Rođen je u srcu Sarajeva, u Ulici Hajduk Veljkovoj, iza Muzičke škole i Katedrale. I kao gimnazijalac je znao da će biti reditelj. Ali je prvo završio engleski u Sarajevu, potom studirao režiju na Denison univerzitetu u Ohaju. Njegov diplomski rad na engleskom je bio o Šekspiru na filmu i iznosio je više od stotinu stranica, na kojima je sabrao više od 1.200 filmova snimljenih po nekom od Šekspirovih dela.
Proživeo je petnaestak godina u raznim zemljama i gradovima širom sveta, ali je u svojoj Bosni i Hercegovini snimio neke od najboljih bosanskohercegovačkih filmova – Ovo malo duše, Kuduz, Savršen krug, MGM Sarajevo, Tajni prolaz na engleskom jeziku… više od 50 dokumentarnih filmova, brojne spotove koji se pamte. Bio je producent nekih antologijskih filmova – Karaula, Kod amidže Idriza…
Ove godine, Ademir Kenović (1950) je uz Anicu Dobru i Fedona Papamihaela dobitnik „Aleksandra Lifke“, najvišeg priznanja Palićkog filmskog festivala koje se dodeljuje za izuzetan doprinos evropskoj kinematografiji. I na pitanje šta mu znači ova nagrada, za Radar kaže:
„Predivan je osjećaj primiti nagradu ’Aleksandar Lifka’ za doprinos evropskom filmu. Ova nagrada ima poseban značaj jer se dodjeljuje za ukupan rad i divno je biti u društvu vrhunskih umjetnika i profesionalaca koji su kreirali evropski film. Želim izraziti svoju zahvalnost svima koji su radili na našim filmovima, kao i ljudima koji stvaraju ovaj festival. Posebna hvala svim izvanrednim filmskim stvaraocima koji su dio ovog izvanrednog događaja.“
Oni koji su svesni užasa trenutnog stanja i još gorih mogućih posledica, moraju snažno da deluju protiv zloupotrebe naroda za lične planove, svađe, interese, pljačke i vlast. Svako od nas mora raditi na dekontaminaciji svesti miliona
Koliko su evropski filmovi danas odraz sve turbulentnije stvarnosti?
Moje evropske kolege, koleginice i ja, stvarali smo filmove u lakšim i težim okolnostima i uvjeren sam da je svako od nas, čak i u filmovima koji se doimaju kao neke jednostavne priče, reflektirao dio realnosti i ambijenta u kom je. To isto smatram nekom odgovornošću nas kao umjetnika. Ne možemo zatvarati oči pred minskim poljima u kojima se svi krećemo ili mlade pustiti tek tako bez upozorenja. Ne slažem se da glumimo neku vrstu normalnosti u vremenu koje je apsolutno nenormalno, agresivno i kontaminirano. Nije tačno i nije dobro.
Kako vidite poraz desnice i da li film na pravi način prikazuje mesto desnice danas u Evropi?
Ne vidim da je desnica u Evropi poražena. Naprotiv, njihovo prisustvo i uticaj su i dalje značajni i rastu u većini zemalja.
Mislila sam na rezultate izbora u Francuskoj.
Ovo što se desilo u Francuskoj je možda pravo malo čudo, ali i poziv na buđenje. Mislim da bi bilo idealno da desnica bude u prirodnoj margini od tri do sedam odsto. To bi omogućilo stabilnije i pravednije društvo u kojem ekstremne ideologije ne bi imale prevelik uticaj na političke odluke i društveni mir.
Možda ovo zvuči kao pesimizam, ali ono što mislim je da svako od nas, ma kojim se poslom ili aktivnošći bavi, treba u svakodnevnim stvarima pokušati ambijent učiniti boljim. Od jednostavnog primjera – dati žmigavac na vrijeme kad skrećeš da ne ugroziš onoga koji vozi iza tebe.
Snimanje filmova se razlikuje ako gledamo tehnološku ili finansijsku stranu. Ali u svojoj kreativnoj suštini, snimanje je ostalo isto kao i u vreme Čarlija Čaplina. Kvalitet priče je ono što u konačnici određuje i kvalitet filma
Region u kome živimo nikako da se oslobodi političkih podela, da živi bez tog balasta.
Ne znam rješenje za ovaj užas u kome živimo, kako u našem ambijentu tako i u čitavom svijetu. Desetine ratova trenutno bukte širom planete, a ovdje se suočavamo s konstantnim prijetnjama, uznemiravanjima i besmislenim planovima koji kontaminiraju stanovništvo Balkana.
Nevjerovatno je da nakon svih iskustava i dalje živimo u dubokom rasizmu. Evropa je vrlo pozicionirana oko rata u Ukrajini, istovremeno se zatvaraju oči pred Gazom i smrti hiljada djece. Sada, u ovom trenutku dok mi pričamo o filmu i nagradama. Imam utisak nekad da se stalno traže razlozi za nedjelovanje. Ako oko nečega što je humanost, koja je osnovni postulat naše civilizacije, moramo kalkulisati i izvinjavati se, onda ovo nije moja planeta.
