Pišu: Studenti u blokadi Fakulteta političkih nauka
Prvi novembar 11:52, pad nadstrešnice, ponovni pad institucija. Ono što je usledilo je bes, tuga. Onda smo sve te emocije skupili i pretočili u volju i nadu za nešto bolje, da će institucije morati da rade u službi građana, jer je to njihova svrha. Potom u osam meseci koji su usledili, iz dana u dan, iz nedelje u nedelju svakim udarcem, svakom laži i spinom naše borbe ukazali su nam da institucije aktivno učestvuju, ali ne u službenom radu, već aktivni targetirani rad prema grupi koju su oni procenili kao „vrednu“ njihovog rada. Dok neki drugi šetaju slobodno, kao što je bio slučaj čak i kada neki priznaju krivoradnju. U prethodnim mesecima smo uvideli da te institucije rade isključivo za one koji za sebe mogu reći da su povlašćeni. Od njih smo tražili samo jedno – da rade jednako za sve. Selektivnost u radu prevashodno sudske vlasti najbolje se ogleda u aktivnostima u danima pred Vidovdanski protest. Pravda ovde nije slepa – ona svesno žmuri kad treba da zaštiti nasilnike bliske vlasti, a otvara oči kad treba da progoni obične građane.



Šta je ono što nam smeta?
Od početka naše borbe tražili smo nešto jako jednostavno – da oni odgovorni za nepravdu odgovaraju. Doživeli smo puštanje petoro osumnjičenih za pad nadstrešnice na slobodu. Svedočimo aktivnom udaljavanju od ispunjenja zahteva i, onom važnijem, udaljavanju od principa pravne države za kojom građani vape. Poražavajuća tačka na niz neoptuženih lica koja su ugrožavala našu bezbednost. Podsećamo da žena koja je 24. januara nasrnula kolima na studentkinju Poljoprivrednog fakulteta nije procesuirana za pokušaj teškog ubistva, isto kao što niko nije procesuiran za fizičke napade na studente Pravnog fakulteta.
Šta smo sve mogli da vidimo i čujemo?
U pet dana pred protest 28. juna „Vidimo se na Vidovdan“, samo sa Fakulteta političkih nauka na tzv. neformalni/prijateljski razgovor pozvano je šestoro studenata. Od toga, jednoj studentkinji rečeno je da detalje razgovora ne može da deli sa širom javnošću.
Zajedno smo žrtvovali ne samo školsku godinu, ne samo primanja u toku štrajka, već i sedam meseci naših života u nadi da ćemo se izboriti za jednako društvo
Pitanja u okviru tih razgovora uglavnom su se odnosila na planove za sam protest i način funkcionisanja strukture studentskog pokreta. Podrazumeva se, bilo je pitanja o ulogama u pokretu pojedinaca pozvanih na razgovor. Inspektori su insistirali na tome da ovi razgovori „nisu ništa strašno“ i da nisu namenjeni da ikoga zastraše. Ukoliko je to istina, postignut je kontraefekat. Studenti su tih dana dodatno strepili.
Samo pola sata nakon kraja jednog od tih razgovora priveden je naš kolega Stefan Tomić pod optužbom da je pozivao na nasilno rušenje ustavnog poretka. Dok su nam govorili da se ne plašimo, da nam je svima u interesu da protest prođe u najboljem redu i da smo svi na istoj strani, studenta su aktivno procesuirali nazivajući ga teroristom.




Šta mi možemo dalje da činimo?
Možemo da budemo tu jedni za druge kao što je oduvek nalagao naš početni postulat solidarnosti. Zajedno smo žrtvovali ne samo školsku godinu, ne samo primanja u toku štrajka, već i sedam meseci naših života u nadi da ćemo se izboriti za jednako društvo. Ne stajemo, ni sad, niti ćemo ikada. Ne smemo da čekamo da nas privedu sve. Očekujemo da ostanemo istrajni u ovoj borbi, zajedno, do kraja.
Ovo nije pravna država. Ovo je brutalna poruka svakom slobodnom čoveku: ćuti, ili si sledeći.
Ostaje nam da, kada nas ućutkuju, dižemo glas i za vreme kućnog reda.