Ovo je bio moj prvi službeni posjet Srbiji u svojstvu izvjestitelja Europskog parlamenta, o čemu je delegacija Europske unije u Beogradu obavijestila relevantne sugovornike i ponudila im priliku za susret. Poziv nisu prihvatili predsjednik države, premijer u ostavci i ministar vanjskih poslova, a čini se da je sa samog vrha odlučeno da kontakte sa mnom reduciraju na najneophodnije. U Narodnoj skupštini sam razgovarao s predsjednicom Skupštine Anom Brnabić kao i s predstavnicima vladajuće koalicije i opozicije, a susreo sam se i s ministricom europskih integracija Tanjom Miščević. Neovisno od neodržanih sastanaka, imao sam priliku razgovarati sa širokim krugom ljudi, koji mi mogu pomoći u daljnjem radu na izvješću (nevladinim sektorom, medijskim predstavnicima, poslovnim sektorom) – što je u konačnici bio i cilj mog službenog posjeta.
Moj nacrt nije iznio ništa posebno novo u odnosu na već notirano u drugim dokumentima, poput posljednjeg izvještaja Europske komisije o stanju u Srbiji. Njega su prezentirali tadašnji povjerenik za proširenje Oliver Varhelji, kojeg teško možemo nazvati neprijateljem Srbije, i Đozep Borelj, kao visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku. Slične ocjene dalo je i Europsko vijeće u prosincu, pozivajući Srbiju da ubrza reforme u fundamentalnim područjima, a posebno u području vladavine prava. Vijeće je izrazilo zabrinutost zbog ugrožavanja demokratskih standarda i izostanka napretka u slobodi izražavanja i jačanju neovisnosti medija. Nema napretka u dijalogu s Prištinom kao i usuglašavanju spoljne i bezbjednosne politike i uvođenju sankcija Rusiji.
Osujećena opozicija
Posljednje poglavlje Srbija je otvorila još prije tri godine, otkada u pristupnom procesu stagnira. Umjesto da iskazuje toliku osjetljivost prema meni, s obzirom na moju nacionalnost i političku pripadnost, bilo bi produktivnije da vlast osjetljivost pokazuje prema onom što objektivno koči europski put Srbije. Već mjesecima veliki broj građana na ulicama demonstrira nezadovoljstvo razinom korupcije i funkcioniranjem institucija.
Politička kriza koja u Srbiji traje mjesecima očekivano se odrazila i na rad Skupštine. U izrazito polariziranoj atmosferi, prva redovna sjednica parlamenta u ovoj godini nije ni izdaleka imala redovni karakter. Budući da je godinama marginalizirana, demonizirana i da nema pristup većini medija koji su pod punom kontrolom vladajućih, oporbi je parlament jedini politički medij preko kojeg može izraziti svoje nezadovoljstvo. Osim toga, prosvjedi pod vodstvom studenata se uporno ograđuju od političkih stranaka tako da je i na taj način institucionalna oporba limitirana.
Budući da je godinama demonizovana i da nema pristup većini medija koji su pod punom kontrolom vlasti, opoziciji je parlament jedini politički medij preko kojeg može da izrazi nezadovoljstvo
EU je glavni trgovinski partner Srbije i najvažniji investitor. Godine 2023. razmjena s EU činila je 60 posto ukupne razmjene Srbije sa svijetom. IPA III u periodu od 2021. do 2024. za Srbiju izdvaja 586 milijuna eura dok Plan rasta predviđa 1,58 milijardi eura za Srbiju.
Nedostatak političke volje
Dobro je da EU drži politiku proširenja visoko na dnevnom redu, za razliku od nekih ranijih vremena. Srbija je zemlja kandidat za članstvo koja ima posebnu težinu i utjecaj na širem prostoru, pa je razumljivo da se situacija prati s povećanom pozornošću. Ocjene stanja u Srbiji reflektiraju politički pluralizam koji postoji u EU. Ipak je riječ o 27 država. U samom parlamentu djeluje 720 zastupnika iz jako puno različitih stranaka i opcija.
