Vest o evropskim društvenim mrežama (Mastodon, Monnett ili BeReal) koje nude manje manipulacije i više kontrole nad podacima, ali ostaju bez masovnog odziva, zvuči kao priča o neuspehu. Ali, da li su ove platforme uopšte imale šansu da naprave neku razliku na globalnom tržištu na kome su ključne pozicije odavno zauzete?
Uprkos sve veće zabrinutosti zbog problema najpopularnijih onlajn platformi kao što su Iks, Instagram ili TikTok – govora mržnje, dezinformacija, narušavanja mentalnog zdravlja mladih, zloupotrebe privatnosti i polarizacije – korisnici ostaju na njima, retko pomišljajući da ih zamene nekom „etičnijom“ verzijom koja dolazi iz Evrope.
Razlozi za to prevazilaze pitanje navike ili komfora. Ako poželimo da ih napustimo, šta to u praksi znači? Za početak, korisnici su zarobljeni u mrežnim efektima: platforma postaje vrednija što je više ljudi koristi, a odlazak sa nje znači gubitak kontakta, vidljivosti i dostupnosti informacija. Za influensere, novinare i brendove, dominantne platforme nisu izbor već profesionalna nužnost – alternative nemaju kritičnu masu ni publike, ni kvalitetnih kreatora. Čin pojedinca koji napušta „mrežu“ u znak otpora korporacijama koje ulažu milijarde dolara u dizajn zaista deluje kao naivan mikroaktivizam.
Lakše je zahtevati „strožu regulaciju“ nego odustati od vidljivosti. Ako digitalni prostor posmatramo kao javni prostor, izbor platforme postaje i građanski čin
Odgovornost je strukturno asimetrična. Kada je Ilon Mask preuzeo Tviter i preimenovao ga u Iks, milioni korisnika su najavili bojkot platforme. Ipak, većina se vratila ili ostala, jer alternative nisu nudile isti domet, istu zajednicu, iste kontakte. Mastodon je doživeo kratkotrajan priliv novih korisnika, ali bez kritične mase. Bez novinara koje pratimo, bez brendova koje konzumiramo, bez prijatelja sa kojima komuniciramo, ova platforma je ostala prazna prostorija sa boljim pravilima, ali beživotna. Velike platforme su svojim korisnicima „istrenirale“ očekivanja: automatsku personalizaciju, trenutnu gratifikaciju, osećaj kontinuiteta i pripadnosti zajednicama koje smo gradili. Evropske alternative zahtevaju više samostalnosti, od razumevanja decentralizovane infrastrukture do aktivnog kuriranja sadržaja. To nije inherentan problem etičnosti, već rezultat dugogodišnjeg nedostatka investicija u evropski tehnološki ekosistem. Dok je Silicijumska dolina gradila adiktivne platforme milijardama u rizičnom kapitalu, Evropa nije stvorila infrastrukturu za konkurentne i održive alternative.
Velike platforme su svojim korisnicima „istrenirale“ očekivanja: automatsku personalizaciju, trenutnu gratifikaciju, osećaj kontinuiteta i pripadnosti zajednicama koje smo gradili. Evropske alternative zahtevaju više samostalnosti, od razumevanja decentralizovane infrastrukture do aktivnog kuriranja sadržaja
Tu je i generacijska dimenzija. Mlađe generacije platforme ne doživljavaju kao izbor, već kao datu realnost, slično kao što starije nisu birale da li će koristiti telefon. Pitanje uspeha evropskih alternativnih platformi ne može se svesti samo na individualne navike korisnika. To je sistemski problem koji zahteva sistemska rešenja: antimonopolsku regulaciju, javno finansiranje otvorenih infrastruktura i obrazovanje o digitalnim zavisnostima. Ipak, korisnici nisu samo pasivne žrtve hirovitosti i pohlepe tech giganata. Mi smo saučesnici platformi, jer bez naše pažnje, navika i lojalnosti, njihova moć ne bi postojala. Zato je lakše kritikovati algoritme nego menjati sopstvene digitalne prakse.
Lakše je zahtevati „strožu regulaciju“ nego odustati od vidljivosti. Ako digitalni prostor posmatramo kao javni prostor, izbor platforme postaje i građanski čin. Zato vest sa početka teksta o neuspehu evropskih mreža nije samo vest o tehnologiji ili tržištu. To je podsetnik da smo zarobljeni između algoritamskog komfora i odgovornosti, između ličnih navika i strukturalnih ograničenja. Bez sistemskih promena i bez naše spremnosti da preuzmemo deo odgovornosti, nijedna alternativa, ma koliko etična bila, nema šansu da postane većina.
