Rođen u Jugoslaviji, Dino Mustafić ume ubedljivo da obrazloži zašto je u njemu ostao neizbrisiv identitet Jugoslovena, iako te zemlje odavno nema. Reditelj koji je ostavio veliki trag u svojoj profesiji u većini gradova bivše Jugoslavije ali i u Evropi i Severnoj Americi, Africi i Aziji, od 2021. je uspešan na mestu upravnika Narodnog pozorišta u Sarajevu.
Ovih dana je imao još jednu premijeru koja je uzbudila beogradsku publiku. Na sceni Beogradskog dramskog pozorišta 27. marta izvedena je premijera komada Svaka ptica svome jatu libansko-kanadskog pisca Važdija Muavada. Četiri predstave su odigrane do 30. marta, sledeće se igraju u aprilu.
Posebna zanimljivost u Mustafićevoj rediteljskoj karijeri jeste i činjenica da je završio drugi dugometražni igrani film Paviljon. Pripremao ga je punih pet godina. Po žanru, to je satirična crna komedija rađena na osnovu istoimene novele Viktora Ivančića, koji je i scenarista, s koscenaristom Emirom Imamovićem. Kaže da ga je inspirisao Ivančićev „pobunjenički duh koji je ponekad i anarhističan“. Reč je o grupi penzionera u domu koji nisu zadovoljni uslovima života, čak su izloženi represiji administrativnog i medicinskog osoblja. Pobune se, naprave talačku krizu i počnu da traže svoja prava. Prema rečima reditelja, film pokazuje „licemerje društva prema trećoj starosnoj dobi i priča je o generaciji koja nema šta da izgubi, a od koje mnogo toga imamo da naučimo“.U koprodukciji BiH, Srbije, Crne Gore, Severne Makedonije i Hrvatske, glumačku ekipu čine Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Miralem Zupčević, Meto Jovanovski, Branka Petrić, Ksenija Pajić, Ermin Bravo… i kao specijalna gošća Mirjana Karanović. Reklo bi se, Jugoslavija u malom, ili, kako to kaže Dino Mustafić, „više-manje, ono što ja živim“.
Razgovaramo posle beogradske premijere Svaka ptica svome jatu, posle čestitki i zagrljaja koje je primao dugo u noć.
Čija je bila ideja da režirate ovaj komad?
Duže vrijeme pratim rad ovog značajnog stvaraoca. Za biblioteku Mess-a, kao urednik, izdao sam njegovu dramu Žena koja pjeva ili Zgarišta. Bila je to prilika da se čitateljstvo upozna s velikim pozorišnim i dramskim umjetnikom Važdijem Muavadom. Kada sam radio u Parizu, s ushićenjem su mi kolege govorile o scenskom i literarnom jeziku Muavada koji stvara uzbudljivo i posebno pozorište s razumijevanjem mehanizma istorije i dubokim saosjećanjem za žrtve 20. vijeka. U njegovim dramama možemo vidjeti slike istorije koja se može osjetiti u realnoj proporciji ljudskog iskustva i svakodnevice kada se sudbine sagledavaju u njihovim srodnostima i razlikama, vrlinama i slabostima. Međutim, za pozorište Muavada, teatrolozi kažu da nije istorijsko ni dokumentarno baš kao i uprizoreni tekst na sceni BDP-a, koji je potpuno utisnut u fikciji mada se riječi „masovni pokolji“ ili „krivica“ pojavljuju na razmeđi umjetničke pripovijesti i istorije. Zašto je postaviti pitanje o istoriji zapravo pitanje o mjestu poezije u svijetu nakon stravičnog iskustva ratova u 20. vijeku? Ili metafizičke zebnje i ratova koji su došli sa početkom 21. vijeka, a neki su se i nastavili. Svaka ptica svome jatu ne nudi odgovore, ali postavlja važna pitanja. Ja sam u dijalogu s upravnikom Jugom Radivojevićem razmatrao više tekstova za rad u BDP-u, ali smo naposljetku obojica odlučili da srpsko gledalište upoznamo s ovim autorom. I ovo je prva izvedba jednog od najpoznatijih i najvažnijih francusko-kanadskih stvaralaca na srpskom jeziku. Mislim da je to bio dobar i pametan izbor.
Zbog čega vam je lično važna ova priča?
