On je najdugovečniji upravnik jednog pozorišta u Hrvatskoj, a i šire. Legendarni Fadil Hadžić mu je 1982. godine ostavio u nasleđe kazalište koje je steklo slavu kao Jazavac, da bi tokom mandata Duška Ljuštine bilo preimenovano u Kerempuh. Na mestu upravnika ovog pozorišta ostao je 37 godina, tako što je bio biran na svake četiri godine. Kada je u martu ove godine proslavljeno 60 godina ovog pozorišta, na Kerempuhovoj stazi dobio je Zvezdu sa svojim imenom.
On je i najdugovečniji menadžer u kulturi, od vremena nastanka KPGT do današnje funkcije direktora pozorišta Ulysses na Brionima koje iduće godine slavi 25 godina postojanja. Zaslužan je za ona čuda koja je u bivšoj Jugoslaviji pokrenuo njegov Centar za kulturnu djelatnost u Zagrebu – Kulušić, Lapidarij, novi val u muzici, džez klub Boška Petrovića, galerija Nova… sve je to bio rezultat ekipe tadašnjih mladih muzičara, pisaca, umetnika svih profila. Po obrazovanju je doktor pravnih nauka, poreklom iz Glibodola, sela podno Male Kapele u Lici.
Tokom decenija uspešnog rada bili ste prozivani raznim povodima, bili ste čovek svake vlasti, ali uvek uspešni u svom poslu… Kako danas gledate na sve te kontroverze koje su se plele oko vas?
Ja imam jedan veliki, što biste vi u Srbiji rekli lični a mi u Hrvatskoj osobni, problem. Odgojen sam u jednoj izrazito poštenoj porodici. Iz tog koda, da ga tako nazovem, imao sam potrebu dopasti se svima. Jer, nisam vidio razloga da mene bilo tko ili za bilo što, napada ili osporava. I ja danas, u ovim ozbiljnim godinama, nisam nikada nikome učinio nešto loše! Samo sam ljudima pomogao. Tijelo kojem sam predsedavao podijelili smo umjetnicima, znanstvenicima, profesorima… oko 350 stanova, koje su ljudi poslije otkupili za bakšiš i danas im ti stanovi vrijede milijun. I tu su ljudi osporavali i govorili: nije htio, a mogao mi je dat i veći stan!
Kada bi stanovnici Jugoslavije hteli sutra potpisati peticiju da se Jugoslavija obnovi, svetske sile to ne bi dozvolile. Tako da od nove Jugoslavije nema ništa. Ostaje nam samo da živimo kao normalni susedi i sarađujemo kao normalni ljudi
Retki su ljudi koji su kao menadžeri dogurali tako visoko u pozorištu kao vi, jer su na tim mestima uglavnom bivali umetnici?
Kao mlad čovjek, smatrao sam da velike institucije moraju voditi umjetnici. Nažalost, kasnije sam, ne zbog sebe već zbog realnih pokazatelja, promijenio mišljenje. Pravi menadžeri se bave i glupostima: da li je kazalište čisto, da li su toaleti čisti, da li tehnika radi kako treba, da li su svi došli na vrijeme na posao… čime se veliki umjetnici ne bi trebali baviti. S druge strane, ovi prostori su, nažalost, puni jala. I, po difoltu se pojedine ljude osporava. I nikako da sagledamo realnost. Ja sam, recimo, u poznim godinama doktorirao na temi Marketing hrvatskih kazališta. Radio sam istraživanje na publici, umjetnicima… I onda sam svoje osporavatelje pitao ko će mene nakon pedeset godina bavljenja ovim poslom ispitivat? I šta oni više od mene znaju o tome?
On je za sve vlasti – govore za vas?
Nisam ja za sve vlasti, ja sam socijaldemokrata. Ali sam i prijatelj. Nisam napuštao svoje prijatelje ni u najtežim trenucima. Mene su sve vlasti smjenjivale. Kako god se pojavila koja vlast, donijela je odluku da me smijeni. Ja sam devedesete godine bio dvije godine direktor a da nisam bio imenovan. Svake četiri godine je mene neko smjenjivao. Govorio sam da je na ovim prostorima najbolje zanimanje atletičar. Skočiš udalj, ako je prestup skočiš ponovo, izmjere ti skok i sve je riješeno, ne mogu ti ništa. U ovom mom poslu se sve može osporiti i sve je stvar dogovora, da li si dobar ili nisi. Ja sam preživio nalet devedesetih kada sam osporavan kao direktor iz bivšeg režima, i sve nove sastave skupština potom. Nisam se ja priklanjao raznim vlastima…
Nas je bratstvo i jedinstvo već jednom ubilo. Kad smo prestali slušati te socijalističke floskule, kako ih stručnjaci nazivaju, mi smo se u zamenu za njih poklali. Bukvalno se poklali
Bili ste i ministar kulture grada Zagreba, da prevedem vašu tadašnju funkciju?
