Hajde sada surovo iskreno. Da li se tražilo da „sve stane“ nakon pada helikoptera, nakon smrti čuvara u Savamali, nakon naplatne rampe, nakon nakon… Nije? Zašto članovi porodica to tad nisu tražili? Znamo svi: zato što ih se nije lično ticalo, kao ni nas ostalih. Verovatno su mislili da je strašno, ali nije bio njihov gubitak. Kada je njih zadesio gubitak očekuju da sve stane. Ovde se sa osudom pominje što se govori o nadstrešnici i što „Ribnikar“ nije prvi, kao da postoji neka hijerarhija, a ovamo samo se govori o empatiji. Razumem ljudski ali ne može se očekivati da svi učestvujemo u takvom doživljaju, niti je to prava empatija niti je dobra podrška.
Ne postoji „prava“ empatija, jer empatiju ili imate ili nemate.
Vi ste osecali potrebu da napisete clanovima porodica ubijenih da je nemate. U redu, nemate je i necete da stojite jer smatrate da ne treba da stojite. Pa i nemojte. Onda idite.
Kako cemo postati bolji ljudi kad nam je predsednik drzave srusio ustavni poredak i uzurpirao svu vlast. Kad nam skoro svaki dan, upada u stan i sa TV ekrana kreira javno mnjenje, protivustavno resava probleme umesto Vlade Srbije i usvaja zakone umesto Narodne skupstine. Skoro svaki dan, on nas laze da je Srbija napadnuta iznutra i izvana, laze da smo ugrozeni od zlih suseda i okruzeni neprijateljima. Najveci blokader u Srbiji u centru Beograda blokira 20 hektara pod satorima. Sve sto radi, on radi u svoju licnu korist, da bi zadrzao vlast.
Nekada davno, Sun Cu je zapisao :
Zao covek ce spaliti sopstvenu naciju do temelja da bi vladao pepelom.
Ogromna podrška za ovu hrabru ženu, sve je u pravu
Draga gospodjo Ninela, tesko je pronaci prave reci kojima se mogu utesiti roditelji koji su izgubili svoju decu. Da nesreca bude veca mi skoro svakodnevno cujemo da je jedan ili vise mladih zivota izgubljen.I sto je najtuznije-deca gube zivote zbog tudje nepaznje, mrznje, besa.I sto se ti neljudi ne plase ni Boga,ni zakona. Puno je nestrucnih,bahatih i nasilju sklonih ljudi u nasoj maloj zemlji.
Kako njima stati na put kad oni koji vode ovu drzavu taj problem ne shvataju kao goruci.
Da li Srbija posle svih tragedija treba da osnuje Udruzenje Spasimo nasu decu koje bi okupilo sve roditelje,bake,deke i sve ljude spremne da se bore za sigurnost nase dece, posebno one koja su gladna,zapostavljena i ugrozena
U siromasnoj Kubi sam cula za slogan: U svetu ima pet stotina miliona gladne dece, nijedno ne zivi na Kubi.A sta je sa nama- ima nas samo sest miliona a ginu nam najvise mladi,buducnost zemlje.
Hvala Radaru sto pokrece ovako vazne zivotne teme.
Zasto se tragedija desila? Pa klinac nije znao razliku izmedju masovnog ubistva i bilo kakvog drugog klinackog nepocinstva. Zvuci banalno, ali tako je. Mnogi klinci to neznaju, narocito u porodicama gde roditelji ne provede vreme sa decom (pa ga onda vode u streljanu zbog „uao“ faktora), i, zeleli da priznate ili ne, gde porodica nema nista sveto da ih vodi, religiju na primer (ne pominjem religije ponaosob). Da je mali isao u Crkvu ili Dzamiju i da je bio vaspitan u duhu postovanja boga (koji kaze „ne ubij“) to nikada nebi uradio. Religija je potrebna, slabim porodicama narocito!
Da je bilo srece, da se nikada nisu vratili u Srbiju.
Ne verujem, u nekakav boljitak, u duboko posrnulom drustvu.Svaki put, kada prodjem Tasom, ispod Metropola, zastanem, u neverici, da se velika tragedija desila.
Osetim bol.
Većina ovog naroda su krpe, a ne ljudi.Ceo vaš tekst staje u ovu kratku rečenicu.Da li je genetika ii nešto drugo to neznam.
Većina svakog naroda su krpe. Samo su drugde urihtani da rade ono što se u civilizovanom društvu od njih zahteva i naučeni su da poštuju važeće kriterijume koji su im od detinjstva usađeni. Što je dobro.
Тешко је тачно оценити шта је била та искра таме која је и довела до тог трећег маја. Ја лично мислим да, супротно већини, овде оружје и стрељана не може да се криви. И колико год опет медији да су лоши код нас (а јесу, страшно су лоши), питање је до које мере су они криви, не може то јасно да се одмери.
