Naš je cilj da u decembru 2027. prosečna plata bude viša od 1.400 evra, rekao je predsednik Aleksandar Vučić u januaru 2024, kada je, zajedno s ostatkom vrhuške vlasti, „skočio u budućnost“, a sve ostale ostavio u nezavidnoj sadašnjici. Jer, da nije tog raskoraka u očekivanjima, predsednik ne bi mogao da pre pet dana jednako lako i slavodobitno obeća prosečnu platu od 1.320 evra, ali tek 2030.
Istini za volju, ova različita obećanja data su u različitim okolnostima. Prvo, zamamnije, usledilo je nakon parlamentarnih izbora u decembru 2023, a potonje, nešto skromnije, u iščekivanju vanrednih izbora koje nezadovoljni deo Srbije mesecima zahteva. Lagati nakon pobede, doduše upitne regularnosti, lakše je (a možda i lepše) nego u strahu od mogućeg poraza.
Predsednik je tako, verovatno nehotice, potvrdio dve pretpostavke dežurnih sumnjivaca. Prvo, svejedno je šta će obećati, jer obećanje svakako neće biti realno. Drugo, krovni narativ o „2026. kao najboljoj ekonomskoj godini u istoriji Srbije“ jednostavno ne stoji.
Još nešto je rekao Vučić – u Srbiji se nikada nije živelo bolje. I to dok, prema podacima UN-a iz 2023, čak 800.000 građana Srbije živi u apsolutnom siromaštvu. I oko toga može da se laže – Beograd ovu statistiku ionako više ne meri. Da ne smeta obećanjima.