Jesam, ali da je neko ozbiljan pretendirao na to mjesto, ja bih sigurno izgubio. Ali, moje mjesto je za velike igrače bilo malo. No, ljudi vole svašta izmišljati. Ja sam otišao u penziju sa 43 godine radnog staža i sa 70 godina života. Po zakonu se moralo ići sa 65 godina, ali me nitko nije pozvao i rekao da trebam ići. Radio sam i dalje, i kada sam napunio 70 odlučio sam da idem. Glumci Kerempuha su mi napravili veliku proslavu. Oni su bili ključni u mom radu, u spašavanju vojnika Ljuštine devedesetih i kasnije. Međutim, naš je problem komunikacija i da bi ljudi komunicirali moraju biti obrazovani i civilizirani, što je također naš golemi problem. Znate li da 1939. godine Česi nisu imali nepismenog stanovnika. U mojoj interpretaciji, 1990. godine su se Česi i Slovaci napili lošeg moravskog vina i gospodski razišli. Mi smo na ovim prostorima imali vrhunsko vino, deset puta bolje od moravskog, ali nismo imali snage da se raziđemo kao gospoda. Izabrali smo drugi način za koji znamo da je najgori, da nosi krv i živote, ali svejedno smo mi to izabrali.
Povodom predstave Dobro došli u plavi pakao koja se malo sprdala sa fudbalskim klubom Dinamo, a igrala se u Kerempuhu, tadašnji predsednik Hrvatske Franjo Tuđman je rekao: Kerempuh, to su snage destabilizacije Hrvatske. A vi ste se lepo snašli kada vas je Bi-Bi-Si pitao kako se osećate zbog te optužbe?
To što je on rekao, podrazumijevalo je da me nema. Kada sam pročitao izjavu u novinama, oznojio sam se i izašao pred mikrofon novinara Bi-Bi-Sija. Rekao sam da sam uvjeren kako to naš predsjednik nije rekao, jer on voli kazalište. Rekao sam i ovo: Što vi mislite, što bi Nijemci rekli Helmutu Kolu da izjavi kako predstava nekog njemačkog teatra o navijačima Ajntrahta iz Braunšvajga destabilizira Njemačku? Pa ljudi bi se smijali da jedna predstava i kazalište destabiliziraju državu. To naš predsjednik nikako nije mogao reći. Kasnije sam čuo da je Tuđman rekao nekim ljudima kako sam „opasan“. Na tu predstavu su potom došli igrači Dinama, slikali se s glumcima koji su svi nosili šalove Dinama. Tuđman me zbog toga nije smijenio, kako su neki priželjkivali.
Niste li vi bili onaj neophodni Srbin u Hrvatskoj kome se više moglo nego drugima?
Ne, nisam ja spadao u tu kategoriju. Tu su spadali političari. Obični ljudi su pokojnog Milana Đukića smatrali Tuđmanovim Srbinom. Govorili su to i za Simu Rajića koji je pozvao ljude 1991. da priznaju hrvatsku državu, što Srbi nisu učinili, već su izabrali rat a ne priznanje. Ja nisam na tom mjestu preživio zato što sam Srbin. Nisam imao nikakvog popusta, a kad se na mene krenulo od strane vlasti, moji glumci su zaustavili tu harangu. Bio sam član najužeg zagrebačkog rukovodstva Račanove Socijaldemokratske partije, čiji je predsjednik u Zagrebu bio Milan Bandić. Kada sam 2005. dobio funkciju, Bandiću je bio problem kako će braniti da je u glavnom gradu svih Hrvata ministar kulture Srbin! Ali, mi smo bili stranački zajedno od 1998. godine i poslije sedam godina bilo je vrlo teško preskočiti me.
Došli ste u Beograd i otvorili festival Ruta koji je nastao 2019. na inicijativu direktora Beogradskog dramskog pozorišta Juga Radivojevića. Festival okuplja pozorišta iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Znate da u Hrvatskoj, jednako kao i u drugim republikama, svaka inicijativa koja podseća na okupljanje zemalja bivše Jugoslavije, izaziva priličnu nervozu kod mnogih, posebno ljudi na vlasti?