За емпатију се потпуно слажем. Овде имам много конкретнији одговор – свет је нажалост постао такав, материјалан. Али је битно нагласити да нас и даље море последице деведесетих када је „снађи се“ био једини животни пут јер ништа није функционисало. Генерације од 2000. надаље то већ немају јер је њих одгојила предратна генерација из шездесетих и седамдесетих која је опет имала колико-толико ту комшијску емпатију очувану, и ево сада је она поново почела, стидљиво додуше, али је почела, да сија са студентима.
Od bezbroj mogućnosti za zabavu, provođenje slobodnog vremena, razvijanje kreativnosti, druženja…izabrali su baš streljanu. A neki od mnogih sportova, a neka od mnogih umetnosti, a učenje stranog jezika nevezano za školu, izviđači, planinari, mladi gorani, neki od kurseva za maketare , za pravljenje robota i sl., volontiranje negde gde je potrebno…i u krajnjem slučaju, gađanje, ali u sportskom klubu – streljaštvo, možda i streličarstvo? Šta su hteli da naprave od tog deteta, samo oni znaju.
Ako dečaku u tim godinama, otac, kao glavna figura na koju se ugleda i od koje mnogo toga prihvati, pokazuje uz pomoć stručne osobe kako se puca iz oružja, vodi ga u streljanu, objašnjava i verovatno i van streljane priča o tome, naravno da će dečak to prihvatiti kao nešto veoma važno, jer mu to pokazuje njegov tata! Ako se tome doda da prilikom tih aktivnosti nema druge dece, već je tu isključiva upućenost na oca, onda je značaj svega postao još veći.
Mediji mogu da utiču samo ako već postoje određene predispozicije za loša dela, nastale usled lošeg vaspitanja, loše porodične atmosfere i nedovoljne brige o detetu/deci.
Наши стари су бре пуцали из М48 на одбрани и заштити са 14, 15 година. И ништа им није било, нико није запуцао на десеторо другара из одељења. Коста једноставно није био чист у мозгу и то је све, нема ту неке филозофије.
Једноставно не схваташ да није проблем у оружју нити у гађању, већ у намери са којим се та вештина користи. Што је иронично јер се око медија слажемо да заиста јесте тако.
Besmisleno je i čudno da se dete od 12-13 godina odvodi u streljanu.
A namera korišćenja oružja od strane dvanaestogodišnjaka je stavljanje na kupus umesto kamena.
Проблем је што људи пљују апсолутно по тој стрељани као да је то и оружје проблем. Не, није. Не може се никаква кривица приписати оружју. И стојим са тиме да је главни проблем ипак био у Костином мозгу, не у стрељани или у чињеници да је обучаван да пуца.
Ima logike kod oboje u ovoj raspravi.Samo da dodam,ne ubija oružje,ubijaju ljudi.
Hajde sada surovo iskreno. Da li se tražilo da „sve stane“ nakon pada helikoptera, nakon smrti čuvara u Savamali, nakon naplatne rampe, nakon nakon… Nije? Zašto članovi porodica to tad nisu tražili? Znamo svi: zato što ih se nije lično ticalo, kao ni nas ostalih. Verovatno su mislili da je strašno, ali nije bio njihov gubitak. Kada je njih zadesio gubitak očekuju da sve stane. Ovde se sa osudom pominje što se govori o nadstrešnici i što „Ribnikar“ nije prvi, kao da postoji neka hijerarhija, a ovamo samo se govori o empatiji. Razumem ljudski ali ne može se očekivati da svi učestvujemo u takvom doživljaju, niti je to prava empatija niti je dobra podrška.
Ne postoji „prava“ empatija, jer empatiju ili imate ili nemate.
Vi ste osecali potrebu da napisete clanovima porodica ubijenih da je nemate. U redu, nemate je i necete da stojite jer smatrate da ne treba da stojite. Pa i nemojte. Onda idite.
Kako cemo postati bolji ljudi kad nam je predsednik drzave srusio ustavni poredak i uzurpirao svu vlast. Kad nam skoro svaki dan, upada u stan i sa TV ekrana kreira javno mnjenje, protivustavno resava probleme umesto Vlade Srbije i usvaja zakone umesto Narodne skupstine. Skoro svaki dan, on nas laze da je Srbija napadnuta iznutra i izvana, laze da smo ugrozeni od zlih suseda i okruzeni neprijateljima. Najveci blokader u Srbiji u centru Beograda blokira 20 hektara pod satorima. Sve sto radi, on radi u svoju licnu korist, da bi zadrzao vlast.
Nekada davno, Sun Cu je zapisao :
Zao covek ce spaliti sopstvenu naciju do temelja da bi vladao pepelom.
Ogromna podrška za ovu hrabru ženu, sve je u pravu
Draga gospodjo Ninela, tesko je pronaci prave reci kojima se mogu utesiti roditelji koji su izgubili svoju decu. Da nesreca bude veca mi skoro svakodnevno cujemo da je jedan ili vise mladih zivota izgubljen.I sto je najtuznije-deca gube zivote zbog tudje nepaznje, mrznje, besa.I sto se ti neljudi ne plase ni Boga,ni zakona. Puno je nestrucnih,bahatih i nasilju sklonih ljudi u nasoj maloj zemlji.
Kako njima stati na put kad oni koji vode ovu drzavu taj problem ne shvataju kao goruci.
