Kada je Donald Tramp prošlog novembra pobedio na američkim predsedničkim izborima, evropske elite su izgleda verovale kako će Sjedinjene Države postati malo više izolacionistički i nacionalistički nastrojene, ali da će kontinuitet politike Vašingtona biti očuvan; Tramp će od Evrope zahtevati da izdvaja više za svoju odbranu, ali će NATO – ta za Evropu presudno važna američka bezbednosna garancija – preživeti.
Danas, nakon serije istupa američkih zvaničnika na važnim evropskim samitima, znamo da je takvo rezonovanje bilo ogromna greška. Tramp ne želi ništa manje nego kompletno poništavanje pravila i saveza koje su generacije američkih kreatora politike mukotrpno i uspešno gradile u decenijama nakon Drugog svetskog rata. Odsad pa nadalje će najbliži partner Amerike biti Rusija, a ne Evropska unija. U Vašingtonu više neće biti bitna solidarnost s demokratijama, već saglasnost s autokratskim liderima globalnih sila; moć će se još jednom naći iznad prava.

Ovo je očigledno u Trampovom pristupu ratu koji Rusija vodi u Ukrajini, s ciljem da tu zemlju uništi. Do što bržeg okončanja rata Tramp želi kroz blisku saradnju s ruskim predsednikom Vladimirom Putinom, a zaobilazeći Ukrajinu i njene evropske saveznike. Ukrajina i Evropa će morati da snose najveći deo političkih i materijalnih posledica takvog dogovora, ali se neće pitati ništa pri utvrđivanju uslova pod kojima će biti postignut.
U Trampovom svetu nema alternative sirovoj moći. Evropa ne sme da se uzdržava ni od jednog troška da bi takvu moć stekla. Ili će, da bi se to desilo, prvo ruski tenkovi morati da krenu na Rigu i Varšavu
Tako, dakle, izgleda Trampova vizija međunarodnih odnosa: povratak sferama uticaja, gde velike sile odlučuju o sudbini manjih zemalja. To je vizija koja silno raduje Putina i kineskog predsednika Si Đinpinga, jer se savršeno poklapa s njihovom autoritarnošću i imperijalnim ambicijama koje gaje.
Da budemo načisto: Trampov revizionizam SAD vodi njihovom slabljenju, pa čak i samouništenju, a taj proces će početi uništenjem Zapada. Na kraju krajeva, NATO je SAD učinio snažnim i presudno doprineo pobedi Zapada u hladnom ratu. Kakav bi nacionalni interes SAD mogle da imaju podnoseći Alijansu i Ukrajinu Putinu pod noge?

Ništa od ovoga nema nikakvog smisla, a opet se sve to moglo predvideti. Evropski lideri znali su koga će i šta će dobiti u slučaju Trampovog drugog mandata, te da je Tramp ozbiljan u nameri da američku demokratiju transformiše u oligarhiju i uspostavi novi, autoritarni svetski poredak. Znali su da će situacija u kojoj je na istoku Putin a na zapadu Tramp biti scenario strateškog košmara. Pa opet nisu učinili gotovo ništa kako bi, u anticipaciji upravo takvog ishoda, dostigli veće političko jedinstvo i stekli snažnije odbrambene kapacitete.
Situacija u kojoj je na istoku Putin a na zapadu Tramp scenario je strateškog košmara koji se mogao predvideti, ali evropski lideri nisu učinili gotovo ništa kako bi se za takvo stanje pripremili
Rezultat ovoga je da je Evropa potpuno nepripremljena za ono što je snašlo. Suočena s istorijskom promenom koju je Tramp, reklo bi se, rešen da ostvari, Evropa ostavlja žalostan utisak, naizgled podjednako nemoćna i histerična poput kokošaka u kokošinjcu u koji je upala lisica. Evropljani moraju da se zapitaju kako su se našli u takvoj situaciji – i šta bi trebalo da čine sada kada je Trampova administracija jasno demonstrirala svoj ekstremizam. U pitanje su dovedeni ni manje ni više nego bezbednost i sloboda Evrope. Trebalo bi da svima bude jasno kako je ponašanje po principu „sve je kao i obično“ recept za katastrofu.

Evropa ima novac, tehnološki kapacitet, ljude i kompanije potrebne da obezbede njenu budućnost. Ali mora da deluje odmah. Velike i srednje velike članice EU moraju blisko da sarađuju. Evropska komisija mora da redefiniše pravila o zaduživanju i da zajedno sa zemljama članicama – a idealno i sa Velikom Britanijom i Norveškom – konačno oformi za borbeno dejstvo spremnu evropsku vojsku i zajedničku evropsku vojnu industriju.
U pitanje su dovedeni ni manje ni više nego bezbednost i sloboda Evrope. Trebalo bi da svima bude jasno kako je ponašanje po principu „sve je kao i obično“ recept za katastrofu
Evropi ističe vreme – i to velikom brzinom. Oklevanje i razvlačenje su nešto što pripada jučerašnjem svetu. Izbor je jasan: Brisel ili Moskva, sloboda ili potčinjenost. Za Evropu odgovor može da glasi samo Brisel, i samo sloboda. U govoru koji je održao na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji američki potpredsednik Džej Di Vens Evropljanima je na brutalno jasan način stavio do znanja koliko su nemoćni i koliko će usamljeni odsad pa ubuduće biti.
Putinov rat u Ukrajini i predstojeća Trampova izdaja Ukrajine demonstriraju koliko je bespomoćnost Evrope opasna po sve nas. U budućnosti će mir i sloboda evropskog kontinenta morati da počivaju pre svega na našim vlastitim snagama i kapacitetu za odvraćanje. I to je razlog zašto Evropa smesta mora da se pokrene. U Trampovom svetu nema alternative sirovoj moći. Evropa ne sme da se uzdržava ni od jednog troška da bi takvu moć stekla. Ili će, da bi se to desilo, prvo ruski tenkovi morati da krenu na Rigu i Varšavu?
Copyright: Project Syndicate, 2025.