Nakon što su popisani svi koji su izmileli ispod kamena, spremni da se ni po koju cenu i nikad ne vrate tamo gde su pronađeni, stekli su se uslovi da se pošalje poruka rulji. Kao na treningu. Lako je kad uđeš u seriju sa ponavljanjima i obraćanjima, okuražen istraživanjima koja pokazuju da je broj obožavalaca na optimalnom nivou. Savetnici su odavno prevaziđeni tako da se još ko zna otkad stekao utisak da nisu ni potrebni. Nije zaboravljeno kako su konstantno ponižavani u javnosti a opet ostali pokorni. I dalje su tu mada su jednog po jednog počeli da izvlače iz bubnja.
Ovih dana moglo se zaključiti da kod generacije „Z“ izgleda nije prošlo „sto za jednog“. Nekako se nije primilo. Do sad su uspešno, na svojim plećima i istinskim indeksima izneli teret buđenja onih pored kojih je prolazio život. Mržnja i podele kojima su generacije pre njih trovane decenijama, pokazale su se kao neuspešne. Na batine su odgovarali podignutim rukama, osmesima i zagrljajima prkoseći onima kod kojih je sve lažno. Bili su tu jedni za druge i doneli su pravu nadu, jaču od lažnog patriotizma.

U nekom od svojih intervjua Momo Kapor je na pitanje čega se plaši odgovorio: „Strah me da se ne uplašim“. Deca se nisu uplašila tame i pažljivo biranih pripadnika hordi u crnom. Ovi drugi naviknuti na plaćeničke kodekse koji samo interes smatraju večnim, bili su iznenađeni da strah menja stranu. A još davno je neko rekao da ne postoje stalni prijatelji i stari neprijatelji, nego samo stalni interesi. Činilo se i da je izvesno da treba razmišljati o napuštanju broda koji je naišao na ledeni breg. U početku činilo se da je breg mnogo manji i tek malo je virio iznad uzburkane vode.
Takva situacija zahtevala je ozbiljno obraćanje. Bila je potrebna rečenica koja bi naterala na razmišljanje, poslala snažnu poruku i uplašila neposlušne i neopredeljene.
„Ne treba se igrati sa vodom, vatrom i državom“.
Poruka i više nego jasna, možda i jasnija nego sve prethodne a govor kraći nego ikad.
Kod generacije „Z“ izgleda nije prošlo sto za jednog. Nekako se nije primilo. Mržnja i podele kojima su generacije pre njih trovane decenijama, pokazale su se kao neuspešne
Mi stariji koji smo nekako postali imuni ne sve i koji ne verujemo više ni u šta, čekali smo da se nešto desi nadajući se da će sve proći samo od sebe. Sećamo se i vatre i vode. Jedino što se slabije sećamo kako treba da izgleda država. To smo zaboravili i čini mi se da smo makar po pitanju toga imali sreće jer su sve naše nade i stremljenja usmereni ka mladosti. Mladost će nam pokazati kako izgleda država.
Kao kroz maglu sećamo se kako su „kompletni idioti“ pod okriljem noći porušili jedan deo grada. Pamtimo i govor gde je rečeno da su u pitanju „kompletni idioti“ zato što su to trebali da urade preko dana a ne noću i to bi onda bilo super baš.

Negde sam pročitao da je Vinston Čerčil rekao „Istorija se ponavlja, ali svaki put sve više košta“.
Ovog puta istorija je bila za nijansu sofisticiranija. Vreme će pokazati koliko košta. Pod okriljem noći, na Državni univerzitet u Novom Pazaru ušli su nekada dobri đaci, sada profesori i doktori nauka a zajedno sa njima oni kojima je škola malo slabije išla, da ne kažem oni prosečni koji se eto uvek snađu. Sa fakulteta su izbacili one nadarene, one koje ova zemlja treba da čuva. Jednoobrazno obučeni, crni, sa kapuljačama i kačketima došli su iz drugog grada. Odmah za njima došla je i policija pod punom opremom i kako to već treba, stala ispred fakulteta.
Ovog puta mnogo toga je izostalo. Izostalo je da neko kaže sto za jednog i da masa to pozdravi. Izostao je govor, da neko izađe i kaže da su u pitanju „kompletni idioti“ , da je to moglo da se uradi i preko dana jer je sve po zakonu.
Na batine su odgovarali podignutim rukama, osmesima i zagrljajima prkoseći onima kod kojih je sve lažno. Bili su tu jedni za druge i doneli su pravu nadu, jaču od lažnog patriotizma
U veoma zanimljivoj igri, učinimo ih poznatim, slike ljudi sa kapuljačama koji su u toku noći upali na fakultet počele su da kruže društvenim mrežama. Želim da verujem da su ih prepoznale prve komšije i rođaci koji ih ne zovu na slavu. Uglavnom za neke se utvrdilo da su od ranije poznati policiji, da su napredovali u zadnjih par godina i da su iz drugog grada.
Neki profesor je prepoznao svog bivšeg učenika koga se dobro seća jer je ponavljao razred, sad ne znam da li u osnovnoj ili u srednjoj školi. Taj neki, kome nije išla škola, sebe je pronašao u policiji. Pod punom opremom „ponavljač“ je došao da čuva privatno obezbeđenje od studenata.
Iz nekog ličnog iskustva znam da u zatvorenim sistemima autoritet ide ruku pod ruku sa postavljenjem i funkcijom, tako da potčinjeni hteli ne hteli moraju da slušaju. To stvara lažnu sliku i ponekad, na žalost, bolan susret sa stvarnošću. Neko je očigledno procenio da ovo ponavljanje istorije može skupo da košta pa se u neko doba, posle bolnog susreta sa stvarnošću nekih koji komanduju, policija povukla a deca su se vratila na fakultet. Od najviših zvaničnika se čulo da su u skladu za zakonom u pola noći ušli na fakultet, da je obezbeđenje regularno i da je sve kako treba.

