužilo kao formalni protočni kanal za legalizaciju ovog posla“, naglašava Tolja.
Zaštićen strateški partner
Stoga je na dobitku bio samo Promont Group, zaštićen i klauzulama po kojima je Srbijagas (odnosno –svi mi) bio dužan da izda ovoj privatnoj firmi 15 blanko menica koje su se mogle popuniti proizvoljnim brojkama. Ovo javno preduzeće se uz to još odreklo mogućnosti da uloži bilo kakav prigovor, što je osnovni pravni lek za eventualnu bahatost „strateškog partnera“. I još galantno prihvatio teret kašnjenja radova.
Jer, Srbijagas je unapred izdao menicu na pun iznos izvedenih radova, dozvoljavajući izvođaču da zahteva naplatu celokupnog preostalog duga, ako zakasni sa plaćanjem tri uzastopne mesečne rate.
„Po ugovoru, isplata je započeta 30 dana od dana formalnog uvođenja u posao, nezavisno od toga da li je bilo koji metar gasovoda zaista stavljen u funkciju“, ističe Mitrović. Tako se došlo do toga da se čitavih osam godina kasnije Barajevčani greju na struju i čvrsta goriva, a da su (ili smo) uveliko platili gasifikaciju njihovih domova i poslovnih prostora.
Srbijagas je unapred izdao menicu na pun iznos izvedenih radova, dozvoljavajući izvođaču da zahteva naplatu celokupnog preostalog duga, ako zakasni sa plaćanjem tri uzastopne mesečne rate
Na osnovu ovog ugovora iz 2018, mogli su i gore da prođu, s obzirom na to da je taj dokument davao alibi Promont grupi da nikada ne završi ni postavljanje cevi. Jer, predviđeni rok od 36 meseci za završetak radova, nije tekao od potpisivanja ugovora, već „od dana uvođenja u posao putem pismenog naloga generalnog direktora JP Srbijagas“.
„Takva formulacija predstavlja klasičnu koruptivnu zamku, budući da je omogućavao da se radovi prekidaju i nastavljaju u etapama, na osnovu naloga Bajatovića da se sukcesivno pristupa aktivnostima na pojedinim deonicama. Na taj način izvođač je zaštićen od naplate ugovorne kazne iz člana 20“, navodi Mitrović.
Promont grupu čuvao je i sam ulog od krajnje skromnih pet odsto predračunske vrednosti radova, bez garancije banke, bez depozita i adekvatnog osiguranja za slučaj neizvršenja ugovora ili napuštanja gradilišta. Srbijagas, s druge strane, za posao je garantovao menicom na (naših) 20 miliona evra, bez prava na prigovor, čak i ako njegov pulen ode u blokadu ili stečaj.

Podrazumeva se da je i kontrola bila sporna, poverena Investicionoj grupi čiji je zamenik rukovodioca bio predstavnik Promont grupe, čime je eliminisan nezavisni stručni nadzor projekta. „To vam je kao da ste postavili vuka da čuva stado“. Tolja komentariše.
U opisanim okolnostima, nije čudo što su prošli razni fingirani obračuni, pa je svaka od šest merno-regulacionih stanica (Meljak, Guncati, Barajevo I i II, Vranić, Veliki Borak), plaćena sa po pola miliona evra. Distributivna gasna mreža, dužine neverovatnih 539 kilometara, koštala je 15.796.823 evra, kao da je pokrila razdaljinu od Beograda do Niša i nazad. I kao da Srbijagas (za naš novac) nije preuzeo da obezbedi polietilenske cevi koje čine ovu mrežu. Takođe, mi smo, preko ovog javnog preduzeća, platili i krčenje šume i šiblja, kao i gradnju pristupnih puteva, što je takođe omogućeno posmatranim koruptivnim ugovorom.
I pored svih tih finansijskih igrarija, Barajevčani su ostali bez gasa, kako smo već napomenuli. A sve da je i ceo posao završen, a ne samo postavljena cevovodna mreža, na ovaj energent bi se priključilo samo 900 korisnika, od oko 30.000 stanovnika tog naselja, kako ističu naši sagovornici.
Jer, ugovor je pokrivao samo 10 odsto domaćinstava. „Očigledno je da cilj nikada nije bila stvarna gasifikacija Barajeva, već profitabilno kopanje kanala“, Mitrović apostrofira.
Hapšen zbog pranja novca
Vreme je da osvetlimo lik i delo direktora Promont grupe Milinka Cicmila, uhapšenog u martu 2025, i to zbog sumnje na pranja novca i poresku utaju. Ali već sledećeg dana puštenog da se brani sa slobode, nakon saslušanja u Višem javnom tužilaštvu u Kraljevu.
Prema policijskom saopštenju, sumnja se odnosila na fiktivne ili uvećane fakture za građevinske radove, izvršene tokom 2017, 2018. i 2022, kako je osumnjičeni svoj račun navodno uvećao za više od 82,9 miliona dinara. I još oštetio državni budžet za 34,2 miliona dinara preko izbegavanja poreza na dobit.
Ugovor je pokrivao samo 10 odsto domaćinstava. Očigledno je da cilj nikada nije bila stvarna gasifikacija Barajeva, već profitabilno kopanje kanala
Ivan Mitrović
Ili, prevedeno na jezik gole prakse, naš novac je pretvaran u njegov, što se prve stavke tiče, tako što su odgovorna lica izmišljenih firmi, vezanih za njegovu, podizala pare sa prepumpanih računa svojih preduzeća, zadržavali proviziju (obično od tri do pet odsto), a preostali milionski keš vraćali na ruke Cicmilu i njegovim saradnicima, po (utemeljenim) pretpostavkama naših sagovornika.
Obaveze prema državi utajivane su, najverovatnije, tako što bi Promont grupa neosnovano uvećavala troškove poslovanja, a umanjivala osnovicu za porez na dobit.
„Ovaj krivični postupak direktno korespondira sa matricom viđenom u Barajevu, od milionskih ugovora bez tendera, paušalno ugovorenih radova, do potpunog izostanka nezavisne kontrole šta je na terenu stvarno urađeno, a šta je postojalo samo na papiru“, Mitrović i Tolja zaključuju.
Kako se Cicmilu gubi trag nakon što je u martu 2025, dan posle hapšenja, pušten da se brani sa slobode, ostaje da se utvrdi šta se dalje događalo s tim slučajem. S druge strane, Slobodan Adamović, koji je kao predsednik opštine Barajevo učestvovao u poslovima sa Promontom, na toj funkciji se zadržao do jula 2024, kada ga je nasledio Bratoljub Stanisavljević, izabran sa liste SNS-a na lokalnim izborima. Za sada nema javno dostupnih podataka da je Adamovićev odlazak sa funkcije bio povezan s poslovima gasifikacije ili da je zbog njih snosio bilo kakvu odgovornost.
Dušan Bajatović, opet, na osnovu nekolicine funkcija, mesečno prima gotovo četiri miliona dinara, ili oko 34.000 evra, pa „normalan“ čovek može da se zapita šta će mu i dinar (ili evro) preko tog iznosa. Da je deo tog novca poneo za džeparac u Moskvu, gde je otišao 3. novembra (skupa sa Aleksandrom Vulinom i Nenadom Popovićem), da bi navodno posredovao oko isporuke gasa (ali ne i za Barajevo), valjda bi primetile policija i aerodromske bezbednosne službe, posebno jer je avion vraćen u Beograd. A onda ipak pušten, nebu pod oblake, brže nego barajevski gas kroz cevi.