Vidite li način da se taj život jednih pored drugih dovede u normalno stanje?
Jedino razumno bi bilo da stvaramo temelje za mirnu budućnost za našu djecu. Logično bi bilo da svi želimo budućnost u mirnom demokratskom ambijentu. Oni koji su svjesni užasa trenutnog stanja i još gorih mogućih posljedica, moraju se probuditi i potruditi da snažno djeluju protiv zloupotrebe naroda za lične planove, svađe, interese, pljačke i vlast. Svako od nas mora raditi na dekontaminaciji svijesti miliona. Ovo stanje nije dobro. Ovakvo stanje će morati proći. Bolje je da prođe bez rata, bola i uništavanja. Nažalost, to smo iskusili u vrlo bliskoj prošlosti. Znam da se može i drugačije.
Nekima kao da i dalje odgovara Balkan kao bure baruta, negovanje nacionalizma? Ovde prošlost nikako da prođe.
Ne radi se o tome da prošlost treba i može proći i da sad odjednom izbrišemo i zaboravimo sve. Radi se o tome kakav je naš odnos prema prošlosti. Da li su se društva u regionu na pravi način suočila i obradila prošlost, raspad države, političkog sistema, rat i užase? To nije samo naš slučaj – u čitavoj Evropi imamo pozitivne i negativne primjere suočavanja sa prošlošću i možemo učiti na tim primjerima ako želimo. Ali to mora biti šira društvena svijest. To se ne dešava preko noći. To je zadatak političkih, obrazovnih institucija, medija, kulture sjećanja. Ako ima volje. Inače, ostajemo u limbu.
Niste nostalgičar, kažete da ste sa nostalgijom završili u doba snimanja svog prvog igranog filma Ovo malo duše.
Da, to je bilo sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka. Bez obzira na to koliko dobro mislim o prošlim vremenima, ne mogu da se vraćam na njih. Volim kada čujem i vidim nešto novo. Generalno, ja mnogo više gledam naprijed nego nazad.
U Evropi imamo pozitivne i negativne primere suočavanja s prošlošću i možemo učiti na njima. Ali to mora biti šira društvena svest. To je zadatak političkih, obrazovnih institucija, medija, kulture sećanja. Inače, ostajemo u limbu
Kako se sećate svog veoma hvaljenog, nagrađivanog i kod publike omiljenog filma Kuduz? Kako pamtite Abdulaha Sidrana koji je pisao scenario za taj film?
Snimanje Kuduza mi je u dragom sjećanju, najviše zbog rada sa fantastičnom ekipom glumaca. Rad sa glumcima na filmu, i život koji se udahne scenariju koji proizlazi iz tog rada, uvijek me je neizmjerno radovao.
Sidrana pamtim po hiljadu stvari. Znali smo se od ranog djetinjstva, naše familije su bile prijatelji, provodili smo godine dječaštva, mladosti, odrasli smo zajedno, družili se i bili vrlo bliski. A onda smo i sarađivali. Imao je ogroman talenat koji je pretočio u poeziju, a svoj temeljan ozbiljan duh je jedinstvenim jezikom i detaljima pretvarao u filmske scene.
Nakon Kuduza sam čitav rat snimao kratke dokumentarne forme koje su se zvale Ulica pod opsadom. Emitovane su u prime time na BBC i nagrađene BAFTOM.
O kojoj ulici je reč?
Snimao sam svakodnevni život stanovnika Sarajeva u ulici u kojoj sam rođen. Mnogo smo snimali u vrijeme rata (MGM Sarajevo – prikazan je u Kanu 1994. prim. aut.) I smatrao sam da je to jedini način na koji mogu sačuvati razum. Serijal Ulica pod opsadom ima 160 dvominutnih epizoda i prikazuje život u jednoj ulici. Odabrao sam ulicu u kojoj poznajem mnogo ljudi. Dnevno smo snimali po jednu epizodu, zatim bismo je montirali, odnijeli na televiziju i onda poslali Bi-Bi-Siju. Bila bi emitovana svaku večer u 22:28, odnosno dvije minute prije početka dnevnika. O tome kakve su reakcije i koliki je interes ljudi bio, najviše govori činjenica da je gledanost televizije prije 22:28 iznosila stotine hiljada ljudi, a za vrijeme i nakon emitovanja Ulice pod opsadom broj ljudi koji su gledali Bi-Bi-Si iznosio je nekoliko miliona.
A 1995. sam snimao film po Sidranovom scenariju Savršeni krug, u kome glavnu ulogu igra Mustafa Nadarević. Ovaj film je isto premijerno prikazan u Kanu.