Nacionalizam se nekako nije snašao a do tad je svaki put uspevalo. Činilo se da su se kerberi uspavali. I to je bila najveća priča tog dana. A negde, u nekom paralelnom univerzumu, u glavnom gradu, simpatizeri jednog kluba nisu više pokazivali simpatije prema nekim licima koja se mogu povezati sa nekim događajima. Zli jezici kažu da je kontrola popustila i da je napadnuto ono malo policije ostavljeno na ledini. Da li su službe nadmašile same sebe i plasirali veću priču da pojede manju? To bi možda bila i najbolja opcija. Moguće da je kontrolna grupa posmatrala eksperimentalnu grupu policije koja ne čuva izloge, nego je ostavljena tu na milost i ne milost. Oni koji nadgledaju su zabeležili svoja zapažanja i vukli između sebe šibicu ko će biti srećni dobitnik da prenese ne baš dobre i ohrabrujuće vesti.
U gradu u kome građani nisu bili oduševljeni što su baš iz njihovog grada poznate i znamenite komšije u crnom išle da isteruju decu sa fakulteta, policija je čuvala izloge i zastave. Ispred izloga, gde su se okupili odabrani i lojalni, sa zastavama i borbenim pokličima kojima se brani zemlja, sa akcentom na „ustaše“, „nacisti“ i „teroristi“, u kordonu je stajala narodna milicija.
Neki profesor je prepoznao svog bivšeg učenika koga se dobro seća jer je ponavljao razred, sad ne znam da li u osnovnoj ili u srednjoj školi. Taj neki, kome nije išla škola, sebe je pronašao u policiji. Pod punom opremom „ponavljač“ je došao da čuva privatno obezbeđenje od studenata
Pričaće se na policijski školama kako je tog dana policija polivana vodom iz prostorija koje su čuvali, profesori će objašnjavati kako su policijski službenici reagovali i ostali pribrani onako mokri i nagluvi od topovskih udara. Izučavaće se i to da su policijaci među okupljenima, rame uz rame sa gradskim većnicima prepoznali lica koja su hapsili i koja su osuđivana za krivična dela koja u zatvoru i nisu nešto popularna ali da nisu mogli da reaguju jer takva je služba i takva je hijerarhija.
Apsolutno mislim da policija ne može da padne niže od ovog. I dok su institucije ćutale, govornici koji su u prethodnom periodu visoko podigli lestvicu i postavili standarde, onima kojima je nejasno, veoma slikovito objašnjavali su da se jasno čulo psovanje Hrista, Alahu ekber i različite druge gadosti. Možda ishitreno ali slikovito i nadasve otrežnjujuće. Kako se očigledno nije baš vodilo računa o tom verskom momentu moralo je još bolje da se objasni te je u etar otišlo da je zgrada fakulteta jedan brlog, mada je moglo komotno da se kaže i svinjac ali bi se onda možda neko uvredio.
U međuvremenu, sud je birajući između prava i pravde pustio na slobodu uhapšene u Pazaru. Neki drugi, uhapšeni davno, nadaju se pomilovanju. Ima i onih nekih uznemirenih koji čekaju da budu uhapšeni i da se susretnu sa pravdom.
Mi pored kojih je život prolazio, davno smo se susreli sa vatrom, vodom i državom.
Vreme je za susret sa katarzom.