Jedna od najstarijih švajcarskih crkava, Petrova kapela u Lucernu, svoju drvenu ispovedaonicu pretvorila je u eksperimentalnu laboratoriju „Deus in Machina“, u okviru koje Isus u obliku avatara koga pokreće AI „razgovara“ sa posetiocima na preko 100 jezika. Projekat je razvila Laboratorija za imerzivne realnosti Univerziteta primenjenih nauka ovog švajcarskog grada, a on podrazumeva da vernici u kabini pritiskom na plavo dugme pokreću konverzaciju u kojoj digitalni Isus Hrist nudi savete i odgovore zasnovane na biblijskim i teološkim tekstovima na kojima je treniran. Na osnovu prvih hiljadu razmena, rezultati pokazuju da su najčešće nedoumice vernika/ca povezane sa emotivnim odnosima, pitanjima vezanim za smrtnost, usamljenost i duhovni mir.
Naravno, izazova i problema je mnogo. Za početak – ko programira „Boga“? Ukoliko je chatbot koji glumi Isusa treniran na onlajn religijskim sadržajima, može se desiti da u njega budu učitani i stavovi koji se neće poklapati sa učenjima i moralnim stavovima određene crkve
Čak dve trećine korisnika digitalnog Isusa navodi da su ovu razmenu doživeli kao „spiritualno, duhovno iskustvo“, dok ostali smatraju da su odgovori mašine površni, repetitivni i da više zvuče kao parole iz verskog kalendara, nego sadržaj zasnovan na dubinskom poznavanju teologije. Sama crkva kontinuirano ponavlja da ova praksa nije zamena za ispovest ili pričešće, a posetioci se upozoravaju da ne dele lične podatke i da projekat shvate kao umetnički eksperiment koji bi trebalo da otkrije kako komuniciramo sa veštačkom inteligencijom u sakralnom prostoru. Istovremeno, sama ideja AI Isusa Hrista u praksi ispovedanja je za kritičare bila dovoljna da ovaj projekat nazovu „blasfemičnim“ i „đavoljim“. Švajcarski AI Isus je deo šireg, narastajućeg ekosistema „AI religije“ i „AI duhovnosti“, sastavljenog od chatbotova koji „progovaraju“ glasom svetaca, alata koji pišu propovedi i tekstove misa, i aplikacija koje generišu personalizovane molitve. Tekst u magazinu Nature o „chatbotovima koji tvrde da su Isus“ tretira dostupnost i jednostavnost korišćenja ovakvih servisa, koji citiraju reči Zaveta na zahtev i nude spiritualnu podršku.
Naravno, izazova i problema je mnogo. Za početak – ko programira „Boga“? Ukoliko je chatbot koji glumi Isusa treniran na onlajn religijskim sadržajima, može se desiti da u njega budu učitani i stavovi koji se neće poklapati sa učenjima i moralnim stavovima određene crkve. Ako AI Isus ponudi odgovore o temama kao što su seksualnost, rod ili politika, čiju doktrinu od zastupa i ko je odgovoran za potencijalne obmane i manipulacije. Takođe, ovakav projekat podstiče stvaranje iluzije autoriteta kroz vrlo ubedljive interfejse aplikacija i nesvesno prenošenje osećanja poverenja sa čoveka na mašinu. Konačno, ovakve aplikacije će, uprkos upozorenja korisnicima, biti preplavljene ličnim podacima i informacijama o svakom verniku, jer je upravo na tim podacima sazdana vrednost ispovesti.
I dok su sveštenici obavezani na tajnost, AI servisi u svojoj osnovi imaju komercijalne infrastrukture, koje koriste i glas i tekst korisnika da bi gradili efikasnije modele. U kontekstu aktivnosti kakva je ispovest, ideja da sadržaj o nečijim intimnim borbama može postati podatak za treniranje neke tech kompanije veoma uznemirava. Prošireno na milione korisnika, „AI religija“ bi mogla da složene tradicije pretvori u algoritamski prečišćene poruke utehe, optimizovane da podstaknu angažman, a ne promišljanje, sumnju ili neslaganje – elemente koji stvarne religijske prakse čine važnim. Zato su pitanja koja švajcarski AI Isus postavlja važna jer sve više verskih zajednica eksperimentiše sa veštačkom inteligencijom. Sve one moraće da odluče ne samo šta će AI sistemi vernicima govoriti, već i koju ulogu će im dodeliti – da li će oni biti alat, igračka, veroučitelj ili neka vrsta proroka.