U ovoj priči sam pronašao nove životne motive da nikada ne odstupim od svog dubokog uvjerenja da naš pravi identitet ne određuju nacionalnost, vjera, jezik i porijeklo, već duhovne i civilizacijske vrijednosti koje oblikuju ljudsko dostojanstvo. Ne želim da pristanem kao čovjek i umjetnik na globalne tendencije novih politika izolacionizma, nacionalizma, rasizma, ksenofobije, islamofobije, antisemitizma i drugih oblika remoduliranog fašizma koji napada vrijednosti humanizma i dostignuća zapadne demokratije, posebno na planu univerzalnih ljudskih prava. Alber Kami je to nazvao „stara uvjerenost“ koju je čovjek imao u sebi, zbog koje je vjerovao da uvijek može izmamiti ljudske reakcije iz drugog čovjeka razgovara li sa njim na jeziku zajedničke čovječnosti.
Pluralizam mišljenja i identiteta temeljni je preduslov ljudske slobode, jer ako ga nema, tada zavlada očigledna društvena neravnoteža koja uzrokuje ideološki teror i nasilje
Ne smijemo zaboraviti da je fašizam na Balkanu još uvijek svježe u memoriji. Ovdje su se ljudi ubijali radi imena i vjere, a sada se tim istim, presvučenim politikama opet daje mnogo prostora, čak se opet i euforično kliče. U takvom društvu prožetom srdžbom kultiviše se zazor od slobode i zazor od svega što je drukčije i različito. Pluralizam mišljenja i identiteta je temeljni preduvjet ljudske slobode, jer ako ga nema, tada zavladaju očigledna društvena neravnoteža koja uzrokuje ideološki teror i nasilje.
Kako je izgledalo raditi u BDP koje poslednjih godina smisleno podseća na scenu gde se uspešno susreću autori i glumci sa prostora nekadašnje Jugoslavije?
Dolaskom Juga Radivojevića na čelo BDP-a otvorilo se pozorište u svakom smislu. Postalo je umjetnički i produkciono ambiciozno sa željom da se izađe iz lokalnih okvira i dometa, pa je prirodno potražiti autore na regionalnom i internacionalnom planu za takvu ideju koja će u kreativnoj sintezi sa domaćim umjetnicima stvarati zanimljive predstave. Za vrlo kratko vrijeme, BDP se nametnuo kao pokretač takvih inicijativa i to je sada prepoznato kao teatarska činjenica. Naravno da je to i prihvaćeno od svih onih koji smatraju da je južnoslovenski teatarski prostor jedinstven, da nam je svima u interesu da sarađujemo, da se uspoređujemo, razmjenjujemo najbolje autore i stvaraoce. To postavlja nove scenske standarde, obogaćuje naš repertoar i privlači publiku koja je željna i umjetnički gladna dobrih predstava umjesto komunalnog i lokalnog repertoara. I sam zagovaram takvo pozorište saradnje, pa sam se osjećao u prirodnom okruženju raditi u BDP-u, koji Jug Radivojević vodi znalački, hrabro i pametno, usprkos mnogim koji bi pozorišta redukovali na isključivo lokalni značaj samodopadnih provincijskih pozorišnih ega.
Pri kraju proba, jedna od junakinja predstave Svetlana Bojković je pretrpela veliki životni gubitak, ali očigledno je skupila snagu i premijera je na vreme odigrana. Koliko ste joj pomogli u tome?
Odavno sam želio raditi predstavu s jednom od naših najvećih glumica. I taj rediteljski san mi se ostvario. Inspirativna, emotivna, duhovita, neponovljiva, rođena da bude glumica. Zauvijek ću pamtiti rad sa Svetlanom na predstavi Svaka ptica svome jatu. Njena posvećenost glumi je fascinantna, ona daruje ljubav sa scene, plijeni scenskom energijom koja je čini karizmatičnom i vječno mladom. Kada sam pročitao tekst imao sam je odmah u vidu kao jedinu moguću podjelu. Nisam imao alternativu, to sam joj rekao i dao joj ono što jedino mogu; beskrajno povjerenje, poštovanje i ljubav, a ona je glumica koja reditelju i ekipi s kojom radi to vrati stostruko više. Tako je bilo i sada, u tim teškim trenucima, mi smo bili njena najbliža pozorišna familija. Mi smo bili uz nju sa ljubavlju i ona uz nas, baš kako je jedino i moguće.
Ima komada koji brzo posle svetskih premijera stižu na neku od beogradskih pozornica. Međutim ovaj komad ovde stiže posle dosta godina igranja i uspeha na brojnim evropskim pozornicama. Šta vam to govori?