Predivan je osećaj primiti nagradu „Aleksandar Lifka“ za doprinos evropskom filmu. Ova nagrada ima poseban značaj jer se dodeljuje za ukupan rad i divno je biti u društvu vrhunskih umetnika koji su kreirali evropski film
Savršen krug je dobio brojne nagrade na međunarodnim festivalima. U toj ratnoj drami, Mustafa Nadarević je po oceni mnogih kritičara ostvario svoju najbolju filmsku ulogu. Pisalo je da je to najrealniji i najneproračunatiji film o ratu u Bosni. A vi ste hteli?
Taj film je ispoljio osjećaj ljudi koji su ga pravili živeći u ambijentu rata, opsade, masakra itd. U vremenu u kojem smo ga stvarali izgledalo je da je u takvom ambijentu možda jedino rješenje samoubistvo. Tada je u mojoj glavi bio užas rata i mislio sam da je to preovladavajući osjećaj. Danas bih to uradio drugačije, onaj dječak bi pobjegao i ne bi se film onako završio, jer su djeca globalno preživjela. S te strane taj film jeste neproračunat, jer da je bio proračunat sigurno bi bila neka varijanta sretnijeg završetka. A bilo je fascinantno snimati ga, jer sam u tom ambijentu radio samo ono što sam mislio da moram raditi. U isto vrijeme je bilo užasno, jer je to bilo kopanje po svježim ranama koje sam morao stalno rekonstruisati. Također je bilo i neopisivo uživanje, jer smo živjeli slobodu rada na filmu, koja nam je stvarala najljepši osjećaj.
Posle rata ste se više fokusirali na produkciju?
Da, smatrao sam da je moja obaveza da pomognem mladoj generaciji autora da što prije uradi svoje prve igrane filmove. I divno je bilo biti dio rađanja novih filmova sa te produkcijske strane.
Kako biste uporedili nekadašnje snimanje filmova sa današnjim?
Snimanje filmova se normalno razlikuje u odnosu na ranije, ako gledamo tehnološku ili finansijsku stranu. Možemo pričati o tome da li je neki pristup sada jednostavniji nego ranije. U svojoj kreativnoj suštini, snimanje filmova je ostalo isto kao i u vrijeme Čarlija Čaplina. Kvalitet priče odnosno scenarija je ono što u konačnici određuje kvalitet filma. Ostalo su tehničke radnje – ranije smo planove snimanja dobijali faksom, sada stižu na mobilni. Ali protokoli rada i stvaranja su isti.
Abdulaha Sidrana pamtim po hiljadu stvari. Imao je ogroman talenat koji je pretočio u poeziju, a svoj temeljan ozbiljan duh je jedinstvenim jezikom i detaljima pretvarao u filmske scene
Veliki uspeh su imale vaše poslednje televizijske serije Lopta i Hoću kući. Zbog čega su vam one važne?
Lopta se i sada emituje na Al Džaziri. Seriju Hoću kući radio sam sa ljudima iz cijele Jugoslavije – Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije… Bilo je to ozbiljno istraživanje od nekoliko hiljada ljudi, da bih predstavio 101 ličnost. Te ličnosti su naši ljudi izvana, rekao bih optimistički dio svijeta koji je napustio zemlju, a onda su se vratili i sretno nastavili da žive. Kao što ozbiljno odlaze u svijet, tako se ljudi ozbiljno i vraćaju. Sa snažnom željom da se ovdje život mijenja nabolje.
Posle duže pauze, ponovo snimate igrani film?
Posljednje dvije godine ništa drugo nisam radio osim što se pripremam za film i seriju po motivima savremenog romana Kad sam bio hodža bosanskohercegovačkog književnika Damira Ovčine, i radujem se povratku režiji. Bio je to veoma kompleksan posao da napravim scenario za seriju i film. Radio sam na njemu sa mladim rediteljem i scenaristom Nevenom Samardžićem i piscem Damirom Ovčinom. To je obiman projekat koji podrazumijeva osam epizoda od 45-50 minuta i igrani film. Uželio sam se ovakvog rada, a danas imam sreću ili privilegiju da izaberem šta ću raditi. Biram ono što mislim da je korisno, ono čime ću eventualno poslati neke pozitivne signale, poruke.
Zbog čega ste izabrali ovu knjigu Damira Ovčine?
Kada sam pročitao taj roman, kao da me struja stresla. Isto mi se dogodilo kada sam vidio predstavu Žaba. Rekao sam ovo je fantastično, od ovoga ću napraviti film. E tako je i sa ovom knjigom, ona je fenomenalna i od nje sam poželio da napravim film. I seriju, naravno.
Da li postoji neka propuštena prilika u karijeri zbog koje ste zažalili?
Ne žalim za prilikama. Vjerovatno su propuštane iz pravih razloga. Žalim za ljudima kojih više nema. Mene svaki dan i prilika da radim čine sretnim. I moja velika porodica. Moja supruga Selma, četiri ćerke koje žive u Sarajevu, Americi i Francuskoj, i moji unuci.
