Izrazito lirskog karaktera, Momenti 1–49 najnovija je knjiga Ota Horvata (u izdanju Akademske knjige) svojstvena njegovoj prozi en général, jer ovih četrdeset devet momenata funkcionišu na granici između proze i poezije. Bez jedinstvene naratološke pozicije, u prvom i trećem licu, tekstom fragmentarne strukture organizovanim u kratkim poglavljima, od kojih je većina sastavljena od nekoliko rečenica, postiže se efekat slučajnosti trenutaka koji grade jedno iskustvo i život. Ta slučajnost dodatno je naglašena činjenicom da razlozi zbog kojih ih ima baš četrdeset devet nisu naznačeni, niti je simbolika samog broja prisutna u tekstu.
Svaki je momenat poput kakvog kamena, izolovan, ali u suživotu s ostalima, susjednima, naizgled nasumice poređanima, te tako odvojeni kao da lebde u prostoru. Ono što ih, međutim, drži na okupu jesu nepregledne bjeline nivea nijanse. One nisu prisutne isključivo na nivou sadržaja, nego i u fizičkom rasporedu teksta na papiru, pa se njima dodatno naglašava poetska atmosfera s jedne, ali i usporava čitanje s druge strane. Takođe, ne treba zanemariti ni činjenicu da je Horvat dizajnirao i korice knjige: bijele, s crno oivičenim bijelim blokovima naslonjenim jednim na druge, pa se stiče utisak da autor želi da premosti – i kontroliše – jaz između teksta i parateksta.
Kamenje je naslagano poput zaboravljenih suvozidnih međa koje uokviruju komade plodne zemlje. U njima momenat, zgusnut i zaustavljen, može da diše, traje i rodi neki novi smisao. Pulsira u svojoj naizgled fizičkoj statičnosti, a čitaocima ostaje osjet, jer je jezik Momenata izvan logosa, u nesvjesnom, potisnutom i sanjanom. Iz njega izbijaju strahovi, čežnje i traume, a sve logičnosti su davno odbačene – konvencija na koju Horvatova publika bez pogovora pristaje. Uprkos tome, ironičan odnos prema referencijalnoj stvarnosti, smještenoj između Napulja, Dunava i rijeke Arno, i te kako je uočljiv, ali s dozom milosti prema onima kod kojih je svaka generacija doživela rat.
Likovi poništavaju granice mogućih realnosti, posmatraju njihove krahove, istrčavaju i pretrčavaju, vraćaju se ili zauvek nestaju iz njih
Često neimenovani likovi su osjetljivi, bolno živi, zaljubljeni, istovremeno usamljeni pored druge osobe; začuđeni su tamom i zlom u sebi, ali paradoksalno slobodni u svom slomu i zatečenosti, jer i mrtvi mogu da govore, a snovi se epistemološki ne dovode u pitanje. Bivaju oni i nepomični, katkad zaustavljeni u pola zagrljaja, gutljaja ili zalogaja, pa nerijetko gledamo kako se momenat razvija pred našim očima, poput neke slike, fotografije ili filma. Time se autor vraća ekfrazi, dominantnoj tehnici koja je najzastupljenija u romanima Sabo je stao i Noćna projekcija, a kojom se služi i u poeziji.
Likovi poništavaju granice mogućih realnosti, posmatraju njihove krahove, istrčavaju i pretrčavaju, vraćaju se ili zauvijek nestaju iz njih. Oni preskaču ne samo ženetovski definisane pragove prikazanih svjetova, već i one intertekstualne, i to između jednog i drugog Horvatovog djela. Tako će pažljivi čitaoci moći prepoznati, između ostalih, i (omiljenog) Saba u nekoj od ovih četrdeset devet slika.
U procjepu između proze i poezije, između epiloga prethodnih i možda početaka novih knjiga (jer vidjeli smo u Kao Celanovim ljubavnicima da nijedna priča nema kraj),između nejednako slomljenog kamenja, nalaze se bjeline. Njima se usporava ubrzanje kosmosa i pruža čitaocima vrijeme i prostor da odboluju, kako čitalačko tako i sopstveno iskustvo. Kondenzovanog smisla, atmosfere i prizora, Momenti se iščitavaju, u više navrata, po ličnom nahođenju i redosljedu, kao da čitamo zbirku poezije.
Iz mnoštva osjeta treba crpiti znanje o sebi, jer u Horvatovim djelima osjećati znači znati, mimo jezika, između dva sveta, kakvi god i koji god oni bili. Graditelja za suvozid, ionako, rijetko gdje ima.
