Davno je objavljena knjiga Dragiše Buce Pavlovića Olako obećana brzina kojom je pojam brzine u političkoj sferi dobio zasluženu pažnju. Neki se politički fenomeni ne mogu objasniti samo sadržajem, za puno razumijevanje potrebno je dodati i vremenski okvir. Dakle, različite brzine mogu u politici rezultirati izrazitim nestabilnostima pa i razornim olujama, baš kao i u atmosferi.
Je li nejednaka brzina političkog sazrijevanja moguće objašnjenje upornog i širokog rasta ekstremne desnice širom Evrope? Da li je došlo do divergencije u mišljenju i političkom senzibilitetu između – kako bi to konspirolozi rekli – elite i naroda odnosno „globalizirane vladajuće kaste“ i zdravorazumske prostodušne većine? Jesu li se razišli mejnstrim mediji i društvene platforme, nauka i pučka vjerovanja, razumsko i emocionalno? Jesu li svemu kumovale nove tehnologije i nove teme?
Trauma Drugog svetskog rata
Evropa je uvijek bila podijeljena, s manjim ili većim intenzitetom i to je stvarno kontinent različitosti i stalnoga previranja. Bilo je u Evropi puno vjerskih turbulencija, pa sukoba uzrokovanih novonastajućim nacionalizmima, a tu su mačeve isukale i sve poznate ideologije – liberalizam, socijalizam, konzervativizam, demokršćanstvo, komunizam, fašizam…. No nakon užasne traume Drugog svjetskog rata došlo se do svojevrsnog konsenzusa da treba napustiti koncept međusobnog natjecanja i da treba početi surađivati; umjesto da se naoružavamo i sa strepnjom gledamo preko ramena, da počnemo surađivati, zajedno rasti i iskorištavati sinergiju. Od 1945. do 1990. to je vrijedilo za Zapad a onda se taj dobitni koncept proširio i na bivše zemlje komunističkog svijeta. Za suradnju su potrebni umjerenost, racionalnost i umijeće postizanja konsenzusa pa su u skladu s tim prigušene i razlike među osnovnim svjetonazorima i ideologijama. Demokršćani su se složili sa liberalima, socijalistima i socijaldemokratima te svim inačicama i podvrstama da novi horizont treba graditi na nekim fundamentalnim vrijednostima i da u novi svijet valja ubaciti ponešto od svih nazora.
Jezik političke korektnosti nije u potpunosti prihvaćen od strane masa te je delom postao i izvor viceva
Prihvaćena je tako liberalna demokracija kao osnovna platforma, tržišni način poslovanja kao glavni modus ekonomije ali i socijalna solidarnost i potreba očuvanja društvene kohezije. Tako je formiran „ustavni luk“ stranaka, evropski mainstream, a ono što je ostalo izvan njega smatrano je ekstremom. Vremenom su međutim i glavne komunističke partije, preko evrokomunizma, odbacile nedemokratske programe i ušle u ustavni luk. I Italijanski socijalni pokret, nekada nosiva stranka italijanskog neofašizma, odbacio je svoje nasljeđe i utopio se u općeprihvaćeni tok. Ideja suradnje umjesto konfrontacije dobila je i svoj međudržavni oblik – Evropsku uniju. Umjesto da jedni drugima otimamo zemlje i trošimo na vojsku dosjetili smo se da udruživanjem i suradnjom postižemo bolje rezultate, smanjujemo troškove i povećavamo konkurentnost na svjetskom planu.
Dobri duh gostoprimstva
I što se onda dogodilo, nakon što su mnogi povjerovali Fukujami da je sa historijom završeno i da je definiran glavni društveni, politički i ekonomski okvir modernoga života?
Pojavili su se novi problemi s kojima se politički svijet do tada nije susretao ili barem ne u tolikoj mjeri. Naprimjer, migracije.
