Kako piše slike su još i dobre. Izvinjavam se, ne slike, crteži.
Darovita slikarka,pametna i hrabra zena sa stavom!
Tuzna sam sto nisam bila ..Molila bih da se ponovo neotvori i da možemo da pobegnemo na tren u svet koji nas na trenutak leči .Molila bih 🍀🍀🍀
Crteži su veoma naivni, razumem da je ovo negde bio i koncept ali dosta interesantno da je galerija vitamin X resila ovo da izloži.
Umetnica je krajnje sipatična a i naslov izložbe ide uz ono śto vidimo, ipak, daleko od kvalitetne umetnosti, pa čak i naivne.
Simpaticno razmisljanje,
ipak daleko od ozbiljne kritike.
Je li ovo Boba?
„Ona zna da me tako plaši sa slikama, pa onda me leči pisanim rečima koje su za mene lek i ozdravljenje!“
Hvala Bogu da se mogu ponovo videti radovi Biljane Janković. Bio sam na njenoj izložbi „Niti“ u galeriji Kulturnog centra, davno davno, kada je ta galerija bila pojam. Njeni crteži su doneli u Beograd svežinu vizuelnog, jedan novi pogled.
Deo ovih njenih portreta služio je godinama kao sjajna pozadina u njenim autorskim, tada veoma gledanim emisijama sa obrazovnim karakterom.
U ovim portretima pleni sloboda izražavanja, istraživanje hiljadu mogućih varijanti kompozicije na primeru ljudskog lica, gde dva oka, nos i usta, odražavaju istovremeno i različita raspoloženja i karaktere.
Sigurno je da postoji veza između života slikara i njegovih slika. Ali ja bih to ipak razdvojio i govorio posebno o životu, a posebno o delu slikara.
Novinari, kritičari i istoričari umetnosti uvek, ali uvek, pokušavaju da u životu nekog autora pronađu korene njegovog stvaralaštva. Ispada da su njegova dela ili beg od tog života ili srljanje prema njemu. U svakom slučaju, oni svi moraju biti dobri pripovedači, jer su svaka objašnjenja slike zapravo priče, a ne slika, koja je samo slika i ništa više.
Jezik onih koji pišu o umetnosti često sliči onom koji koriste političari, ideolozi, razni analitičari, samo na drugi način i o drugom predmetu, pun „stručnih“ izraza koje ja vidim kao prazne floskule. Mnogo reči upotrebljenih da se ništa ne kaže i da se ništa ne razume. A krajnji cilj je uzdići sebe a poniziti publiku i udaljiti je još više od umetnosti, koja, navodno, nije za svakoga.
U tom smislu, umetnost je uzvišena delatnost koja nadživljuje politiku i dnevnopolitičke događaje.
U konkretnom slučaju, ova izložba, naročito posle toliko vremena, zaslužila je ne samo ozbiljniji prikaz već u likovnu kritiku.
I meni žao što nisam bio a imao sam šansu da upoznam sjajnu Nikoletićku.
Šta da se radi?
Neka,“osladiću dan slatkim sećanjem na medovinu urednice koja me čini,čini mi se i Vama slatkim!“…
Žao mi je da nisam bila na ovoj izložbi.
Sviđa mi se i kako je slikala i kako je govorila i kako to još uvek radi. Dovoljno nam je toksična svakidnevica da nam još jedan „crni članak“ upropasti dan do dna. I treba se smehom braniti, mada to okolina, bar moja , doživljava kao bezobrazluk.
Kako piše slike su još i dobre. Izvinjavam se, ne slike, crteži.
Darovita slikarka,pametna i hrabra zena sa stavom!
Tuzna sam sto nisam bila ..Molila bih da se ponovo neotvori i da možemo da pobegnemo na tren u svet koji nas na trenutak leči .Molila bih 🍀🍀🍀
Crteži su veoma naivni, razumem da je ovo negde bio i koncept ali dosta interesantno da je galerija vitamin X resila ovo da izloži.
Umetnica je krajnje sipatična a i naslov izložbe ide uz ono śto vidimo, ipak, daleko od kvalitetne umetnosti, pa čak i naivne.
Simpaticno razmisljanje,
ipak daleko od ozbiljne kritike.
Je li ovo Boba?
„Ona zna da me tako plaši sa slikama, pa onda me leči pisanim rečima koje su za mene lek i ozdravljenje!“
Hvala Bogu da se mogu ponovo videti radovi Biljane Janković. Bio sam na njenoj izložbi „Niti“ u galeriji Kulturnog centra, davno davno, kada je ta galerija bila pojam. Njeni crteži su doneli u Beograd svežinu vizuelnog, jedan novi pogled.
Deo ovih njenih portreta služio je godinama kao sjajna pozadina u njenim autorskim, tada veoma gledanim emisijama sa obrazovnim karakterom.
U ovim portretima pleni sloboda izražavanja, istraživanje hiljadu mogućih varijanti kompozicije na primeru ljudskog lica, gde dva oka, nos i usta, odražavaju istovremeno i različita raspoloženja i karaktere.
Sigurno je da postoji veza između života slikara i njegovih slika. Ali ja bih to ipak razdvojio i govorio posebno o životu, a posebno o delu slikara.
Novinari, kritičari i istoričari umetnosti uvek, ali uvek, pokušavaju da u životu nekog autora pronađu korene njegovog stvaralaštva. Ispada da su njegova dela ili beg od tog života ili srljanje prema njemu. U svakom slučaju, oni svi moraju biti dobri pripovedači, jer su svaka objašnjenja slike zapravo priče, a ne slika, koja je samo slika i ništa više.
Jezik onih koji pišu o umetnosti često sliči onom koji koriste političari, ideolozi, razni analitičari, samo na drugi način i o drugom predmetu, pun „stručnih“ izraza koje ja vidim kao prazne floskule. Mnogo reči upotrebljenih da se ništa ne kaže i da se ništa ne razume. A krajnji cilj je uzdići sebe a poniziti publiku i udaljiti je još više od umetnosti, koja, navodno, nije za svakoga.
U tom smislu, umetnost je uzvišena delatnost koja nadživljuje politiku i dnevnopolitičke događaje.
U konkretnom slučaju, ova izložba, naročito posle toliko vremena, zaslužila je ne samo ozbiljniji prikaz već u likovnu kritiku.
I meni žao što nisam bio a imao sam šansu da upoznam sjajnu Nikoletićku.
Šta da se radi?
Neka,“osladiću dan slatkim sećanjem na medovinu urednice koja me čini,čini mi se i Vama slatkim!“…
Žao mi je da nisam bila na ovoj izložbi.
Sviđa mi se i kako je slikala i kako je govorila i kako to još uvek radi. Dovoljno nam je toksična svakidnevica da nam još jedan „crni članak“ upropasti dan do dna. I treba se smehom braniti, mada to okolina, bar moja , doživljava kao bezobrazluk.