Ne raspolažem tačno podacima koliko recentnih dramskih tekstova ima scensku inscenaciju na beogradskim pozorišnim daskama, ali znam da je upravo Beograd imao najbrži refleks za predstavljanje novih dramskih tendencija u dramaturgiji i bio svojevrsni predstavljač budućih velikih pisaca. U ovom slučaju se možda i zakasnilo, ali sebično gledano možda mi i nije žao jer smo upravo ovom izvedbom uperili reflektor na jedno afirmisano teatarsko ime.
Naš pravi identitet ne određuju nacionalnost, vera, jezik i poreklo, već duhovne i civilizacijske vrednosti koje oblikuju ljudsko dostojanstvo
Slovite za oštrog kritičara svake vlasti koja nema razumevanja za potrebe kulture jedne zemlje i slobodu stvaralaštva. Pre godinu i po dana režirali ste u Narodnom pozorištu, sada u BDP, dobrodošli ste u Beogradu kao umetnik koji ni ovdašnju vlast ne štedi kritike?
Imam poriv umjetnika koji ono što voli i najviše osjeća kao svoje mora kritički preispitivati. To znači ponekad biti voljom uma odmaknut i tako ostati objektivan. Za mene je to suština razloga i slobode da se kritikuje sopstvena zemlja i društvo, a ponajprije da kritikuješ samoga sebe. Kada neko osporava moje stavove, čak i vrijeđa, uvijek mora imati na umu da ja ne predstavljam nikoga (od naroda) i ništa (od institucija) izuzev sebe samog. Samo tako mogu ostati čist, jer se ne skrivam iza nijednog kolektiviteta. Međutim, ne mogu se oteti utisku da mi sve ovo kod nas izgleda operetski, s ponekim usklikom koji nije dovoljno snažan barem u poređenju sa egzistencijalno krajnje zaoštrenim prilikama iz prethodnih decenija koje su nam se ponovo vratile na kućnu adresu i zakucale na vrata. Većina kao da se povukla ili tačnije kapitulirala pred ,,nihilističkim hipermaterijalizmom tranzicije“ koja je samljela javne intelektualce u mašini ravnodušnosti. Izgubili smo previše vremena i krajnji je trenutak da počnemo stvarati društvo vladavine prava i odgovornosti. Trebamo razumjeti šta znači biti Evropljanin u volterovskom smislu. Po meni riječ je o duhovnim vrijednostima koje nose kozmopolitizam i obrazovanje koje nam pomaže shvaćati šta je dobro i otvoreno društvo.
Sada nam studenti sa ulice šalju neke nove glasove slobode koji ukazuju da društvo nikada ne sme izgubiti hrabrost i energiju da ukazuje na varvarizam političkih zagovornika poslušnosti
Jedna od tema predstave Svaka ptica svome jatu jeste i potraga za identitetom. Mene zanima širi identitet, npr. da sam reditelj, umjetnik, otac, prijatelj ili sin, a ne samo i isključivo nacionalni ili vjerski identitet. Pravi identitet je da se postane neko ko radi na dostojanstvu života, ko prihvata i poštuje druga ljudska bića, uvažava manjinsko mišljenje i demokratski ga štiti.
U vreme vlasti Josipa Broza, bilo je nepisano pravilo da slobodoumni intelektualci koji su bivali nepoželjni u BiH, dolaze u Beograd gde bi promovisali svoje knjige, dobijali tribine s kojih su se oglašavali. Vidite li danas tragove negdašnjeg ponašanja, u bilo kom smeru?
Sve su iluzije nestale da je višestranački sistem garancija za demokratiju i slobodu govora. Mi smo iz jednopartijske diktature prešli u višepartijsku autokratiju. U takvim okolnostima se nekadašnja limitirana sloboda govora pretvara u slobodu prostačkog govora. Stvorena je danas atmosfera da je govoriti o slobodi, ljubavi, emancipaciji, socijalnoj nejednakosti nešto kao prevaziđeno, gotovo sramno. I sada nam mladi ljudi, studenti sa ulice, šalju neke nove glasove slobode koji ukazuju da društvo nikada ne smije izgubiti hrabrost i energiju da ukazuje na varvarizam političkih zagovornika poslušnosti. Potreba antidogmatski ustrojenog društva jeste potreba za otvorenost, kritiku, sučeljavanje, istraživanje medijskih i kreativnih sloboda, koja je ugrožena.