Da li Srbija posle svih tragedija treba da osnuje Udruzenje Spasimo nasu decu koje bi okupilo sve roditelje,bake,deke i sve ljude spremne da se bore za sigurnost nase dece, posebno one koja su gladna,zapostavljena i ugrozena
U siromasnoj Kubi sam cula za slogan: U svetu ima pet stotina miliona gladne dece, nijedno ne zivi na Kubi.A sta je sa nama- ima nas samo sest miliona a ginu nam najvise mladi,buducnost zemlje.
Hvala Radaru sto pokrece ovako vazne zivotne teme.
Zasto se tragedija desila? Pa klinac nije znao razliku izmedju masovnog ubistva i bilo kakvog drugog klinackog nepocinstva. Zvuci banalno, ali tako je. Mnogi klinci to neznaju, narocito u porodicama gde roditelji ne provede vreme sa decom (pa ga onda vode u streljanu zbog „uao“ faktora), i, zeleli da priznate ili ne, gde porodica nema nista sveto da ih vodi, religiju na primer (ne pominjem religije ponaosob). Da je mali isao u Crkvu ili Dzamiju i da je bio vaspitan u duhu postovanja boga (koji kaze „ne ubij“) to nikada nebi uradio. Religija je potrebna, slabim porodicama narocito!
Da je bilo srece, da se nikada nisu vratili u Srbiju.
Ne verujem, u nekakav boljitak, u duboko posrnulom drustvu.Svaki put, kada prodjem Tasom, ispod Metropola, zastanem, u neverici, da se velika tragedija desila.
Osetim bol.
Većina ovog naroda su krpe, a ne ljudi.Ceo vaš tekst staje u ovu kratku rečenicu.Da li je genetika ii nešto drugo to neznam.
Većina svakog naroda su krpe. Samo su drugde urihtani da rade ono što se u civilizovanom društvu od njih zahteva i naučeni su da poštuju važeće kriterijume koji su im od detinjstva usađeni. Što je dobro.
Тешко је тачно оценити шта је била та искра таме која је и довела до тог трећег маја. Ја лично мислим да, супротно већини, овде оружје и стрељана не може да се криви. И колико год опет медији да су лоши код нас (а јесу, страшно су лоши), питање је до које мере су они криви, не може то јасно да се одмери.
За емпатију се потпуно слажем. Овде имам много конкретнији одговор – свет је нажалост постао такав, материјалан. Али је битно нагласити да нас и даље море последице деведесетих када је „снађи се“ био једини животни пут јер ништа није функционисало. Генерације од 2000. надаље то већ немају јер је њих одгојила предратна генерација из шездесетих и седамдесетих која је опет имала колико-толико ту комшијску емпатију очувану, и ево сада је она поново почела, стидљиво додуше, али је почела, да сија са студентима.
Od bezbroj mogućnosti za zabavu, provođenje slobodnog vremena, razvijanje kreativnosti, druženja…izabrali su baš streljanu. A neki od mnogih sportova, a neka od mnogih umetnosti, a učenje stranog jezika nevezano za školu, izviđači, planinari, mladi gorani, neki od kurseva za maketare , za pravljenje robota i sl., volontiranje negde gde je potrebno…i u krajnjem slučaju, gađanje, ali u sportskom klubu – streljaštvo, možda i streličarstvo? Šta su hteli da naprave od tog deteta, samo oni znaju.
Ako dečaku u tim godinama, otac, kao glavna figura na koju se ugleda i od koje mnogo toga prihvati, pokazuje uz pomoć stručne osobe kako se puca iz oružja, vodi ga u streljanu, objašnjava i verovatno i van streljane priča o tome, naravno da će dečak to prihvatiti kao nešto veoma važno, jer mu to pokazuje njegov tata! Ako se tome doda da prilikom tih aktivnosti nema druge dece, već je tu isključiva upućenost na oca, onda je značaj svega postao još veći.
Mediji mogu da utiču samo ako već postoje određene predispozicije za loša dela, nastale usled lošeg vaspitanja, loše porodične atmosfere i nedovoljne brige o detetu/deci.
Наши стари су бре пуцали из М48 на одбрани и заштити са 14, 15 година. И ништа им није било, нико није запуцао на десеторо другара из одељења. Коста једноставно није био чист у мозгу и то је све, нема ту неке филозофије.
Једноставно не схваташ да није проблем у оружју нити у гађању, већ у намери са којим се та вештина користи. Што је иронично јер се око медија слажемо да заиста јесте тако.
Besmisleno je i čudno da se dete od 12-13 godina odvodi u streljanu.
A namera korišćenja oružja od strane dvanaestogodišnjaka je stavljanje na kupus umesto kamena.
Проблем је што људи пљују апсолутно по тој стрељани као да је то и оружје проблем. Не, није. Не може се никаква кривица приписати оружју. И стојим са тиме да је главни проблем ипак био у Костином мозгу, не у стрељани или у чињеници да је обучаван да пуца.
Ima logike kod oboje u ovoj raspravi.Samo da dodam,ne ubija oružje,ubijaju ljudi.