Evropa poslije Drugog svjetskog rata sazdana je i na osjećaju krivnje nastalom prilikom odbijanja primanja izbjeglica iz nacističke Njemačke, Jevreja prije svega. Stoga je odlučeno da se ne odbije nitko tko traži azil a ugrožen je u zemlji iz koje dolazi. Tako su primljeni milijuni izbjeglica iz Istočne Evrope koji su bježali od komunističke vlasti zbog uskraćivanja političkih, manjinskih i ekonomskih prava i sloboda. Zapadna Evropa i Amerika primile su ih bez zazora i razmjerno brzo integrirale u svoja društva i pri tome imali velikih koristi. No ovdje je došlo do promjene brojki – milijuni i deseci milijuna imigranata iz svih dijelova svijeta – napose Azije i Afrike – su pohrlili u Evropu. Migranti su postali vrlo vidljivi na ulicama, porasla je stopa kriminaliteta a radikalizirani muslimani su postali simbol promjene klasične Evrope. Postalo je jasno da više od 90 odsto imigranata dolazi radi socijalnih beneficija a ne zbog bijega od diktatura i represije. Dobri duh gostoprimstva je stoga velikom broju građana postao smiješan i neprihvatljiv no stranke ustavnog luka nisu našle načina da svoje politike usklade sa promijenjenim stanjem i raspoloženjem javnoga mnijenja.
Mejnstrim stranke dugo su istrajavale u sopstvenom dogmatizmu i uverenju da je progres neumoljiv, zanemarujući decenijama rastuće strahove svog biračkog tela, snagu novih medija i teorija zavere
Slično je i sa LGBT temama ili zelenom agendom. LGBT grupa je nakon hiljada godina represije i potiranja doživjela ne samo legalizaciju nego i stanovitu kulturnu revalorizaciju. Ali ta promjena od kažnjavanja ili prešućivanja do gej parada se zbila u kratkom vremenu a za neke zemlje u ultrakratkom razdoblju. Mlađe, urbanije i obrazovanije stanovništvo je lakše apsolviralo migrantske, klimatske ili LGBT teme, no kod tradicionalnije populacije to nije slučaj. Pogotovo što je svaka od ovih tema dobila i ultraradikalne zagovornike: zelene fundamentaliste koji ometaju promet i lijepe se za asfalt ili zagovaraju momentalno napuštanje stočarstva; promigrantske krijumčare (ne misli se na one komercijalne) koji na sve načine olakšavaju ilegalne ulaske u svoje zemlje, prajdovske zilote koji su svoju priču neprimjereno estradizirali.
Brežnjevljeva doktrina
Nove su teme dobile ogromnu medijsku pažnju iako su, zapravo, u osnovi marginalne. No ogromni broj Orbanovih glasača vjeruje da se neki zlobni bjelosvjetski zavjerenički centar urotio da Mađare „debinarizira“ a njihovu ravnicu napuči minaretima. Mađarska vlada uspijeva uvjeriti veći dio javnosti da vodi teške bitke u ratu koji uistinu ne postoji.
Međutim ako vrijedi tvrdnja da je ljepota u oku promatrača, onda vrijedi i da je problem u percepciji a ne nužno u zbilji. Problem je ono što ljudi vjeruju da je problem. Stranke ustavnog luka dugo su ustrajale u vlastitom dogmatizmu i uvjerenju da je progres neumoljiv, zanemarujući desetljećima rastuće strahove svog biračkog tijela i snagu novih medija i teorija zavjere. Jezik političke korektnosti nije u potpunosti prihvaćen od strane masa te je dijelom postao i izvor viceva. Sve glavne političke stranke usvojile su svojevrsnu lingvističku Brežnjevljevu doktrinu: nitko ne može individualno napustiti idiome političke korektnosti. Naracija ustavnog luka udaljila se od sporo razvijajućeg jezika najšire populacije i tako ga je ostavila na raspolaganju ekstremnoj desnici. U takvim okolnostima nemoguće je boriti se efikasno protiv ekstremne desnice jer je njezin narativ postao sličan zdravorazumskom govoru – bez čuda nebinarnosti, veganstva, multikulturalnosti i briselskog vokabulara. Tko gospodari jezikom gospodari značenjima i mislima. A onda i budućim sastavima parlamenata.