Imam sreću što imam mogućnost da se isključim od te vrste valova. Ta tema je naoko vrlo prosta i jednostavna, a zapravo izuzetno komplicirana da spada u naučnu fantastiku. Šta može biti moj odgovor na pitanje: u kojoj si ti državi Ljuština živio 1984. godine? Ja ne mogu reći da sam živio u Grčkoj, ni u Švedskoj. Ja sam živio u Jugoslaviji. Nekome je u toj Jugoslaviji bilo lijepo, nekome je bilo ružno. Neko je tu Jugoslaviju volio, neko je nije volio. I tu je ključ svih naših pitanja i odgovora. Ja sam 2018. godine napisao knjigu koja se zove Rasprodano. Imao sam tri razloga da je napišem: moj otac, moji glumci i Rade Šerbedžija. Moj otac i ja se ni u čemu nismo slagali: ja sam bio član Saveza komunista, moj otac nije mogao smisliti partiju. Moj otac je bio religiozan, ja sam neki agnostik… Sve je bilo različito, a voljeli smo se nebeski. I on mene kao sina, i ja njega kao oca. Međutim, danas, s onim sa kime se ideološki ne slažemo, mi se sa njim ne družimo. Mi postajemo jedni drugima neprijatelji. O glumcima sam pisao u znak zahvalnosti što su me podržavali kad je bilo najteže, a o Radi Šerbedžiji zato što je o njemu napisano tone neistina. I nikome za te neistine nije žao, i niko nije bio kriv zbog toga. Kod nas se na nekim prostorima bivše Jugoslavije teško živi kao čovjek, Puno se lakše živi kao Srbin, Hrvat, Bošnjak, Makedonac… nego kao čovjek.
U Irskoj kada se razgovara o problemima u zemlji, kaže se: prvi problem je obrazovanje i kultura, drugi problem je obrazovanje i kultura i treći problem je obrazovanje i kultura. Nama je to golem problem
Festival Ruta ima ideju pre svega da se bolje upoznamo kad je o pozorištu reč…
Meni to nije ništa spektakularno jer sam ja sve to prošao. S predstavama čiji sam bio producent, prošao sam deset puta bivšu Jugoslaviju, Evropu, svijet… Međutim, Ruta je danas mnogo korisnija i svrsishodnija nego što mi koji je radimo a i publika koja nas prati, mislimo o tome. Vrlo teško biste vi u Beogradu gledali i slovenačku, sarajevsku, makedonsku, crnogorsku i hrvatsku predstavu u pet-šest dana, da nema Rute. To bi bili incidenti, jer vi danas imate Marulićeve dane koji su festival hrvatske drame, Sterijino pozorje koje je festival srpske drame, i redom po državama. Kada vam, recimo, gostuje mađarska predstava, niko ne kaže da je onaj ko ide da gleda mađaronostalgičar. Ta priča o jugonostalgiji je glupost, ali glupost koje se ne možemo riješiti. Napisano je milijun pogrešnih tekstova, a ne bavimo se suštinom. U Irskoj, na primjer, kada se razgovara o problemima u zemlji, kaže se: prvi problem je obrazovanje i kultura, drugi problem je obrazovanje i kultura i treći problem je obrazovanje i kultura. Nama je to golem problem. Bježeći od te Jugoslavije, mi smo sve ono što je u njoj bilo dobro, pobacali u more. A ono što nije vajalo, mi smo sve to čvrsto prigrlili i ne puštamo.
Otvarajući festival, citirali ste Duška Radovića: Ljudi koji vole, ne bi smeli ništa raditi nego samo da vole.
Duško Radović je bio genije. Igrali smo ga u Kerempuhu. Poslužio sam se nekim njegovim mislima, jer sam htio da publici uputim samo ljudskost, razumijevanje i ljubav. Ne sumnjam da ima onih koji će reći da im to miriše na bratstvo i jedinstvo, da nas je to bratstvo i jedinstvo već jednom ubilo… A mi ni na tu temu ne umijemo razgovarati. Kad smo prestali slušati te socijalističke floskule, kako ih stručnjaci nazivaju, mi smo se u zamjenu za te socijalističke floskule – poklali. Bukvalno se poklali. Mi trošimo ogromno vrijeme i prostor prozivajući ljude za jugonostalgiju a istina je sljedeća: kada bismo svi mi, stanovnici bivše Jugoslavije, htjeli i sutra potpisati peticiju da se Jugoslavija obnovi, svjetske sile to ne bi dozvolile. Tako da od nove Jugoslavije nema ništa. Ostaje nam samo da živimo kao normalni susjedi i surađujemo kao normalni ljudi. I nemojmo se optuživati za nešto što ne predstavlja nikome nikakvu opasnost.