Sa svojom sarajevskom predstavom Jedan je Muhamed Ali veoma uspešno ste gostovali u zemljama regiona, na festivalima u Prištini i Zagrebu… Kako biste objasnili tako dobar prijem teksta i komada?
Jedan je Muhamed Ali je drama o porodici i sjećanju, odnosu oca i sina, djetinjstvu i sazrijevanju. Ujedno to je i uzbudljiva priča o identitetu u globalizirajućem društvu gdje su zavladali globalizirani odnosi, najčešće površni, stereotipni, fobični spram nepoznatog. To je vrlo važna tema naših prostora, jer i sam smatram da je samorazumijevanje vlastite ličnosti, svog mišljenja i djelovanja koje se realizira u društvenoj stvarnosti zanimljiv dramski element koji uvijek nosi neponovljivu priču. Dakle, vidite kako su to moje skoro opsesivne teme u pozorištu jer se i moja beogradska režija doticala takve ideosfere komada.
Većina kao da se povukla ili tačnije kapitulirala pred ,,nihilističkim hipermaterijalizmom tranzicije“ koja je samlela javne intelektualce u mašini ravnodušnosti
Postoje li teme koje na nekadašnjem YU prostoru nemaju zajednički imenitelj, koje nisu jednako dobrodošle u Sarajevu, Beogradu i Prištini, na primer?
Upravo za pomenutu predstavu Jedan je Muhamed Ali nisam siguran da se može pokazati bez „konsekvenci“ na scenama u Srbiji, jer se tekst dotiče istorijskih činjenica koje spadaju u kulturu sjećanja na protekli rat. Tačnije, kao društva se sjećamo isključivo onoga što je neko učinio nama kao zajednici, dok se onoga što je neko u naše ime počinio drugima ne želimo sjećati i to aktivno potiskujemo. Štoviše, one rijetke pojedince koji o tome govore rado proglašavamo za nacionalne izdajnike i to su teme koje radi toga imaju ozbiljnu autocenzuru umjetnika podjednako kao i selektora pozorišnih festivala koji nemaju hrabrosti pozvati takve predstave u program.
Kako ste doživeli Beograd dok ste boravili ovde tokom proba komada?
Koliko god da sam imao u fokusu probe i dramski tekst koji režiram, nisam mogao ne vidjeti kako studenti drže društvenu lekciju da se na njih može i mora računati, da su vrlo artikulisani, usredsređeni, originalni i inventivni, to naprosto ne može da vas ostavi ravnodušnim. Ne ulazeći u to kako će se sve to završiti i da li su njihovi zahtjevi prihvatljivi ili ne, u jedno sam siguran; svako ko učestvuje smatraće posebnim da je u studentskoj biografiji imao udio u borbi za demokratiju i vladavinu prava.
Kao društva, sećamo se isključivo onoga što je neko učinio nama kao zajednici, dok se onoga što je neko u naše ime počinio drugima ne želimo sećati i to aktivno potiskujemo
Svojom izjavom da se u BiH više izdvaja za higijenski pribor u državnim ustanovama, nego za godišnju produkciju u Narodnom pozorištu u Sarajevu, dali ste nam ideju da se pozabavimo sličnim poređenjem u Beogradu. Šta je tačno u ovoj skaski o toalet-papiru i predstavama?
To se odnosi na odgovorne nosioce zakonodavne vlasti na državnom nivou BiH, ponašanje visokih državnih funkcionera koji nisu svjesni da u BiH život mora biti važan, a kultura je život jednog vremena koji mora nešto iza sebe ostaviti potomstvu. U protivnom, oni će kao nosioci zakonodavne i izvršne vlasti biti odgovorni što su iza sebe ostaviti samo duhovnu i civilizacijsku pustoš.
U čemu sagledavate moguće loše posledice po kulturu, koje bi bile rezultat nove politike Donalda Trampa?
Tramp tvrdi da su USA već desetljećima na krivom putu. Svim razumnim ljudima je jasno da to nije tačno. Od završetka Drugog svjetskog rata, Amerika je bila poprilično uspješna; iako je katkad bilo i krivih poteza, bogatstvo i uticaj SAD su rasli. Negirati sve to, uključujući i sedamdeset godina američke politike prema Evropi, nedopustivo je i nerazumno. Drastična promjena američke politike koju najavljuje predsjednik Tramp jeste jačanje desnice i pozicije autokrata širom svijeta, što znači da svijet ulazi u novu eru, u 21. vijeku, što bi, po svemu sudeći, moglo biti – zastrašujuće.
