Kako je rekao Patriharh German:
-oprostiti hoćemo, zaboraviti nećemo!
Bez oprosta se ne može dalje, zatrokira i stoji.
Na kraju cemo se sladiti a sad protiv zla moramo raditi.
Najslađe je videti svog krvnika kako propada bez vaše pomoći.
Vaš tekst me je pogodio više nego što sam očekivao. Ja sam sedamnaest godina radio sa jednim čovekom koji mi je, ispalo je, godinama uzimao ono što je bilo moje, i kad je to konačno izašlo na videlo, sedeo sam kod kuće i zamišljao kako mu se sve to vraća. Zamišljao sam to nedeljama i, priznajem, bilo mi je lepo. Ono što u vašem tekstu nisam pročitao, a što sam ja naučio, jeste koliko posla ima u tom zamišljanju. To nije odmor. To je drugi posao, koji radim uveče, besplatno, za čoveka koga ne mogu da smislim.
M. J., Novi Sad
Polako. Tek ce se videti kakva je.
Освета се јавља тамо где је одсутна правда или није задовољена у довољној мери. То се нарочито види у Шеријатском законику–“зуб за зуб….“. Но, ипак морамо сваку освету посматрати појединачно, од случаја до случаја.
Овде, у случају сликарке Артемисије Ђентиленски је посебан случај. Она је своју освету преселила на сликарско платно. Уместо да се фижички свети она је свој случај овековечила. Да је се физички осветила то би било заборављено. Она је чекала пар година правду и кад је видела да је то безнадежно, појачала је своју жеђ за осветом на платну. Тако је убила силеџију за сва времена.
Osvjeta se servira hladna osjecaj je naposletku gorak ali ta cinjenica da ste ipak nesto isterali po svome da ste kaznili nekog ko vas je ponizio uvrijedio je ta kosmicka pravda ciji je osjecaj neopisiv
Deo teksta o Artemisiji Đentileski je vrlo interesantan, zaključni deo teksta je banalizacija. Osveta je starozavetna kategorija, lex talionis.
Težnja ka osveti je kamen oko vrata onog koji čezne da se revanšira. A opet, izazov je poveliki… Kako bilo, kod razumnih ljudi, s vremenom i želja za osvetom bledi.
Mnogi će se napiti od sreće.
Освета је наштетнији постпак који човек може да направи себи. Човек који се свети чини исту грешку као и онај коме се свети. Наноси бол ономе ко је њему нанео бол. Од тога бол осветника неће бити мањи, он остаје, и тако двојица имају бол. Тако настају две штете, оштећен је онај коме се свети, и осветник. А од тога нико нема користи. Уместо освете, треба опростити, и помолити се оног ко је нанео бол. и пазити се да да вам тај или неко други не нанесе нови бол.
Osveta je skroz u redu. Kome oprostiti? Svom krvniku? Nikad, bre.
Izgleda da nas je ovakva filozofija i dovela tu gde jesmo.
Da smo nalupali pošteno sve ove hijene oko nas, ne bi im palo na pamet da nam svaki put rade iste stvari.
Znaju da neće biti adekvatno kažnjeni.
Uskoro ćemo videti kako izgleda osveta…
Osveta nikad ne može biti slatka ako je izvršena zbog nečeg što je nepovratno. Jer svest o nepovratnosti je posle osvete stostruko jača.
Ako nešto nije nepovratno, onda ne možemo govoriti o osveti. Nemam utisak da je svest o nepovratnosti posle osvete jača. Osveta je ok.
Kako je rekao Patriharh German:
-oprostiti hoćemo, zaboraviti nećemo!
Bez oprosta se ne može dalje, zatrokira i stoji.
Na kraju cemo se sladiti a sad protiv zla moramo raditi.
Najslađe je videti svog krvnika kako propada bez vaše pomoći.
Vaš tekst me je pogodio više nego što sam očekivao. Ja sam sedamnaest godina radio sa jednim čovekom koji mi je, ispalo je, godinama uzimao ono što je bilo moje, i kad je to konačno izašlo na videlo, sedeo sam kod kuće i zamišljao kako mu se sve to vraća. Zamišljao sam to nedeljama i, priznajem, bilo mi je lepo. Ono što u vašem tekstu nisam pročitao, a što sam ja naučio, jeste koliko posla ima u tom zamišljanju. To nije odmor. To je drugi posao, koji radim uveče, besplatno, za čoveka koga ne mogu da smislim.
M. J., Novi Sad
Polako. Tek ce se videti kakva je.
Освета се јавља тамо где је одсутна правда или није задовољена у довољној мери. То се нарочито види у Шеријатском законику–“зуб за зуб….“. Но, ипак морамо сваку освету посматрати појединачно, од случаја до случаја.
Овде, у случају сликарке Артемисије Ђентиленски је посебан случај. Она је своју освету преселила на сликарско платно. Уместо да се фижички свети она је свој случај овековечила. Да је се физички осветила то би било заборављено. Она је чекала пар година правду и кад је видела да је то безнадежно, појачала је своју жеђ за осветом на платну. Тако је убила силеџију за сва времена.
Osvjeta se servira hladna osjecaj je naposletku gorak ali ta cinjenica da ste ipak nesto isterali po svome da ste kaznili nekog ko vas je ponizio uvrijedio je ta kosmicka pravda ciji je osjecaj neopisiv
Deo teksta o Artemisiji Đentileski je vrlo interesantan, zaključni deo teksta je banalizacija. Osveta je starozavetna kategorija, lex talionis.
Težnja ka osveti je kamen oko vrata onog koji čezne da se revanšira. A opet, izazov je poveliki… Kako bilo, kod razumnih ljudi, s vremenom i želja za osvetom bledi.
Mnogi će se napiti od sreće.
Освета је наштетнији постпак који човек може да направи себи. Човек који се свети чини исту грешку као и онај коме се свети. Наноси бол ономе ко је њему нанео бол. Од тога бол осветника неће бити мањи, он остаје, и тако двојица имају бол. Тако настају две штете, оштећен је онај коме се свети, и осветник. А од тога нико нема користи. Уместо освете, треба опростити, и помолити се оног ко је нанео бол. и пазити се да да вам тај или неко други не нанесе нови бол.
Osveta je skroz u redu. Kome oprostiti? Svom krvniku? Nikad, bre.
Izgleda da nas je ovakva filozofija i dovela tu gde jesmo.
Da smo nalupali pošteno sve ove hijene oko nas, ne bi im palo na pamet da nam svaki put rade iste stvari.
Znaju da neće biti adekvatno kažnjeni.
Uskoro ćemo videti kako izgleda osveta…
Osveta nikad ne može biti slatka ako je izvršena zbog nečeg što je nepovratno. Jer svest o nepovratnosti je posle osvete stostruko jača.
Ako nešto nije nepovratno, onda ne možemo govoriti o osveti. Nemam utisak da je svest o nepovratnosti posle osvete jača. Osveta je ok.