1715151028 10. oktobar 1i2 01naslovna 1
Strip

Niko ne zna rok trajanja

Izdanje 16
0

Čitaoci se zajedno s Ričijem suočavaju s egzistencijalnim pitanjima i moralnim dilemama, dok narativ priče „10. oktobar“ istražuje složene teme života, smrti, sudbine i slobode izbora

Iako je karijeru započela kao književnica, Paolu Barbato u Srbiji gotovo isključivo prepoznaju po njenom radu na serijalu o Dilanu Dogu, gde je među domaćim, ali i italijanskim fanovima stripa, dugo vremena važila za naslednika čuvenog Ticijana Sklavija. U senci ovog dugovečnog serijala u domaćim striparnicama stidljivo se pojavljuju i drugi radovi koje potpisuje kao scenaristkinja.

Nakon stripova Stigma, Darvin, UT, kao i adaptacije njenog romana Golim rukama, ovaj put u izdanju Čarobne knjige i prevodu Gordane Subotić, objavljen je i 10. oktobar nastao u saradnji sa crtačem Matijom Surocem.

U ovom četvorodelnom mini-serijalu iz biblioteke Riznica Boneli Gigante, koji je domaći izdavač smestio u dva tvrdo ukoričena toma Barbato čitaoce ponovo, kao po pravilu kada su njeni scenariji u pitanju, vodi u budućnost koja je, naizgled, svetla.

Zahvaljujući uspostavljenoj ravnoteži ljudi su najzad počeli da se osećaju dobro i imaju su sve što im je potrebno. Bolesti i kriminal su iskorenjeni, a svako se rađa sa jednakim mogućnostima. Ljudi žive u bajkovitim predgrađima iz američkih filmova. Gradovi su takođe dizajnirani da budu savršeno bezbedni. Nema zgrada viših od deset spratova, prozori se ne otvaraju od drugog, a pristup krovu je nemoguć. U ovom savršenom svetu ljudima ništa ne može da ugrozi bezbednost osim njihove neopreznosti.

Ipak, savršenstvo često dolazi s nevidljivim okovima. Ravnoteža je uspostavljena zahvaljujući zakonu koji dozvoljava začeće samo u laboratoriji gde se programira i smrt. Postoji šest termina za umiranje, u trećoj, jedanaestoj, dvadeset i šestoj, trideset i osmoj, pedeset i sedmoj i sedamdesetoj godini. Niko ne zna koji je njegov „rok trajanja“.

U društvu lišenom pravog umiranja svi su zadovoljni zato što smrt korača pored njih, a ne oni ka njoj.

„Stvorili smo savršen svet za ljude, gde niko nije patio i svi su bili srećni“, kaže agent Smit. „Bila je to katastrofa.“

Upravo ovaj citat iz filma Matriks najbolje opisuje idealni svet iz stripa 10. oktobar. Bag u sistemu čitaoci polako otkrivaju iz nevine perspektive jedanaestogodišnjeg Ričija Volša. Nedelju dana pre sopstvene potencijalne smrti on upoznaje grupu koja ima plan da uništi sistem ravnoteže i programirane smrti u ime nečega što je čovečanstvo odavno zaboravilo – slobode.

Dobroćudni deka iz komšiluka, poslovično namrgođena baba, samohrana majka, depresivna usedelica, vagabund i (uskoro) trogodišnja devojčica, gde svako predstavlja različite aspekte ljudskih strahova i potreba, prošetaće mladog Ričija kroz njegov poznati svet pokazujući mu ga iz sasvim drugačijih vizura i naterati ga da ponovo promisli o vrednostima i istinama za koje je mislio da su nesporne.

Čitaoci se zajedno s Ričijem suočavaju s egzistencijalnim pitanjima i moralnim dilemama, dok narativ priče istražuje složene teme života, smrti, sudbine i slobode izbora.

Klaustrofobičnu atmosferu i melanholični ton priče dodatno pojačava svedeni crtež i zagasite boje koje dočaravaju odsustvo životne radosti i sveprisutnu atmosferu smrti. Svetle boje plavog neba, koje bi trebalo da budu simbol sreće i nade, mahom su rezervisane za scene koje se odvijaju na groblju, dok van njega nebo, kao i sve ostalo, poprima braon i sive tonove.

Priča Paole Barbato nas vešto suočava s paradoksom idealnog društva koje je lišeno stvarne slobode i prirodnog toka života, dok nas crtež Matije Suroca podseća da strip nije samo narativna avantura, već i estetsko iskustvo.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

0 komentara
Poslednje izdanje