Put Srbije prema EU izuzetno je složen jer je to proces koji se ne može ostvariti preko noći i bez ozbiljnih reformi. Ali ništa se neće promijeniti bez političke volje onih koji su najodgovorniji za stanje u zemlji. Sigurno postoje elementi i za kritiku politike EU prema zapadnom Balkanu. Ipak, pošteno je napomenuti da nisu sve europske institucije iste. Kada se nisu ispunjavala obećanja dana Sjevernoj Makedoniji, koja je zbog pregovora mijenjala i ime države, ili obećanje Kosovu o ukidanju viza, Europski parlament je bio kritičan prema politici Europske komisije i Europskog vijeća. Pristupna politika dugo je vremena praktički stagnirala. Obećanje o pristupanju je državama regije dato još 2003. u Solunu, no nakon pridruživanja Hrvatske ništa se bitno nije događalo sve do 2022. i napada na Ukrajinu. Tada je iz geopolitičkih razloga politika proširenja postala mejnstrim tema te je došlo do određenih pomaka.
Nažalost, politika proširenja stalno će biti u rascjepu između vizije da te zemlje trebaju jednog dana postati članice EU i svojevrsnog pragmatizma kojim se zadovoljavaju pojedini bilateralni interesi država članica. Sve zemlje zapadnog Balkana zajedno čine četiri posto stanovništva EU, dok njihov zbirni BDP iznosi oko dva posto BDP-a Unije. Ti podaci pokazuju da je riječ o isključivo političkoj odluci, što znači i da za mijenjanje stvari nedostaje samo politička volja.
Mislim da su pregovori o članstvu proces u kome se kristaliziraju stavovi institucija i država članica o stanju u Srbiji. Stagnacija procesa koja traje tri godine govori o raspoloženju prema zbivanjima u zemlji. Ne znam kako tu poruku vlast razumije i koliko je uvažava. Javnost sve glasnije zahtijeva da u zemlji funkcioniraju institucije, a ne samo vlast jedne uske grupe ljudi ili jednog čovjeka. Dok je vlast neograničena, napredak će biti ograničen.
Četiri faktora
Studenti očito traže društvenu emancipaciju od svega što smatraju štetnim po zemlju, ali u nekom trenutku taj napor mora biti preciznije politički artikuliran. Poželjno dijalogom pa i izborima ako su neophodni. Međutim trebaju se stvoriti okolnosti da izbori zaista razriješe stanje krize, a ne da je produže. U Srbiji su se izbori vrlo često održavali, ali društvene tenzije nisu nestajale. U svakom slučaju, samo građani Srbije trebaju birati svoju vlast, ali EU odlučuje o tome može li takva Srbija u EU.
Studenti traže društvenu emancipaciju od svega što smatraju štetnim po zemlju, ali u nekom trenutku taj napor mora biti preciznije politički artikulisan. Poželjno dijalogom, pa i izborima ako su neophodni
Uvjeti rada opozicije, nezavisnih medija i nevladinih organizacija postaju sve teži. Posljednji izbori iz 2023. su rezolucijom EP-a oštro ocijenjeni, a Organizacija za demokratske institucije i ljudska prava dala je 25 preporuka koje se moraju usvojiti da bi se naredni izbori mogli smatrati slobodnim i poštenim. To još nije tako. Opozicija se približava zajedničkom nazivniku te ne želi pristati na izbore organizirane prema postojećim pravilima. Također, inzistira na prijelaznoj vladi, ali nije za sporazum poput onog postignutog medijacijom EP-a u Sjevernoj Makedoniji, gdje je dogovoreno da prijelazna vlada traje sto dana. Opoziciji u Srbiji se čini da bi taj rok bio prekratak, odnosno da je potrebno barem šest do devet mjeseci kako bi se korigiralo sve što treba da bi izbori bili pošteni i regularni. Kako vlast to odbija, Srbija je u pat poziciji. Generalno, mislim da će se daljnje prilike razvijati unutar četverokuta faktora – vlasti koja ne može raspršiti prosvjede, institucionalne opozicije koja u ovim uvjetima teško može doći na vlast, studentima predvođenog građanskog pokreta koji svoje osnovne zahtjeve nije još nadogradio te međunarodne zajednice koja promatra s distance.
